Piše: Danijela Blažeka, Katolički tjednik

Pogledala sam nedavno animirani film When the Wind Blows (Kad vjetar zapuše), napravljen prema knjizi Raymonda Briggsa napisanoj još u vrijeme hladnoga rata. Film je jedan od najuznemirujućih koje sam ikad gledala, a vrlo jednostavan. Govori nam o dragom starijem paru koji živi negdje na selu u Engleskoj. Par vodi miran, uobičajen život umirovljenika i kućanice, naviknut na svakodnevne rutine – dolazak poštara, mljekara, dostupnost struje, vode, autobusa, trgovina... Muž u jednom trenutku nailazi na vladinu brošuru o mjerama koje treba poduzeti u situaciji hladnog rata i mogućnosti nuklearnog napada. Gradi jednostavno sklonište (nekoliko dasaka) i prikuplja nešto malo zaliha hrane i vode slijedeći točno upute iz vladine brošure. I zaista, do napada dolazi. Oboje ostaju u svom zaklonu od dasaka neko vrijeme, u skladu s uputama iz brošure, pri čemu muž sve objašnjava kompliciranim, naučenim frazama, uz puno optimizma i sa 100-postotnim povjerenjem u brigu vlasti o građanima. Kad naposljetku iziđu van, svijet oko njih je uništen, ničega nema, ljudi nema, sve je u ruševinama, čak je i trava mrtva, a radioaktivni oblaci skrivaju sunce. No oni, naizgled potpuno nesvjesni razaranja, nastavljaju sa svojim životom – piju čaj za uredno postavljenim stolom (prvo iz zaliha vode jer voda više ne teče iz slavina, a potom kišnicu), vodu kuhaju na kamperskom kuhalu (jer nema više struje, kao ni plina) i očekuju da će svaki tren proći dostavljač novina. Njihovo povjerenje u vlast je neupitno – vlast nakon Bombe uspostavlja red, pomoć je već na putu, organizacija društva radi savršeno kao i uvijek i kako i treba raditi. Bilo što drugo njihovim je umovima nepojmljivo. Muž i dalje ponavlja naučene fraze, pun optimizma i logičnih tumačenja svega onoga kroz što prolaze, a na prve znakove radijacijske bolesti kaže da će otići do ljekarne čim to bude moguće po tablete protuotrova koje je vlada sigurno osigurala za pučanstvo, u svojoj beskrajnoj mudrosti i čvrstoj organizaciji.

No, vlasti više nema, pomoći također. I dvoje staraca na kraju umire samo u svom jadnom drvenom zaklonu sklepanom prema uputama iz vladine brošure. Tek tada, pred smrt, sjete se da bi se umjesto da svu svoju nadu polažu u vlasti, mogli, možda, obratiti i nekom drugom. Bogu. No, zaboravili su riječi molitava i stari čovjek, umirući, nesvjesno prelazi na riječi pjesme Napad lake konjice napisane prema istinitom događaju u Englesko-turskom ratu, u kojoj se veliča hrabrost i odlučnost u provođenju naredbi nadređenih (vlasti), bez obzira na očevidan poguban rezultat provođenja tih naredbi po one koji ih provode.

Ispijamo svoj čaj

Film je napravljen 1986., no njegova poruka jača je danas nego što je ikad prije bila. I kao da je napravljen za današnji svijet i ljude koji danas žive, i stare i mlade. Svi mi gledamo već mjesecima kako nam šačica svjetskih moćnika razara našu civilizaciju i samu potku naše države i društva. Svi mi gledamo kako smo najednom ostali i bez školskog i zdravstvenog sustava, ostajemo polako i bez tvrtki, bez proizvodnje, bez javnog prometa, bez našeg načina života... I uvjereni smo da je sve to samo privremeno („Iduća dva tjedna su ključna!“). Razgovaramo poput onog starog para, tješimo se i uvjeravamo da vlada zna što radi, da će sve biti organizirano, da će „pomoć stići“... Ispijamo svoj čaj za uredno postavljenim stolom dok se sve oko nas, pred našim očima, pretvara u ruševine. No, mi te ruševine ne vidimo. Ili ih ne želimo vidjeti. Ne možemo pojmiti da način života kojim smo živjeli može nestati, i to ne samo u jednoj zemlji, nego u cijeloj zapadnoj civilizaciji.. Pogotovo ne možemo pojmiti da može nestati tako naglo. To nije nešto što spada u naša iskustva. Nikakvi ratovi, pa ni oni svjetski, iz prošlosti, nisu bili ništa slično ovomu što se sada događa. Romansirani ratovi iz prošlih vremena, kako ih se sjeća stari čovjek iz filma, ma kako strašni bili, nemaju nikakve veze s pepelom radijacije koji polako pada po uništenom svijetu oko njihova malog doma dok oni još – kratko vrijeme – održavaju svoje životne rutine. Ovo čemu mi svjedočimo nešto je sasvim novo, riječ je o razaranju civilizacije kakva nikad u povijesti nije bilo. I što ono dalje ide, to naše povjerenje u vlasti postaje sve veće. A i što ćemo drugo? Zbunjeni smo, ne razumijemo i možemo se samo nadati da vlasti znaju što čine, da će se pobrinuti za nas kad voda dođe do grla, da će pomoć stići... Izgovaramo čudne, naučene fraze, baratamo pojmovima koje većina ljudi prvi put u životu čuje, tražimo logiku i smisao... No, kruta je istina, koju ne želimo vidjeti, ta da ovo razaranje dolazi upravo od vlasti. I da nema nikakve logike, nema nikakva smisla u njemu. I da pomoć neće doći. A voda će svima doći da grla. I preko njega.

Svijet otrovanih ljudi

Poput tog starog, dragog para, i mi držimo glave u pijesku i nastojimo živjeti kao da se ništa posebno ne događa. Nastojimo sami sebe uvjeriti da će sve ovo proći, doći će lijek (?), završit će ova panika i ovo ludilo, vratit ćemo se normalnim životima. Ići ćemo opet liječniku, naručivati se na preglede po bolnicama i čekati, doduše, u redovima, ali ćemo na kraju ipak dočekati svoj red. Doći će mljekar, doći će dostavljač novina i poštar... I dok se mi tim tlapnjama tješimo, društvo oko nas se ruši, ruše se sami njegovi temelji, ruši se svijet u kojem su trebala živjeti naša djeca. Svijet u kojem ćemo se „probuditi“ bit će svijet bez zdravstvenog sustava, praznih polica rijetkih opstalih trgovina, svijet kriminala i nasilja, svijet bankrotirane države, bez poštara i dostavljača novina, svijet superbakterija (koje smo sami stvorili nepotrebnim izlijevanjem ogromnih količina dezinficijensa) rezistentnih na sve poznate antibiotike, svijet u kojem će istinski opasne bolesti, poput tuberkuloze, upale pluća, sepse i mnoge druge, ponovno biti neizlječive. Svijet otrovanih ljudi, otrovane djece - otrovanih plastičnim polimerima koje udišemo iz maski, oslabljena imuniteta zbog otrova kojima smo polijevali sebe i sve oko sebe u borbi protiv jednog banalnog respiratornog virusa za koji ne bismo ni znali da vlasti i mediji nisu namjerno i proračunato dignuli paniku oko njega. Otrovani, oslabljena imuniteta, okruženi rezistentnim superbakterijama, u bankrotiranim državama uništena zdravstvenog sustava... to je svijet u koji ćemo izići iz svojih jadnih "skloništa" ("Ostanite doma!"), sklepanih po vladinim uputama. No, i dalje ćemo, dok oko nas stoje spaljene ruševine života kojim smo još donedavno živjeli, vjerovati u poredak i u dobre namjere i kompetentnost onih koji nas vode, uvjereni da je sve to samo prolazno i da će, evo, samo što nije, pomoć svakoga trena stići...

Otvorimo oči

Izvucimo glave iz pijeska dok još ima vremena – a nema ga još puno. I nemojmo čekati zadnji tren i samrtni čas da se sjetimo da iznad svake vlade postoji Netko komu, prije nego bilo komu drugom, trebamo vjerovati i trebamo se obratiti. Samo je On taj koji zaslužuje naše bezrezervno povjerenje. I samo je Bog taj za kojeg zaista možemo znati da je dobar, dobronamjeran i da misli na našu dobrobit. Nitko drugi.

Najstrašnija mi je scena filma ona kad stari čovjek prikuplja u lonce radioaktivnu kišnicu (za čaj), a žena ga zove da se vrati u kuću da se ne bi prehladio na kiši. Tako i mi strahujemo od prehlade dok nas istodobno iz medija i od vlasti cijelo vrijeme zalijeva otrovna, radioaktivna kiša... i dok nas prisiljavaju da se otrovima polijevamo i sami...

Otvorimo oči.