Moja frizerka, kod koje idem već godinama, nedavno je nesretno pala i slomila palčanu kost. Našla sam se stoga u situaciji da moram potražiti drugu frizerku. Nije mi to drago, svaka žena zna koliko joj je pouzdana frizerka važna, praktički osoba od povjerenja. No nisam imala izbora. Odlučila sam se stoga za jedan salon u blizini, nazvala i dogovorila termin. Došla sam, kao i uvijek, desetak minuta prije te pričekala na svoj red.

Bolovanje zbog bolesti djeteta

No, vrlo brzo osjetila sam kako je ozračje u salonu sve samo ne ugodno i opuštajuće. Radila je samo žena s kojom sam dogovorila termin i radila je velikom brzinom, uglavnom šutke. Svako malo dolazile su mušterije na kraće „zahvate“ – uglavnom muškarci na šišanje, tako da je paralelno radila na mojoj frizuri, šišala dodatne mušterije, odbijala one za koje je vidjela da ih neće stići uzeti i javljala se na telefon. Kroz te razgovore koje je vodila mobitelom, istodobno radeći, shvatila sam da je s njom taj dan u popodnevnoj smjeni trebala raditi još jedna frizerka, žena koju je pred koji tjedan uzela u radni odnos. No, tog joj je dana ujutro ta žena, očigledno mlađa, javila da ne može doći jer joj je dijete bolesno i da mora s njim ići kod liječnika. Zato se ta moja nova frizerka, očigledno vlasnica salona, nalazila sama u salonu i u velikoj gužvi.

Tijekom iduća dva sata, koliko sam se nalazila u salonu, naslušala sam se, nažalost, koječega što baš i nisam željela čuti. Vlasnica salona komentirala je s nekim mušterijama, očigledno poznatim joj, novu frizerku, govorila da je dotična mogla ostaviti bolesno dijete i mami da ga odvede liječniku, da je mogao umjesto nje bolovanje uzeti i njezin suprug, glasno je razmišljala o tome kako žena možda laže i kako joj se jednostavno ne radi. Potom je (sve šišajući ljude) zvala osobu koja joj sređuje poslovne knjige i raspitivala se kada bi bilo najbolje da novoj frizerki uruči otkaz i koji joj je formular potreban za to. Malo kasnije u salon je došla i ta nova frizerka. Nastupila je neugodna tišina. Žena se ispričala i objasnila da je bila na pregledu s djetetom, da je dijete jako bolesno i da je dobila uputnicu za bolnicu. Vlasnici salona predala je papire za otvaranje bolovanja koje je ispunila pedijatrica. Vlasnica salona na sve to jedva da joj je nešto odgovorila. Nakon što je nova frizerka otišla, nazvala je ponovno računovotkinju i čitala joj šifre s papira za bolovanje kako bi provjerila laže li joj žena. Ispalo je da su papiri u redu, otvoreni zbog bolesti djeteta mlađeg od tri godine. Nakon toga vlasnica salona zaključila je da je nova frizerka neka mutikaša i naložila je računovotkinji da joj pripremi papire za otkaz koji će joj uručiti prvi dan nakon što se vrati s bolovanja.

Sve sama

Trebam li uopće reći kako sam se osjećala slušajući i gledajući cijeli taj neugodni prizor? Bila sam ljuta na vlasnicu salona i bilo mi je žao što sam uopće ušla u njega.

No, razmišljajući dalje i gledajući tu ženu kako istodobno radi nekoliko poslova velikom brzinom, a ipak kvalitetno, zapitala sam se koliko sam zapravo u pravu. Budimo iskreni, koliko god bolovanje nove frizerke bilo opravdano, vlasnicu salona, privatnicu koja ne živi na proračunu, nego od onoga što zaradi sa svojih deset prstiju (i od čega još mora platiti sve moguće poreze, prireze i druga davanja državi), to je dovelo u nezgodnu poziciju: Morala je sama preuzeti sve dogovorene mušterije, a neke je i otkazala ili nije primila (što joj je možda netko od njih i zamjerio), jer jednostavno sama nije sve mogla stići napraviti. I to joj se očigledno prečesto događa, jer u frizerskim salonima obično rade žene, često s djecom, i one svako malo uzimaju bolovanje zbog bolesti djeteta. Kako u takvoj situaciji planirati posao? A to vrijedi i za mnoge druge djelatnosti. Sjećam se mnogih slučajeva učiteljica kroz svoje vlastito, kao i školovanje svoje djece koje bi radile nekoliko tjedana, pa otišle na bolovanje, pa bi došla kratka i nezainteresirana zamjena, pa bi se one vratile, radile nekoliko tjedna – i opet otišle na bolovanje. Gradivo se nije obrađivalo ili se obrađivalo loše, no, eto, svi smo morali imati razumijevanja. Znam za ženu s petero djece koja je u deset godina rada na poslu provela svega nekoliko mjeseci – sve ostalo vrijeme bila je ili na porodiljnom ili na bolovanjima. U međuvremenu, druge osobe koje su radile umjesto nje nisu mogle dobiti stalno zaposlenje jer je ono nju čekalo, i k tome im je stalno nad glavom visio otkaz jer se ona mogla svaki tren vratiti s bolovanja. No, to je državna služba. Ova vlasnica frizerskog salona, bez obzira na opravdanost bolovanja, svojoj je novoj frizerki dala otkaz. I to joj ga je u ljutnji dala. Realno, može li je itko kriviti zbog toga?

Posljedice

Prema onomu što nam govore danas, žene moraju raditi. U redu. Ali tamo gdje je u pitanju iole ozbiljniji posao, ni jedan poslodavac neće trpjeti radnika koji svako malo uzima bolovanje. Posljedica toga su djeca koju bolesnu vode u vrtiće dok im se stanje zaista ne zakomplicira. Posljedica toga su ogromne količine antibiotika koju ta djeca popiju tijekom prvih godina života, često i nepotrebno, samo da bi što prije ozdravila da se žene mogu vratiti na posao. A to sigurno nije zdravo.

Znam za djevojčicu koja se toliko nagutala antibiotika da joj je stradala jetra. Da i ne govorim o tome kako se osjećaju djeca koja bolesna moraju u vrtić, umjesto da su kod kuće, s majkom. Zar je onda čudno kad te žene svaku novu trudnoću dožive kao mali smak svijeta i nerijetko se i odluče na pobačaj? U manjim pak mjestima žene koje rade najčešće moraju imati i svoj auto, jer javnog prijevoza nema ili je nedovoljan. Posao trpi (naravno da trpi!), djeca trpe (a mnoga i glavom plate zaposlenje svojih majki!), i te žene trpe (i te kako!), izdatci su ogromni (oni društva, za liječnike i lijekove, za plaćanje zamjena te mnogi drugi, kao i oni osobni: za dodatne automobile i svi ostali) i još kojekakve druge komplikacije – jer žene „moraju“ raditi. Baš.

Ne odobravam držanje one vlasnice salona. Ali ne mogu nikako, ali baš nikako, biti ni na strani otpuštene frizerke. Ako je to ideal žene ovoga vremena, onda svaka nam čast za što smo se „izborile“...