Poslije smrti i prije uskrsnuća: Popratni elementi Kristova ukopa


Uprizorujući Isusovu muku, smrt i uskrsnuće u vjerničkom promišljanju, nailazimo i na popratne elemente koji su dio te „pozornice“. O nekima postoji mnoštvo podataka, a neki su dio davno minule prošlosti.

Priredila: Josipa Prskalo, Katolički tjednik

„Muka i smrt“ u sebi sadrže brojne događaje: Judina izdaja, uhićenje Isusa, susret s Anom i Kajfom, Petrova zataja, Pilatova ispitivanja, osuda na smrt, put križa, raspeće, dioba odjeće, te sama Isusova smrt za koju je „potvrda“ bila kopljem proboden bok... Uz sve ove patnjom nabijene trenutke dolazimo i do samog ukopa. Uz pojedine događaje vežu se pojedini predmeti kao neizostavni elementi.

Longinovo koplje
Za „sveto koplje“ rimskog vojnika Longina tvrdilo se kako se nalazi svugdje – od Antiohije do Rima; od Armenije do Svetog Rimskog Carstva. U 13. stoljeću Luj IX. (Sv. Ljudevit)kupio je i odnio dio fragmenta u Svetu kapelu u Parizu, odakle je nestao tijekom Revolucije. Od 1492. drugi dio fragmenta nalazi se u Rimu. Prvi put se spominje 570., no postoje tri za koja se tvrdi da su prava – vatikansko, ečmijadzinsko i bečko. Za jedno se pouzdano zna da nije ono kojim se koristio pri Isusovu raspeću, a to je ono koje se čuva u palači Hofburg u Beču... Također, Crkva ne tvrdi ni da je ono koje se čuva u bazilici Sv. Petra doista Sveto koplje.

Kako izvješćuju evanđelisti, budući da je bila židovska Priprava pred Pashu, nakon što je Isus mučeničkom smrću preminuo na križu, te mu je kopljem proboden bok iz kojeg su potekli krv i voda, valjalo je tijela – njega i njegovih „supatnika“, skloniti da ne budu izložena na križevima. Tu na pozornicu stupa Josip iz Arimateje, „vijećnik, čovjek čestiti i pravedan“, kako navodi Luka, koji je kriomice, u strahu zbog Židova, bio učenik Isusov. Upitao je Pilata da preuzme tijelo Raspetoga, što mu je ovaj dopustio. Uz mjesto raspeća bio je vrt koji je skrivao nov grob...

Ivan, koji je jedini od evanđelista bio nazočan prilikom pokapanja, te je stoga za očekivati kako najvjerodostojnije u svojem evanđelju opisuje sam ukop, spominje i Nikodema koji je također došao i donio 100 libara smjese smirne i aloje.

„Najistraženiji predmet na svijetu“
Josip je tako kupio platno te Isusovo tijelo povio u nj. Zaustavit ćemo se na ovomu, zasigurno najpoznatijem, popratnom elementu ukopa. Najprije valja podsjetiti kako imamo specifične evanđeoske izraze pri pokopu: sindón, othónia, soudárion i glagol deo/deïn, koje u svojem članku Isusov pokop prema Turinskom platnu i rupcu iz Ovieda u svjetlu Evanđelja (Crkva u svijetu, Vol. 34 No. 4, 1999.) donosi Josip Marcelić.

Sindón: izraz tumači Matej kada spominje mladića koji je pratio povorku prilikom Isusova hvatanja u Getsemaniju, a bio je zaodjenut samo sindonom. On ističe i kako je platno bilo čisto, što je znakovito jer možebitno aludira na Sveto platno (Torinsko)...

Prema tumačenjima pojma, riječ je o lanenom, finijem, dragocjenijem platnu, kakvo se proizvodi više u Indiji i Egiptu – višenamjenska tkanina.

Ivan rabi pojam othónia koji, prema riječima stručnjaka, može označavati i manje i veće komade.

Značenje korijena riječi soudárion razumijeva se kao znoj, za što platno zapravo prvotno i služi. U nekim prijevodima prevodi se i kao rubac za brisanje znoja ili za pokrivanje lica pokojnika. Ivan jasno i nedvosmisleno ističe kako se na uskrsno jutro u grobu uz othóniu nalazio i soudárion.

Potonji glagol deo/deïn u doslovnom značenju prevodi se vezati.

Torinsko platno

Tumačenje ovih evanđeoskih izraza svojevrstan je uvod u „zagonetku“ Torinskog platna o kojemu su napisane stranice i stranice znanstvenih studija. Boljeg razumijevanja radi – riječ je o svetom platnu dugom 4,3 metara i širokom svega jedan metar, reklo bi se, iznimno uskom, u koje je, prema predaji, bilo umotano Isusovo tijelo kada je položeno u grob. Kako je već, pretpostavljamo, mnogima poznato, na njemu je otisnuta prednja i leđna strana muškarca s bradom koji je bio visok oko 180 cm, s krvavim ranama i tragovima razapinjanja. Hrvatski prijevod Suvremene katoličke enciklopedije iz 1998. donosi da se ova relikvija prvi put spominje sredinom 14. stoljeća u francuskom mjestu Troyes gdje je prvi put izloženo. Važno je spomenuti kako su dva onodobna biskupa ustrajala u ocjeni da u njega nije bilo umotano Isusovo tijelo...

Nakon jednog stoljeća dano je Savojskoj kući te pohranjeno u torinskoj katedrali Sv. Ivana Krstitelja. Ondje se čuva i dandanas, a od 1983. i pod pokroviteljstvom Vatikana.

Vrlo je rijetko izlagano javnosti, a pozornost je privuklo pitanje njegove vjerodostojnosti kada su znanstvenici pokušali utvrditi starost i njegovo podrijetlo.

Nakon brojnih analiza utvrđeno je kako platno sadrži bliskoistočni pelud koji u srednjovjekovnoj Francuskoj nije bio poznat, što može značiti da je pelud uistinu iz Palestine, ali ne nužno, i kako je u platno bio umotan Isus. Pelud je na nj jednostavno mogao dospjeti preko ruku hodočasnika.

Neovisno jedne o drugoj, Vatikan je naložio analize komadića ovoga platna ugljikovom metodom 1988. u Engleskoj, Sjedinjenim Američkim Državama i Švicarskoj. Rezultati pokazuju kako je nastalo u razdoblju između 1260. i 1390. te da se, kako stoji u enciklopediji, sa sigurnošću od 95% može zaključiti da je spomenuta relikvija nastala kao tvorevina pobožnosti srednjovjekovnog čovjeka. Međutim, na pameti treba imati i pogrješivost ove metode. O tomu je u intervjuu 2015. za Bitno.net autor knjige Svjedoci otajstva, poljski katolički publicist Grzegorz Górny kazao kako treba znati da kod metode datiranja 14C postoji veliki rizik pogreške, jer ona istražuje starost ugljika koji je pronađen na danom predmetu. „Postavlja se pitanje: je li ugljik bio na tom predmetu od samoga početka, ili je došao na njega tijekom kasnijeg razdoblja? Zato se preporuča da se materijali prije istraživanja očiste. Ali u slučajevima tkanine takvo čišćenje je praktički nemoguće jer ugljik ulazi duboko u strukturu materijala. Treba podsjetiti kako je platno u svojoj povijesti prošlo puno toga, da je u jednom trenutku skoro izgorjelo. Iz svih tih razloga to istraživanje jako je nepouzdano“, kazao je prilikom intervjua Gorny te objasnio kako znanost i dalje ne može objasniti način na koji je nastao ljudski lik na platnu, niti ga mogu vjerodostojno reproducirati. „Događa se da znanstvenici vide kako znanost ipak nije sposobna odgovoriti na sva pitanja, pokazuje se kako ljudski um ima svoja ograničenja i otvara se dimenzija otajstvenog. O tomu je riječ“, poručio je.

Priča o rupcu
Budući da smo na „istom tragu“, ovdje ćemo spomenuti kako Kodeks židovskog zakona propisuje da se pokojnicima poveže donja čeljust uz gornju (rupcem), kao i odredbu da osoba osuđena po Zakonu ili koja je umrla nasilnom smrću ne smije biti oprana prije pokopa, te mora biti obavijena jednom plahtom. Mišna također donosi propis da je potrebno oviti glavu pokojnika.

Ovdje nam dolazi Rubac (Sudarij) iz Ovieda za koji je 2016., kako donosi Aleteia, ustanovljeno da pripada istoj osobi kao i Torinsko platno. Ove dvije relikvije podudaraju se u rasporedu krvavih mrlja na njima i njihovoj strukturi, što znači da su oba platna prekrivala lice istog čovjeka, potvrdilo je istraživanje španjolskih stručnjaka, koje je predvodio dr. Juan Manuel Miñarro, sveučilišni profesor kiparstva iz Seville.

Podsjetimo kako je rubac Lazaru obavijao glavu što odgovara spomenutoj ulozi da stisne čeljusti. Također, Ivanova opaska kako je soudárion nađen savijen u pustom grobu, sasvim odgovara vrpci koja je služila za držanje čeljusti zatvorene.

S mirisima mire i aloje
Kada je riječ o pomasti, Ivan kazuje da je Isusovo tijelo bilo umotano u platno s oko 100 libara mire i aloje. Ali ako uzmemo u obzir i žene koje su ujutro došle pomazati mu tijelo, postavlja se pitanje razlike između ovih dvaju pomazanja?! Kao mogućnost ostavlja se da je vjerojatno velika količina pomasti stavljena u brzini u čvrstom stanju oko tijela mu, iz razloga same počasti, te da se korpus ne rastvara, a žene su pak došle s tekućom pomasti kako bi završile taj čin. Međutim Raspeti je već bio Uskrsli te se zapravo ispunilo proroštvo kako je pomazanje u Lazarovoj kući njemu za ukop (Iv 12,7). Torinsko platno upućuje na tragove aloje i pomasti, što je i razlog zbog čega se tako dobro očuvalo...

Grob, a na grobu stražari
Uz žene se osim pomasti veže i sam element groba i zapečaćena grobnog kamena. Razlog za navaljivanje velikog kamena i pečaćenje jest strah glavara kako Isusovi učenici ne bi ukrali njegovo tijelo, te su ga dodatno osigurali stražom vojnika.

Žene su u ovomu slučaju zapravo uistinu privilegirane jer su prve vidjele svjetlost Uskrsa. Njegov grob bio je nov, izdubljen u stijeni, a kamen zapečaćen na ulazu, uz snažan potres bio je otkotrljan. Bio je to anđeo Gospodnji. Uslijed toga, od straha su zadrhtali i stražari te obamrijeli.

Žene su tako suočene sa zagonetkom prazna groba, što je domišljat književni način prikazivanja na što ekonomičniji način njegove stvarnosti i naravno razloga za njegovu prazninu. „Vi se ne bojte! Ta znam: Isusa Raspetog tražite! Nije ovdje! Uskrsnu kako reče.“ (Mt 28,5-6)

Danas je na mjestu Isusova groba podignuta bazilika Svetoga groba koja se nalazi u sjeverozapadnoj četvrti starog grada Jeruzalema. Zahvala za to ide rimskom caru Konstantinu I. Velikom koji je prvom građevinom nastojao obuhvatiti, kako mjesto križa, tako i sam grob. Držala se od 336. do 614. kada su ju zapalili perzijski napadači. Opat Modest bio je inicijator ponovne gradnje od 616. do 636., koja se očuvala do 11. stoljeća kada ju je razorio kalif Hakim. Križari su oko 1130. izgradili novu, a 1310. je dograđena. Srednjovjekovna crkva je 1808. izgorjela dijelom, a sadašnja potječe od one izgrađene 1810.

„Uživa“ status quo – jer nekoliko kršćanskih denominacija ima vlasništvo nad njom: Armenska, Koptska, Grkopravoslavna i Rimokatolička Crkva.

Svi spomenuti elementi važnost dobivaju samo i jedino iz razloga povezanosti s Kristom, a nama, kao „nevjernim Tomama“, ostaju kao materijalni dokazi da se u trenutcima sumnje imamo za što „uhvatiti“.