S akademskom zajednicom na hodočašću u svetu zemlju


Posjetiti Svetu zemlju, hodati po njoj, moliti se u Jeruzalemu, obnoviti bračna obećanja u Kani Galilejskoj, osluhnuti šapat Govora na gori... uistinu je jedno neopisivo iskustvo.

Piše: dr. Nevenko Herceg

Još 2005. godine prvi put sam posjetio Izrael, impresivnu zemlju s intrigantnom poviješću, ali i sadašnjošću. Tada je to bio kratak, ali dojmljiv službeni posjet u sastavu bosanskohercegovačke delegacije, a povodom otvaranja novog muzeja Yad Vashem – muzeja u okviru istoimenog Memorijalnog centra podignutog u spomen žrtava holokausta i svih onih pravednika koji su odlučili pomagati Židovima i spasiti ih od genocida. Među tim pravednicima koji su u Yad Vashemu dobili svoj prostor – Vrt pravednika među narodima – nalazi se i više od stotinu naših sunarodnjaka, Hrvata.

Iako sam i tada posjetio neke od vjernicima dobro znanih predjela opisanih u Bibliji, duboko u sebi obećao sam kako ću se jednom vratiti, doći tu u Izrael s obitelji kako bismo zajednički iskusili najsvetiji dio našeg svijeta i tako osnažili svoju vjeru. Božja providnost pomogla je da se to dogodi u ovo predkorizmeno vrijeme 2019. godine kada smo krenuli na sedmodnevno putovanje u Svetu zemlju. Kako na put nije pošla cijela obitelj, one koji su morali ostati doma „ponijeli“ smo u našim srcima i molitvama, kao i naše bližnje stare i nemoćne...

Otkucaji Isusova groba

Na početku želim kazati kako ovaj zapis o posjetu Svetoj zemlji neće biti kronološki niti strogo putopisni zapis, jer posjetiti Svetu zemlju, hodati po njoj, moliti se u Jeruzalemu – gradu spasenja, mira i svetosti, zaustaviti se na Maslinskoj gori uz crkvu koja se zove Pater Noster (Oče naš) gdje je Isus učio svoje učenike moliti Očenaš i sam tiho izreći tu molitvu punu pouzdanja – uistinu je jedno neopisivo iskustvo...

Osobno teško pronalazim riječi kojima se može opisati ono što se osjeti dok se prolazi Put Cvjetnice niz Maslinsku goru, put kojim je Krist ušao u Jeruzalem. Kada se klekne i dodirne „stijena muke“ u Getsemanskom vrtu gdje je Isus molio i gdje ga je Juda poljupcem izdao; kada se prolazi ulicama Jeruzalema do Kalvarije i moli u bazilici Svetog groba – mjestu Isusova raspeća, smrti i uskrsnuća...

Sam Sveti grob je tako malo mjesto gdje se istovremeno dozvoljava ulaz za samo dvije do četiri osobe koje se tu, u samoći i sabranosti, mogu vrlo kratko zadržati... U prostoru Isusova groba, u tih minutu-dvije koliko smo mogli biti tu, osjetili smo neobjašnjiv mir, snagu i nadu u bolje sutra… Sve to jednostavno treba doživjeti, osjetiti i osluhnuti, iako je ono što se na ovom mjestu najglasnije može čuti tek jedan veliki tihi šapat i usrdne molitve.

I sad jedna digresija. Naime, u svojim razmišljanjima prije posjeta Svetoj zemlji, mjesto Isusova raspeća i njegova posljednjeg počivališta gotovo uvijek sam zamišljao na nekakvoj uzvisini koja dominira nad cijelim Jeruzalemom... Možda je to nekoć i bilo tako, međutim, kako se Jeruzalem kroz povijest širio tako je i bazilika Svetog groba s uzvisine dospjela unutar gradskih zidina i same jeruzalemske vreve.

Sveti grad

Jeruzalem je za nas katolike posebno mjesto jer je upravo u njemu Isus Krist umro na križu, uskrsnuo i donio ljudima spasenje. Međutim, on je sveti grad i za Židove ali – kao treći, poslije Meke i Medine – i muslimane. U židovskom dijelu Jeruzalema nalazi se Zapadni zid, poznatiji kao „Zid plača“, koji je u biti sinagoga na otvorenom i najsvetije mjesto Židova. Neuobičajeno za naše vjerničko poimanje, mjesta za molitvu muškaraca i žena odvojena su – muškarci lijevo uz obvezno nošenje kape, žene desno i uvijek skromno odjevene. Usprkos tomu i muškarci i žene, bilo da su židovski vjernici ili turisti vjernici drugih vjera, vjeruju – da Zid plača ima „Božje uši“ pa se molitve pišu na papiru i smještaju u njegove pukotine. I sami smo zapisali i ostavili tu naše molitve...

Cvjetna Galileja

Posebno dojmljiv bio je posjet Isusovu zavičaju – „cvjetnoj Galileji“, koji je započeo vožnjom preko Galilejskog mora, zapravo slatkovodnog jezera po kojem je Isus plovio i čiju je vodu doticao.

Bio je tu i uspon na Brdo blaženstava, mjesto na kojem je Isus izrekao svoj Govor na gori, te prisjećanje na svadbu u Kani Galilejskoj na kojoj je Isus učinio prvo čudo – pretvorio vodu u vino, čime je posvetio ženidbu koju je uzdigao na sakrament. Upravo tu u Kani Galilejskoj, u crkvi prvog Isusova čuda, crkveno vjenčani bračni parovi iz naše skupine svečano su obnovili svoja bračna obećanja.

Mjesto Isusova rođenja

Betlehem je svega desetak kilometara udaljen od Jeruzalema. Skoro cijelim putem je kontroverzni zid tzv. „Izraelska sigurnosna ograda“, a nakon 15-ak minuta vožnje stižemo do kontrolnog punkta gdje sve nas, koji želimo prijeći na Palestinsku samoupravu, očekuje kontrola. Nelagoda zbog kontrole, napose kod onih mlađih koji niti ne znaju za ovdašnje prilike, nestaje ulaskom u urbani Betlehem gdje vas odmah „napada“ bezbroj vodiča i taksista nudeći vam svoje usluge. To i ne čudi ako se ima na umu da Betlehem većinu svojih prihoda ostvaruje od turizma i prodaje suvenira, začina...

Prelazimo preko glavnog betlehemskog trga Manger (Trg jaslica) na kojem dominira Omarova džamija iz 1860. godine, a u okolnim uskim uličicama su trgovine s različitim suvenirima. Ipak, cilj našeg posjeta je Bazilika Isusova rođenja sagrađena na špilji u kojoj se Isus rodio. Usput, jednim uhom slušajući fra Tomislava Glavnika u ulozi našeg izvrsnog vodiča, objašnjavam kćerki kako austrijski izviđači pred Treću nedjelju došašća odlaze u Betlehem u Baziliku po betlehemsko svjetlo mira i donose ga u Beč, odakle ga izviđači iz drugih država, pa i iz BiH, odnose u svoje zemlje.

Od fra Tomislava saznajemo niz detalja, između ostaloga kako sadašnja bazilika, ima vrlo uska i niska vrata, kako bi se svi koji ulaze morali sagnuti i na simboličan način pokazali poštovanje tajni utjelovljenja Isusa Krista. Datira iz IV. st., a danas je u zajedničkom vlasništvu Grčko-pravoslavnog patrijarhata u Jeruzalemu, Armensko-jeruzalemskog patrijarhata i franjevaca koji u ime Svete Stolice tj. Katoličke Crkve čuvaju sveta mjesta. Bazilika Isusova rođenja je pod zaštitom UNESCO-a i upisana je na popis ugroženih mjesta svjetske baštine zbog kontinuirane opasnosti i čestih sukoba Izraelaca i Palestinaca. Iako krije brojna vrijedna kulturno-povijesna blaga, najzanimljivije je ipak sići do špilje Rođenja smještene u kripti bazilike.

Usprkos svetosti ovog mjesta, postoje problemi vezani uz zajedničko „vlasništvo“ odnosno o sukobe među upraviteljima bazilike. Fra Tomislav podsjeća na prosinac 2011. godine kada je prilikom čišćenja Bazilike izbio sukob između pravoslavnih i armenskih svećenika oko granica vlasništva u bazilici. S jedne strane tužno jer se radi o svetom i uzvišenom mjestu, a s druge tako nalik problemima s kojima i sami svakodnevno živimo...

Putovanje osnaživanja vjere

Teško je opisati sva mjesta koja smo u ovih sedam dana obišli, a još teže svjetove i kulture koje smo upoznali tako različite od ove kojoj pripadamo. Od posjeta Haifi, koja se prostire u podnožju brda Karmel i na čijim je obroncima crkva Gospe karmelske i samostan Stella Maris, preko Tiberiasa na obali Galilejskog jezera, Tabora i Nazareta do Kane Galilejske, Betlehema, Kafarnauma i Jeruzalema, nizale su se veličanstvene slike koje su nam pomogle u razumijevanju prošlosti, ali i u promišljanju o budućnosti...

Trebat će još dosta vremena da se svi dojmovi i osjećaji slegnu, da se poslože kockice u mozaicima naših života, da shvatimo i razumijemo. Odlazeći iz Svete zemlje, sa sigurnošću mogu reći da je moju obitelj ovo putovanje ispunilo mirom u srcu, snagom u duhu, u vjeri i molitvi...