Piše: Marija Kalaba, prof.

Složit ćemo se da je današnja interaktivna komunikacija svedena na razinu koja je nužna. Komuniciramo na način „da ne boli glava“.

Nažalost, rijetko nailazimo na prihvaćanje mišljenja koje nije jednako. Svjedočimo tomu svakodnevno. I bude nam žao i teško. Pogotovo jer znamo da to nije pravilo, da nitko nema pravo ograničavati ljudsku misao koja nije destruktivna ili opasna nego samo drugačija. Zamisliti se treba o izvoru, o bogatstvu koje se različitošću mjeri.

Argumenti naspram argumenata

Na pamet mi pada jedan divan sveti čovjek koji je i ptice poštovao. I biljke. Kao žive stvorove. I bio nježan i obziran prema njima. Kakva je to divna poruka. Miriše po dobroj duši, po nesebičnosti i ljubavi za druge koja sja jače od svake svjetlosti.

On je drugaš. Pomalo grub. Uvijek spreman na borbu za neka prava. Vrlo često izabere loš trenutak i put pa ga se često spominje u lošim kontekstima. Zadnji dani nastave bili su vreli. More je zvalo svojim odbljescima o prozorska stakla učionica. I blago su se njihale brodice u maloj uvalici ispod škole.

Lučke dizalice u daljini kao da ipak uspostavljaju neku ravnotežu i kao da kažu: „Lijep je dan, istina, ali evo i mi radimo neumorno. Nismo prepuštene guštanju i odmaranju.“

Veliki odmor završen. Ulaze u zgradu mlade glave pune raznih mudrih stvari. Nevoljko. Razigrani. Našli su negdje usput vodene balone i igra je počela bezazleno. Iako je vreli dan mokra majica nije baš poželjna nikome. Ili mokra kosa. To remeti rad i uobičajeni ritam i protok vremena. A on kao glasnogovornik na moje sugestije navedenoga kaže: „Ali oni imaju pravo to raditi izvan škole, ne može ih se tu, izvan škole pozivati na kućni red“. Uz smiješak mu odgovaram kako je to točno negdje tako napisano i propisano, ali kako bih ja zaštitila svakoga od njih ne samo tu ispred škole nego bilo gdje to vidjela. Na rivi, u drugom gradu, nebitno. Nije mi mogao odgovoriti drukčije nego šutnjom i odlaskom u svoju učionicu. Pokazala sam mu svojim odgovorom kako on ima pravo nešto misliti i reći, ali i ja imam isto to pravo. Argumenti naspram argumenata. Bez grubosti, autoriteta pritiska ili čega drugog iz te skupine načina. Brušenje je zanat. Brusiti se može i čovjekovo mišljenje. Ne smije se podcjenjivati ili braniti. Treba ga filtrirati, brusiti kako bi bilo učinkovito za dobro, a ne preraslo u nešto loše.

Trska koja misli

U odgoju je to bitno i često. Neka vam ne bude krivo kad djeca počinju svoje pričanje riječima: „Ja mislim“.

Neka misle. Tako i treba. Svojom glavom misliti je teže nego slijediti kruta pravila. Tako se zapravo zauzimaju stavovi prema svemu što nas okružuje. I pri tome nismo mi na margini, nismo poslušnici niti pasivni činitelji propisanoga. Aktivni smo i funkcionalni, krojimo svijet po svome, živimo svoj život punim plućima, na svoj način, originalno i neponovljivo. Naravno, to nije uvijek lako.

Svojom glavom misliti je teže nego slijediti kruta pravila. Tako se zapravo zauzimaju stavovi prema svemu što nas okružuje. I pri tome nismo mi na margini, nismo poslušnici niti pasivni činitelji propisanoga.

Razumijevanje nekoga stava, nekoga drugačijeg mišljenja iziskuje napor, iziskuje izlazak iz nekog uhodanog šablona, angažman koji je uvijek nov i drugačiji.

Ali je ispravan. To je sigurno. Razmisliti valja o onome što netko kaže makar nas u prvom momentu možda iznenadi ili povrijedi. I budimo spremni na prihvaćanje, usporedbu, procjenu, a možda i korigiranje sebe samih, zašto ne?

Na ovome svijetu samo mijena stalna jest, rekao je netko. Promjena. Stalno kretanje, gibanje, život.

Bilo bi divno da imamo samo mali djelić strpljenja onoga dobroga svetoga čovjeka koji uvažava i ptice i travke, i puževe i trske. Jesu li trske trske? Pascal je rekao da je čovjek trska. Trska koja misli. I rekao je divnu stvar, zar ne?