Vozim se vlakom do svog vrta u Međimurju... Voze sada ponovno nakon onog dvomjesečnog zastoja tijekom kojeg smo se mi, koji nemamo auto, na jedvite jade snalazili kako doći do svojih vrtova. Vozili smo se ovako i onako, najsmješnije i istodobno najtužnije bilo mi je jednom prilikom kad smo se preko aplikacije Bla-bla car vozili s policajcem koji nam je objašnjavao kako vlakovi ne voze jer ima "neodgovornih ljudi koji ne znaju što je red i ne drže razmak" - a nas istodobno četvero nagurano u njegovom malom autu, na manje od dva metra četvorna prostora. No, dobro, bilo i prošlo. I ne ponovilo se. Vlakovi ponovno voze i umirujući zvuk kloparanja te prizori pitomih vrtova i prirode promiču mi pred očima. Muž mi spava na sjedalu nasuprot mene. Eto još jedne prednosti vlaka: Umjesto da se čovjek umara vožnjom, može čitati, razmišljati, nešto raditi, pa čak i odspavati. O mogućnosti kretanja i odlaska na zahod da i ne govorim.

Prisilno distanciranje

Prošao je kondukter, pokazala sam karte. Nosi čovjek masku preko usta - ali ne i nosa - valjda su mu rekli da mora, plus gumene rukavice na rukama. Vidi se da mu smetaju, svako malo popravlja masku, preznojava se, muči, i oprezno barata uređajem da mu ne ispadne iz ruku nevičnih rukavicama. Malo kasnije vidjet ću ga kako je skinuo i jedno i drugo. Preporodio se čovjek, prilazi svakom novom putniku s osmijehom, srdačno. Od te maske ni osmijeh se ne vidi na ljudima. Bože, kako nas žele udaljiti jedne od drugih... Ni pozdraviti se stiskom ruke više nije poželjno. A zna se da je pružena ruka, otvorena dlana, izraz ne samo pozdrava nego i pokazana povjerenja, dobrodošlice, prijateljstva. I što sada? Gledaju ljudi jedni druge, škilje preko onih maski, ne usuđuju si pružiti ruke, kao da se boje onog drugog, još i na udaljenosti od dva metra, kao da im je taj drugi neki smrtni neprijatelj, opasnost, što li... Dobro da ne izvadi netko neki sprej za dezinfekciju pa te pošprica umjesto pozdrava... kao onaj nekadašnji Piiips kojim se sprejalo komarce... Samo čekam da i to netko napravi ili koronaši predlože... No dobro, još uvijek ima normalnih ljudi. Osim dva-tri čovjeka nitko u vlaku ne nosi masku, svi sjede i razgovaraju kao i inače. Doduše, ljudi je manje nego prije "korone"... Ali nema veze, bitno je da vlakovi voze. I da je kondukter skinuo masku.

Ruke koje povezuju

Pomogao mi je sići na mojoj postaji. A ja sam mu pružila ruku, u znak zahvale i pozdrava. Stisnuo ju je. Jedan tren stajali smo i gledali se u oči: Na postaji malog međimurskog sela, između polja na kojima je tek počeo nicati kukuruz, on na stepenici vlaka, ja na tlu, dvoje ljudi, potpunih stranaca, ali između nas dvije stisnute ruke, ruke koje nas povezuju, pozdravom koji je jedino ljudski. Pozdravom po kojem smo ljudi. Onda se osmjehnuo i podignuo ruku na znak strojovođi da krene. A ja sam se okrenula svojim torbama.

Ono što mogu

Imao mi je u čemu pomoći: Ukupno sedam torbi krcatih sadnicama nalazi se oko mene. Sve sam to sama ovog proljeća uzgojila: rajčice, paprike, patlidžane, poriluk, kupusnjače... i puno toga drugog. I ovo je samo dio onoga što sam uzgojila, ostalo sam odnijela i posadila još za prošla dva odlaska na grunt. Dobro je da već imam iskustva u tome jer se puno ljudi ovog proljeća našlo u situaciji da nemaju gdje kupiti flance povrća. Pa i mene je jedan čovjek, dok smo prije dva tjedna čekali vlak, upitao gdje sam kupila sadnice i prodajem li ih možda. Sada je već lakše, otvorile su se tržnice, doduše s bitno smanjenim kapacitetom, ali ipak se može nešto kupiti. Nažalost, puno je tih presadnica povrća na tržnicama već preraslo i počelo žutjeti. I mnogi će vrtovi, koji su prošlih godina bili puni povrća, ove godine ostati poluprazni. No, moj neće. Ne dam.

I kao što se svjesno i namjerno pruženom rukom (na koje ni jednom proteklih mjeseci nisam navukla ni jedne rukavice osim vrtlarskih) borim protiv ludila, tako se protiv njega borim i sadnjom i upornim uređenjem vrta, unatoč dva mjeseca svih mogućih opstrukcija. Možda sam obična građanka i možda ne mogu učiniti ništa značajno protiv svega onoga što nam vlast, sa svoje pozicije moći, nameće, ali ovo je ono što mogu. I činim to.

Bilje vraća ljubav

A na gruntu... kad otvorim vrtna vrata, kao da sam zakoračila u jedan drugi svijet. Starinska pumpa, loza, cvijeće... Grašak se već puni, bob samo što nije za branje. Ruža na luku nježno je spustila jedan svoj cvijet na mali vrtni bazen s vodom za ptice i kukce. Jato vrabaca na orahu prhnulo je u zrak dok hodam između gredica, sve cvrkućući... Kupus, kelj, raštika... sve se već lijepo primilo i raste. Rajčice u plasteniku, posađene još u travnju, već su velike i u punom cvatu. One na otvorenom, posađene nedavno, nekako stoje, kao da ispitujući promatraju ovo ćudljivo proljeće i ne znaju bi li krenule ili ne. No, ne brinem, nakon toliko ljubavi i truda uloženih u njih znam da hoće. Već idući put kad dođem, bit će puno veće. Za razliku od prevelika broja ljudi, bilje vraća ljubav i trud. I to višestruko.

U vrćaku se ponosito kočoperi nova podignuta gredica, napravljena tek nedavno. Sada ću u nju posaditi paprike, posijati niske mahune i još između ubaciti koju lučicu luka, da imamo mladog luka preko ljeta. Krumpir, posađen u travnju u gredicu u voćnjaku koju smo napravili, srećom, još u veljači, samo što nije procvao. Visok, bujan, zdrav. A na malo mirnijem dijelu grunta, između oraha i jabuke, polako se počinju nazirati obrisi vrtnog jezerca koje ćemo napraviti ovoga ljeta i jeseni. Već ga vidim: Lopoči na površini, nekoliko ribica u dubini, možda koja žaba, voda koja žubori malim potočićem...

Dovedimo Raj

Rajski vrt... U ovom svijetu koji je takav kakav jest, ovo je najmanje što mogu učiniti da u njega dovedem svoju viziju Raja i Vrta iz kojeg su naš praotac i pramajka istjerani. I pitam se ponekad kako bi ovaj svijet izgledao kad bi svatko učinio isto? Kad bi svatko oslušnuo svoje srce i u svoj život i svoju okolinu, makar onu neposrednu, doveo samo mali djelić Raja koji svi kao obećanje i daleko sjećanje nosimo u svojoj duši? Ne bi li onda i ovaj svijet, možda, postao Rajem? Umjesto ovoga što čine oni koji nas žele udaljiti jedne od drugih...

Pružimo jedni drugima ruke, bez rukavica. I osmjehnimo se. Bez maski.