Piše: Drago Župarić, Katolički tjednik

Ovaj tekst želi promišljati Galileju, ne samo kao povijesno i zemljopisno mjesto, nego i kao simbol nade, povratka izvorima vjere i unutarnje obnove. Kristov poziv: „Idite u Galileju!“(Mt 28,10) ne odnosi se samo na tadašnje učenike, nego i na svakoga od nas – kao poziv da se vratimo trenutku prvoga susreta s Bogom, mjestu gdje je naša duhovna priča započela. U vremenu kada se čini da je tama nadvladala, Galileja nas podsjeća da svjetlo Uskrsloga nikada ne prestaje sjati.

GALILEJA je povijesna i geografska regija smještena na sjeveru Izraela, domovina Isusa Krista, mjesto gdje je započeo svoje javno djelovanje i okupio apostole. Naziv potječe od hebrejskog Gâlîl, što znači „okrug“ ili „pokrajina“. U Bibliji se prvi put spominje kao dio teritorija Naftalijeva plemena (Jš 20,7), a kasnije se odnosi na šire područje sjeverne Palestine. Zbog etničke raznolikosti prorok Izaija naziva je „Galilejom pogana“. U novozavjetno doba dijelila se na Gornju i Donju Galileju – regije plodnog tla i guste naseljenosti – omeđene Fenicijom, dolinom Jordana, Samarijom i Sredozemnim morem.

U antičko doba Galileja je bila bogato naseljeno područje, s brojnim gradovima i selima. Danas ondje živi razmjerno malo stanovništva, uglavnom u siromašnim selima i manjim naseljima. Među najvažnijim gradovima izdvajaju se Safed na sjeveru, koga Židovi smatraju jednim od četiriju svetih gradova, zajedno s Jeruzalemom, Hebronom i Tiberijadom, te Nazaret na jugu, grad s pretežno kršćanskim stanovništvom.

Nakon deportacije Židova koju je 734. pr. Kr. proveo asirski kralj Tiglat-Pileser III., u regiji su brojčano prevladali pogani. Iako se židovsko stanovništvo ponovno učvrstilo tek u 1. stoljeću pr. Kr., dugotrajni suživot s Kanaancima, Feničanima, Sirijcima i Grcima te geografska izoliranost od Judeje pridonijeli su razvoju osebujnih običaja, jezika i kulturnih osobitosti koje su Galilejce često činile predmetom podcjenjivanja od Židova iz Jeruzalema.

U rimsko doba u Galileji su usporedno cvali judaizam i kršćanstvo, što potvrđuju brojni arheološki nalazi – ostatci sinagoga, crkava i samostana. Tijekom 12. stoljeća križari su nakratko obnovili kršćanski život, ali su konačno poraženi 1291. padom Akre (grad na zapadu i sjeverozapadu Galileje), čime završava njihova prisutnost u regiji.

Danas Galileja pripada izraelskom teritoriju, a njezino stanovništvo čine pripadnici različitih vjerskih zajednica – muslimani, kršćani raznih obreda (latinskog, grčkog, maronitskog) te Židovi, uključujući nekoliko suvremenih židovskih naselja u blizini Safeda.

Uskrsno jutro donosi poruku koja rasvjetljuje tamu – poruku nade. Isus, uskrsnuvši, preko Marije Magdalene upućuje učenicima riječi: „Idite, javite mojoj braći da pođu u Galileju! Ondje će me vidjeti!“ (Mt 28,10). Tim pozivom ne misli samo na fizičko mjesto; on upućuje učenike da se vrate ondje gdje je sve započelo – na mjesto njihova prvog susreta s Gospodinom, gdje su čuli njegov poziv i krenuli putem vjere. Galileja, prostor početaka, postaje i prostor obnove – simbol nove nade i novoga života.

U širem smislu, izraz „braća“ označava sve Isusove učenike. U evanđeljima Isus često uporabljuje taj pojam za one koji vrše volju Oca nebeskoga (usp. Mt 12,49-50; Mk 3,34-35). U užem smislu, „braća“ se odnose na apostole – one koji su mu bili osobito bliski i koji su imali ključnu ulogu u prenošenju Radosne vijesti. Uskrsom Isus ponovno potvrđuje njihov identitet i odnos s njime. Unatoč tomu što su ga u času muke napustili, on ih sada oslovljava „braćom“ – činom kojim, ne samo da oprašta, nego i potvrđuje njihovo poslanje u budućoj Crkvi.

Izraz „braća Gospodnja“ u Novom se zavjetu također odnosi na skupinu osoba blisko povezanih s Isusom (usp. Mt 12,46; 13,55; Mk 3,31-32; 6,3; Lk 8,19-20; Iv 2,12; 7,3-5; Dj 1,14; 1 Kor 9,5). Četvorica od njih navode se imenom – Jakov, Josip, Šimun i Juda (Mt 13,55) – a većina bibličara drži da je riječ o rođacima, a ne o biološkoj braći Isusovoj. Naime, u biblijskom i semitskom jeziku izraz „brat“ često se koristi za označavanje bliskih ili daljnjih rođaka (usp. Post 13,8; 14,14-16; Lev 10,4; 1 Ljet 15,5-10; 23,21-22).

Periferija koja postaje središte

Galileja, smještena na sjeveru Palestine, u evanđeljima nosi naziv „Galileja poganska“ (Mt 4,15), zbog svoje etničke i kulturne raznolikosti. Omeđena Galilejskim jezerom, rijekom Jordanom i dolinom Esdraelon, bila je udaljena od vjerskog središta u Jeruzalemu, ali upravo ondje Isus provodi većinu svojega javnog djelovanja. Galileja je prostor susreta – Židova i pogana, bogatih i siromašnih, carinika, ribara, farizeja i običnoga puka. Njezina otvorenost i raznolikost očituju srž evanđeoske poruke: Božja ljubav ne poznaje granice i upućena je svima.

Ondje, u svojoj domovini, Isus započinje svoju službu i poziva prve učenike. Hodajući obalom Galilejskog jezera, susreće ribare i poziva ih da ostave mreže i pođu za njim (Mk 1,16-20; Mt 4,18-22). Povratak u Galileju stoga znači povratak izvorima – mjestu prvotne ljubavi i gorljivosti. To je i poziv svakomu vjerniku da se prisjeti svojih početaka – trenutka kad je prvi put osjetio Božji dodir. Takvo sjećanje postaje temelj nade i ustrajnosti u vjeri.

Galileja je također prostor čuda i navještaja. Ondje Isus umiruje oluju, hoda po vodi, hrani gladno mnoštvo (Mt 14,13-21; Mk 6,30-44). Ondje poučava o Božjoj blizini i milosrđu. Kafarnaum, jedan od važnijih galilejskih gradova, postaje središte njegova djelovanja (Mt 4,13-17). Galileja tako nije tek zemljopisna pozornica, nego prostor Božje objave – mjesto gdje se nebo dotiče zemlje.

Nakon tame Getsemanija, zatajenja i bijega, činilo se da je sve izgubljeno. No, Uskrs donosi novu viziju: Galileja postaje mjesto novog početka, prostor u kome se obnavlja nada i ponovno uspostavlja povjerenje u Božju vjernost

Evanđelist Matej citira proroka Izaiju koji naziva Galileju zemljom tame koja je ugledala veliko svjetlo: „Zemlja Zebulunova i zemlja Naftalijeva, Put uz more, s one strane Jordana, Galileja poganska – narod što je sjedio u tmini, svjetlost vidje veliku; onima što mrkli kraj smrti obitavahu, svjetlost jarka osvanu“ (Mt 4,15-16). To svjetlo je Krist – onaj koji rasvjetljuje tmine i dolazi onima koji su zaboravljeni, marginalizirani i ranjeni. Galileja tako postaje simbol svakog ljudskog prostora u komu se traži svjetlo, gdje se žudi za otkupljenjem. Kao što su u njoj zajedno živjeli Židovi i pogani, tako Galileja simbolizira univerzalnost evanđelja – Radosne vijesti koja nadilazi granice naroda i kultura.

Poziv uskrsloga Gospodina da ga učenici ponovno potraže u Galileji, nosi duboko duhovno značenje. Nije riječ samo o povratku na poznato mjesto, nego o pozivu na obnovu vjere. Nakon tame Getsemanija, zatajenja i bijega, činilo se da je sve izgubljeno. No, Uskrs donosi novu viziju: Galileja postaje mjesto novog početka, prostor u kome se obnavlja nada i ponovno uspostavlja povjerenje u Božju vjernost.

Uskrsnuće Kristovo temelj je kršćanske nade. Ono potvrđuje da smrt nije kraj, nego prijelaz u puninu života. Sveti Petar to sažima riječima: „Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista koji nas po velikom milosrđu svojemu uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih nanovo rodi za životnu nadu“ (1 Pt 1,3). Vjera u uskrsloga Gospodina daje snagu za hrabro suočavanje sa svakodnevnim izazovima, oslonjenu na sigurnost Božje ljubavi i prisutnosti.

Riječi upućene Mariji Magdaleni i apostolima vrijede i danas: „Idite u Galileju!“ To je poziv svakomu od nas da se vrati vlastitoj Galileji – mjestu gdje je prvi put doživio Božju blizinu. Možda je to prostor molitve, tišine, služenja, oprosta ili milosti. Ondje nas Gospodin čeka da nas ponovno osnaži i pošalje.

Uskrs nas poziva da obnovimo svoju Galileju – prostor susreta s Uskrslim Kristom. Gdje je tvoja Galileja? Jesi li je zaboravio? Vrati se, potraži je! Tamo te čeka Onaj koji ti daruje snagu da svjedočiš njegovu ljubav u svakodnevici. Poruka nade ne smije ostati zatvorena unutar zidova hramova – ona je namijenjena svima, osobito onima koji trpe. Ako mi, koji smo dotaknuli Riječ života, ne svjedočimo – tko će?

Galileja, premda skromna i naizgled nevažna, u sebi nosi snagu tihe Božje prisutnosti i preobrazbe. Ondje gdje je sve započelo – u susretu ribara s Učiteljem, u jednostavnosti svakodnevice i otvorenosti srca – ponovno se rađa nada. Kristov uskrsni poziv učenicima da ga potraže u Galileji nije bijeg, nego poziv na povratak: povratak izvorištu vjere, prvotnoj ljubavi, nutarnjoj jasnoći i poslanju koje nadilazi ljudske slabosti. Za suvremenog vjernika Galileja nije tek zemljopisna oznaka. Ona postaje simbol duhovnog hodočašća, mjesto u dubini bića gdje nas Bog strpljivo čeka. U tom prostoru susreću se prošlost i budućnost, rana i ozdravljenje, tama i svjetlo. Povratak u Galileju znači vraćanje Bogu koji oprašta, poziva i daje novu snagu – znači krenuti iznova, s pouzdanjem u prisutnost Uskrsloga koji nas nikada ne napušta.

U vremenu nesigurnosti, tjeskobe i duhovne raspršenosti, put prema Galileji postaje poziv na nadu. To je hod na kome čovjek ponovno otkriva vlastiti identitet i pripadnost. Ondje, u tišini i skrovitosti, čeka nas Onaj koji daruje mir, snagu i puninu života. Galileja kao simbol nade podsjeća nas da se u svakom životnom razdoblju trebamo vraćati početku – mjestu prvoga susreta s Božjom ljubavlju. Taj poziv potiče nas da se prisjetimo početne radosti vjere i da, unatoč okolnostima, ostanemo oslonjeni na Božja obećanja. Učenici su povratkom u Galileju pronašli novu snagu i smisao – poruku koja i danas odzvanja svima koji tragaju za obnovom i životnom orijentacijom.

U našoj svakodnevici put u Galileju može označavati osobni hod prema nutarnjoj obnovi i nadi. U trenutcima izgubljenosti i nesnalaženja, prisjećanje na Božju vjernost i obećanja postaje izvor nove snage i smisla. Isusovo uskrsnuće i njegova trajna prisutnost temelj su naše nade – poziv da mu se u svim životnim okolnostima s povjerenjem predamo.