Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Ni ovaj lipanj i srpanj, baš uostalom kao i svaki u Hrvatskoj, nisu prošli bez sad već kroničnih prijepora. Naime, usprkos stalnim prosvjedima domoljubne Hrvatske u koju – čak! – treba ubrojiti i povjesničare koje je uistinu teško svrstati u desni dio Lijepe naše, i ove godine antifašisti (ili, svejedno tzv. antifašisti…) iz Lijeve naše za svoje su se važne lipanjsko-srpanjske nadnevke počeli pripremati još uoči Dana antifašističke borbe kojim se u Hrvatskoj obilježava osnivanje Prvog sisačkog partizanskog odreda. Prve, kako to vole kazati hrvatske antife, antifašističke postrojbe u ovome dijelu Europe.

I, ove je godine, tradicionalno ovaj nadnevak obilježen 22. lipnja u šumi Brezovici, nadomak Siska, gdje je prije 84 godine osnovan Prvi sisački partizanski odred.

Tuđmanov šef Capo

No, koliko zapravo taj „povijesni lipanj“ ima veze s – antifašizmom? Američko-hrvatski povjesničar Vjekoslav Perica, autor knjige Antifašizam – povijest, mit i aktualnost jednoga svjetskog pokreta (1924. – 2024.), koja će uskoro biti prevedena i objavljena na američkom, britanskom i europskom tržištu, legitimirani je protivnik obilježavanja Dana antifašističke borbe rečenoga nadnevka. Oponirajući ponavlja zapravo staru istinu, kako taj dan ne može značiti ništa drugo ni u hrvatskoj ni u svjetskoj povijesti doli dan napada Hitlerove Njemačke na Sovjetski Savez. Slijedom čega Perica u Večernjem listu podsjeća na jednu od interpretacija koja se, veli, njemu osobito svidjela.

A, ta je da je zapravo Franjo Tuđman svome partizanskom prijatelju Vladi Janiću Capi dao privatizirati antifašizam poklonivši mu praznik na dan kad je baš on, dakle Capo poveo sisačke partizane u šumu. Inače, nakon rata ustanik iz Brezovice je 1948. preuzeo poslove kadrovske politike u JNA, odnosno postao je šef personalne uprave. Na toj funkciji ostao je do mirovine, a jedan od njegovih zaposlenika je i Tuđman.

Kako bilo – pa čak i ovako kako nas uči ova anegdota o Capi – povijesne činjenice govore da je 22. lipnja pukla tikva između Hitlera i Staljina. Njemačka je napala Sovjetski Savez pod kodnim nazivom Operacija Barbarossa, čime je poništen pakt o nenapadanju između tih dviju sila koje su prije toga bratski – ili kako već – podijelile Poljsku. Naime, 1. rujna 1939. napadom nacističke Njemačke na Poljsku službeno je počeo Drugi svjetski rat. Tako je svega nakon devet dana od sramotnog sporazuma ruskih komunista i njemačkih nacista provedena dogovorena podjela Poljske.

Signal iz Moskve

Dva tjedna kasnije u istočnu Poljsku ulazi i komunistička vojska SSSR-a, a Poljska nestaje s karata svijeta kao država. Titini komunisti, a i partizani svo su to vrijeme gledali kako sunce hoda. Slijedom čega je lako braniti Peričinu tezu kako su partizani, pa, eto, i Tuđmanov Capo, 22. srpnja, nakon signala iz Moskve, otišli braniti Sovjetski Savez, a ne boriti se za Hrvatsku. Mada, ne vjerujem kako bi se rečeni američko-hrvatski povjesničar složio s tezom da je (moderna) Hrvatska nastala 1990-ih, odvajanjem od SFRJ te – osobito! – '95. kada je okončala oslobodilački rat.

Obilježavanje „Capina antifašizma“, ipak, ne izaziva toliki prijepor, koliko to čini jedan drugi antifama naročito mio nadnevak te poglavito lokacija obilježavanja. Tako je evo i ove godine glasnogovornik Srpskog narodnog vijeća (SNV) Eugen Jakovčić poslao priopćenje za medije u kome navodi kako se 27. srpnja u Srbu „odaje počast oružanom bratstvu Hrvata i Srba“ te da to nije četničko okupljanje kako kažu u žrtvoslovnim udrugama. (Uzgred, Jakovčić kao samoproglašeni tumač Domovinskog rata proklamira kako je Knin mit o pobjedi, a Vukovar mit o hrvatskoj žrtvi.) Što je zapravo replika na zahtjev zajednica šest žrtvoslovnih udruga koje su zatražile od predsjednika Republike, Vlade i Sabora da spriječe daljnja održavanja proslave Dana ustanka hrvatskog naroda u Srbu na taj datum. Inače, rečene udruge istoga dana tradicionalno organiziraju komemoraciju žrtvama Boričevca i okolnih mjesta.

Stvari kreću prema raspletu

Monstruoznim četničkim zločinima, na, po prilici, razini onih aktualnih ISIL-ovih, vratit ćemo se, dakako, kasnije. Najprije podsjetimo kako se Srb obilježavao u komunizmu, još dok je trostruki narodni heroj po zemlji hodio. Svjedok je Savka Dabčević Kučar, a evo baš ovih dana neki su se hrvatski mediji prisjetili kako je ta „ruža hrvatska“ doživjela 27. srpnja 1971.

„Vrijeme je da se naša država jasno odredi prema tim događajima. Pa, barem se ne bi trebalo okupljati i slaviti tu prvu pušku, jer poznato je kako je ona krenula“, upozorio je tada tadašnji biskup gospićko-senjski Mile Bogović 2014. na završetku ekshumacije na Dabinu vrhu

„…Tu nije bilo bitno pokazati tko su Srbi u Hrvatskoj, nego i organizirano prikazati i dokazati da je tu srpska Hrvatska. Naime, razni visoki vojni funkcioneri i drugi političari na službi u Beogradu organizirali su proslavu u Srbu kao svesrpsku proslavu. Bez našega znanja (znali smo samo da će pozvati Dražu Markovića, u to vrijeme predsjednika Skupštine Srbije) nekoliko su desetaka autobusa Srba iz Bosne, Vojvodine i uže Srbije dovezli na taj dan u Srb. I, to će se ponoviti 20 godina poslije!“, piše Savka, napominjući kako je ovome događaju nazočilo najuže hrvatsko rukovodstvo: Vladimir Bakarić, Jakov Blažević, Pero Pirker i Miko Tripalo te kako je, osjetivši zid otpora i mržnje, po povratku u Zagreb u svoj notes zapisala: „…Mrze nas, i neće se libiti za četništvo proliti krv. Strašno? Smiješno? Opasno? Prijeteće? Sve to. Stvari kreću prema raspletu.“

I, evo nas ponovno na „Danu ustanka“ ’41., za koga glasnogovornik Srpskog narodnog vijeća tvrdi kako je riječ o nadnevku kada se odaje počast oružanom bratstvu Hrvata i Srba. U ljeto i jesen prve ratne godine na ovim prostorima ustanici, ponajviše četnici, u južnoj su Lici, u Brotnju, Boričevcu, Kulen Vakufu i Krnjeuši pobili nekoliko tisuća Hrvata i Muslimana te opljačkali i zapalili desetak sela. Posebice je zastrašujući bio pokolj hodočasnika iz vlaka kojim su se zajedno s drvarskim župnikom Waldemarom Maksimilijanom Nestorom vraćali s proslave blagdana Sv. Ane. Način na koji je ubijen drvarski župnik uistinu je bio –  isilovski. Gori, zapravo…

I Šešelj u Srbu

Slijedom čega se valja prisjetiti i kako je 2014. u gustoj šumi nedaleko od Srba na lokaciji Dabin vrh otkrivena masovna grobnica u koju su nakon „ustanka“ 27. srpnja ’41. bačeni pobijeni Hrvati koji su živjeli u tome kraju. Riječ je o selu Ivezići koje je opljačkano i spaljeno, a ubijeno je 37 osoba iz obitelji Ivezić, među kojima 18 djece u dobi od tri do 18 godina. „Sve se odavno zna. Na ovome mjestu su žrtve, djeca i odrasli, živi bacani u tu jamu. Zato želim podsjetiti da je to bilo odmah nakon pucanja prve puške u Srbu. Vrijeme je da se naša država jasno odredi prema tim događajima. Pa, barem se ne bi trebalo okupljati i slaviti tu prvu pušku, jer poznato je kako je ona krenula“, upozorio je tada tadašnji biskup gospićko-senjski Mile Bogović na završetku ekshumacije na Dabinu vrhu.

Usprkos ovome apelu, i ove su se godine, uglavnom Srbi, okupili u Srbu, uz blagoslov aktualne vlasti koja, doduše, posljednjih godina šalje (samo) treći ešalon izaslanika. U kontekstu čega treba podsjetiti i na 25. srpnja 1990. kada se u „ustaničkom Srbu“ na mitingu okupilo između 120 000 i 150 000 (hrvatskih) Srba, uz potporu mitingaša iz Srbije, BiH i Crne Gore, među kojima je bio i četnički vojvoda Vojislav Šešelj. Ovome jednonacionalnom okupljanju prethodio je sastanak srpskih vođa u Hrvatskoj. Zaključci s toga skupa predstavljeni su u Srbu. Donesena je odluka o osnivanju Srpskog nacionalnog vijeća, u čiji su sastav ušli: osnivač SDS-a u Hrvatskoj Jovan Rašković, predsjednik Skupštine općine Knin Milan Babić, predsjednik Skupštine općine Donji Lapac David Rastović, predsjednik Skupštine općine Vukovar Slavko Dokmanović, predsjednik Skupštine općine Glina Velibor Matijašević, predsjednik Skupštine općine Dvor na Uni Simo Rajšić, predsjednik JSDS-a Mile Dakić, Vojislav Lukić, predstavnik Srpske Pravoslavne Crkve jerej Savo Bosanac, kao i zastupnici SDS-a u Hrvatskom saboru: Jovan Opačić, Dušan Zelenbaba, Radoslav Tanjga, Ratko Ličina i Dušan Ergarac.

Ubrzo, 17. kolovoza 1990., ova je bratija, uz potporu Beograda, postavila barikade, tj. balvane i tako objavila rat Hrvatskoj. Neki s rečenoga popisa, poput Dokmanovića, skončali su 1998. prirodnom smrću u haaškoj ćeliji, a neki poput Babića na istome su mjestu 2006. sami sebi presudili. Srb je, inače, oslobođen u Oluji ’95. Vrlo je znakovito kako primjerice Milorad Pupovac redovito pohodi ovo mjesto potkraj srpnja, ali ga na obilježavanju Oluje nema. I dok hrvatska vlast šuti zbog (tradicionalnog) pirovanja u Srbu, antife su sve glasniji. Rečeni Pupovac, uz popriličnu blagonaklonost nekih hrvatskih medija, pola milijuna Hrvata okupljenih na domoljubnom zagrebačkom koncertu Marka Perkovića Thompsona naziva poklonicima Ante Pavelića.

Nema mu pomoći

Istovremeno, list srpske manjine u Hrvatskoj, pod Pupovčevim ravnanjem i uz obilatu financijsku pomoć hrvatske Vlade, sve glasnije priziva povratak (…) Titina trga u Zagrebu. „…Ne očekujemo, bez brige, povratak Ulice Proleterskih brigada. Ali Titov trg i Ulicu Dana oslobođenja Zagreba držimo minimumom“, pišu Novosti blagodareći (i) činjenici kako već i predsjednik Zagrebačke skupštine Matej Mišić navješćuje kako će maknuti Trg Republike Hrvatske i ponovno ga dati jednom od deset najvećih zločinaca XX. stoljeća.

A tercu – u ovome antifašističkom sve glasnijem (prijetećem) horu – daje i zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević koji je (i) ove godine 22. lipnja slavio Brezovicu na, doduše, zagrebačkom Europskome trgu i tom prigodom izrecitirao omiljenu recitaciju Lijeve naše kako je antifašistička borba utkana u ustavne temelje Republike Hrvatske. „Kome to nije jasno, nema mu pomoći“, poručuje Tomašević.

Uistinu, komu danas, kada se za razliku od vremena u kome se o zločinima nad Hrvatima nije smjelo ni zucnuti, sve zna – nije jasno što se doista zbilo i 22. lipnja i osobito 27. srpnja, nema mu pomoći.