Piše: Danijela Blažeka

 Ima jedna priča koju sam pred neko vrijeme pročitala, a u kojoj dva brata blizanca razgovaraju još u majčinoj utrobi. U tom njihovom svijetu koji je stiješnjen, mek, topao, u kojem hranu primaju pupčanom vrpcom, sasvim goli i uronjeni u polutamu i tekućinu onako kako su se i prvi živi organizmi na Zemlji nekoć ljuljuškali u životnoj vodi oceana, sve izvan i nakon tog svijeta bio je za njih predmet nada i sumnji. I taj razgovor između dva brata tekao je onako kako danas razgovaraju vjernik i ateist. Jedan je tvrdio da taj uski, polutamni svijet i način na koji žive u njemu ne može biti sve i da iza njega sigurno leži prostranstvo, njima u tom trenu još nepojmljivo. Tvrdio je da će jednoga dana iz tog svijeta sigurno izići i živjeti sasvim drukčije. I tvrdio je da će tada upoznati Mamu - nešto za što je osjećao da postoji. Drugi mu je govorio da je budala i da ne postoji ništa izvan tog uskog svijeta u kojem već jesu, nikakvo prostranstvo i nikakav drukčiji život od ovog kojim već žive. I rekao mu je da ne postoji nikakav dokaz za postojanje Mame.

Iz perspektive skučena svijeta

   Taj razgovor dvojice još nerođene braće bio mi je vrlo živ u sjećanju dok sam pred koji dan gledala film Soba. Riječ je o mladoj majci za koju vrlo brzo shvatimo da je kao djevojka bila oteta i zatvorena u šupi u kojoj u trenutku zbivanja radnje živi već sedam godina. I riječ je o njezinu sinu, začetom i rođenom u toj šupi, djetetu koje ne zna ništa o svijetu izvan tog uskog prostora u koji dnevna svjetlost dolazi samo kroz mali prozor na vrhu, čvrsto zatvoren, kroz koji se jedino može vidjeti krpica neba. Majka ga štiti od surove istine tumačeći mu da izvan njihove sobe nema ničega, da su ljudi koje vidi na televiziji samo „tv-ljudi“ koji nisu stvarni. Čovjeka koji im pak donosi hranu i majku zlostavlja nazivaju Vrag, a dijete smatra da Vrag hranu i druge stvari koje im donosi stvara čarolijom. Vrlo dirljiv film, film uglavnom razgovora između majke i sina koji je upravo navršio pet godina i koji, kao i svako dijete, postavlja mnoštvo pitanja. Film u kojem je to dijete, zapravo, narator, i u kojem nam ono samo daje svoja tumačenja majčinih odgovora i svijeta u kojem živi. To je potresna i istodobno prekrasna alegorija svijeta u kojem mi živimo, pitanja koja si postavljamo i uvida koji imamo u prostranstvo izvan tog našeg svijeta te u život izvan života u „sobi“. Ništa mi o tom životu „izvan“ i „poslije“ ne znamo, a i razne znakove koje o njemu ipak dobivamo tumačimo na svoje načine, prema iskustvima koja imamo u ovom sadašnjem, uistinu skučenu i polumračnu životu. I nema ničega što nas može zaista pripremiti na ono što se nalazi i što dolazi izvan „sobe“.

„Muka“ pitanja

   Ali to nisu jedina razmišljanja na koja film poziva. Zaista, zar većina ljudi ne živi na onome što im „donosi“ „vrag“ - zlo koje ih je otelo i zatočilo i kojem se moraju ulagivati da bi dobili ono što im je potrebno za egzistenciju? Zar to nije prvo obilježje ovog svijeta? Zlo kao naš tamničar, zlo kojem moramo podilaziti da bismo preživjeli, zlo koje prihvaćamo i koje činimo na kraju jedni drugima...? Zanimljivo je uočiti da je ono što spašava i otvara oboma izlaz iz „sobe“ upravo dijete, dijete koje je zatočena majka prigrlila i zavoljela, dijete silovanja. Dijete je to koje će ih oboje spasiti i izvesti u vanjski svijet, dijete i njegova ljubav za majku, kao i majčina ljubav za njega.

   No, ako netko misli da tim „izlaskom“ počinje raj, vara se. Tek tada počinju pitanja. I tek tada, na svoj način, počinje „muka“. Stavljam navodnike jer više nije riječ o muci koja dolazi od Vraga, fizičkoj i psihičkoj torturi koju on nanosi i podilaženju mu da bismo preživjeli, već o „muci“ pitanja kako je do toga došlo, zašto je došlo, kako je sve to bilo moguće i zašto je moguće. Zaista, kad razmišljam kao dijete u utrobi o svijetu izvan nje ili, puno točnije, kao čovjek zatočen u „sobi“ o životu nakon nje, ne mogu zamisliti da nakon iskustva koje smo proživjeli „ovdje“ odmah dolazi stanje potpunog mira, blaženstva. Ne znam za druge, ali znam da ću ja sama imati mnoga pitanja, mnoga gorka pitanja, i da ću tražiti objašnjenje. Znam također da će dio čudesnog svijeta koji sam u „sobi“ zamišljala izvan nje i koji mi je pomagao da u njoj „preživim“ nestati. Vjerojatno ću jednim dijelom sebe i zažaliti za vremenom kad sam bila u „sobi“, jer kakva god tortura u njoj bila, ljudi koje volim bili su kraj mene, borili smo se i nadali u njoj zajedno. I sve ograničeno vrijeme/prostor ovog svijeta „sobe“ imali smo jedni za druge. Možda ću ponekad i požaliti za tim vremenom. Možda ću se ponekad poželjeti i vratiti u „sobu“. Ali ona tada jednostavno više neće biti ono što je bila. Ili, kao što kaže dijete u filmu: „Soba nije soba ako su vrata otvorena.“

   Zaista, zato su nam ta vrata uvida u „svijet“ izvan i zatvorena. Sve do onog trena kad ćemo iz „sobe“ zauvijek otići.