Piše: Josip Vričko

Prvi međunarodni dan borbe protiv nekažnjavanja zločina nad novinarima obilježen je 2. studenoga 2014. Tadašnji glavni tajnik UN-a Ban Ki-Moon pozvao je tom prigodom svekoliku javnost da se zauzme protiv prakse nekažnjavanja, a u znak obilježavanja godišnjice ubojstva dvojice francuskih novinara na Maliju.

Od tada međunarodna udruženja novinara poput IFEX-a i IFJ-a provode kampanje čiji je cilj skrenuti pozornost na individualne slučajeve nestanaka i ubojstava novinara u različitim zemljama svijeta. Kampanja traje do 23. studenoga kada se obilježava godišnjica masakra na Filipinima kada je ubijeno 58 osoba, od čega 32 novinara.

Prigoda je to, međutim, svake godine naglasiti kako nekažnjavanje zločina nad novinarima rezultira strahom, cenzurom, a(li) i autocenzurom koji narušavaju medijske slobode, pravo čitateljstva (publike) da zna te ostavlja žrtve i njihove obitelji nemoćne. Primjerice, prema podatcima Međunarodne novinske federacije, u 2018. ubijena su 94 djelatnika „sedme sile“. Među žrtvama su 84 novinara, snimatelja i tehničara, kao i pomoćnog osoblja poput vozača.

Afganistan – najopasnije mjesto

Ubijani su ciljano, zahvaćeni razmjenom vatre ili kao žrtve bombaških napada – a njih šest od ukupnog broja žrtava su žene. Najopasnije mjesto za novinare je Afganistan gdje je ubijeno 16 medijskih djelatnika, slijedi Meksiko gdje organizirani kriminal često ciljano ubija novinare. Devet je medijskih djelatnika ubijeno u Jemenu, osam u Siriji, sedam u Indiji, šest u Somaliji te po pet u Pakistanu i Sjedinjenim Američkim Državama. Eklatantan primjer koji oslikava pogoršanje sigurnosne situacije u kojoj novinari rade je okrutno ubojstvo kolumnista Washington Posta, saudijskog državljanina Jamala Khashoggija koji je ubijen 2. listopada 2018. u saudijskom Konzulatu u Istanbulu.

Tursko tužiteljstvo žurno je otkrilo da je brutalno udavljen po ulasku u konzulat, te je njegovo tijelo potom raskomadano i uništeno. U Rijadu su prvotno nijekali ove navode, da bi ipak, suočeni s činjenicama, naknadno priznali kako je Khashoggi ubijen, a da nije napustio konzulat – što su prvobitno tvrdili. Ubrzo potom podignuli su optužnice protiv 11 osumnjičenih za ubojstvo, a tamošnje je tužiteljstvo tražilo izricanje smrtnih kazni za pet prvooptuženih.

Međutim, sam je sudski proces kompromitiran proljetos kada je Washington Post objavio kako vlasti Saudijske Arabije plaćaju kompenzaciju djeci ubijena novinara. U tekstu se navodi kako je svih petero Khashoggijeve djece dobilo vile u Rijadu koje vrijede po četiri milijuna dolara, te primaju i redovite mjesečne naknade.

Američki list tvrdi da službeni Rijad tako pokušava ohrabriti dvojicu sinova i kćerke da ne pričaju o prošlogodišnjem ubojstvu njihova oca. Pozivajući se na izjave neimenovanih saudijskih dužnosnika, list piše kako djeca ubijenog Khashoggija primaju po najmanje 10 000 dolara mjesečne naknade koju im je, kao i dodjelu vila, krajem prošle godine odobrio saudijski kralj Salman bin Abdelaziz.

Pošto (je) mrtvi otac?!

The Washington Post također tvrdi da bi Khashoggijeva djeca mogla u nagodbi za šutnju o ubojstvu oca od vlasti u Rijadu dobiti i desetke milijuna dolara. Uz to, treba istaknuti i kako su saudijski dužnosnici, kada je sudski proces bio u tijeku, odbijali potvrditi boravište Sauda al-Qahtanija, bivšeg bliskog suradnika prijestolonasljednika Mohammeda bin Salmana.Qahtani je dobio otkaz u listopadu prošle godine, samo nekoliko dana nakon što su detalji ubojstva saudijskog novinara izišli na vidjelo. U studenom 2018. Saudijska Arabija potvrdila je da je prijestolonasljednikov intimus pod istragom i da mu je zabranjeno napustiti zemlju. No, od tada nema nikakvih službenih informacija o kretanju Qahtanija koji je inače jedan od 17 Saudijaca kojima je SAD uveo sankcije zbog zločina u Turskoj.

No, prema analizi Washington Posta, Mohammed bin Salman, nakon atentata na novinara, živi kao izopćenik čije su ruke umrljane krvlju. Nema više tog šefa države koji se želi pokazati s njim u javnosti. Čak se i Donald Trump, i pored zajedničkih interesa kada je riječ o Iranu – drži rezervirano.

Zločini i u Jugoslaviji

I na podruju ex-SFRJ novinari su živjeli u opasnosti. Novinarka Radislava Dada Vujasinović nađena je mrtva u svom beogradskom stanu 9. travnja 1994. Javnost je pamti kao objektivnu izvjestiteljicu s bojišta na kojima „Srbija nije ratovala“. Uz to, bila je zapažena po istraživačkim tekstovima o organiziranom kriminalu. Nakon njezine smrti službena verzija glasila je – samoubojstvo. Udruženje novinara Srbije ustrajavalo je, međutim, na tvrdnji kako je u istrazi načinjen čitav niz propusta.

Slijedom čega je onda prije tri godine Više javno tužiteljstvo (VJT) dobilo izvješće Nizozemskog forenzičkog instituta u Haagu, na temelju dokaznog materijala kojeg mu je 2015. proslijedilo Ministarstvo pravosuđa. Zaključak izvješća dostavljena VJT-u u srpnju 2016. je da „ozljede koje je kritičnom prilikom zadobila pokojna Radislava Dada Vujasinović mogu biti rezultat ubojstva, samoubojstva ili nesretna slučaja“.

Tako da se zapravo ni danas, dva i pol desetljeća od smrti novinarke, konačna istina ne zna.

Jedan drugi, znatno poznatiji i razvikaniji slučaj je, međutim, riješen. Novinar Slavko Ćuruvija ubijen je 11. travnja (travanj je, eto, baš crni novinarski mjesec) 1999. Sa sedamnaest metaka u prolazu ka zgradi u kojoj je stanovao. Dvadeset godina kasnije Specijalni sud u Beogradu osudio je na 100 godina robije čelnike i pripadnike Državne sigurnosti Radomira Markovića, Milana Radonjića, Ratka Romića i Miroslava Kuraka potvrđujući tako kako „Služba“ ima odjel za likvidacije.

Međutim, Udruženje novinara Srbije i Neovisno udruženje novinara Srbije i dalje smatraju kako nisu otkriveni nalogodavci. Istina, tužitelj je kazao kako je naredbu izdao nekadašnji šef DS-a Radomir Marković. Javna je, međutim, tajna da je bivša predsjednica JUL-a i „prva dama“ Mirjana Marković umiješana u Ćuruvijino smaknuće. A indicije su vrlo – znakovite. Znano je, naime, da je „drugarica sa cvetom u kosi“ naručila članak objavljen u Ekspres politici pod naslovom Ćuruvija dočekao bombe, u kojem je novinar stigmatiziran kao izdajnik. Tekst je čitan – a zna se i po čijem nalogu! – u središnjem TV Dnevniku. Ćuruvija je ubijen dva dana kasnije.

Drugi razlog zašto se Slobina bolja (neki, doduše, misle da je gora) polovica dovodi u vezu s atentatom je to što je rečeni Radonjić zapovijedao akcijom praćenja Ćuruvije iz stožera JUL-a.

 Kad Pitari uređuju

U odnosu na ove tragične slučajeve, ono s čim su suočeni novinari u Bosni i Hercegovini, osobito glavnom gradu, doima se gotovo bezazleno. Štoviše, kada je predsjednik Općinskog odbora SDA-a Novi Grad Huso Ćesir napao fotografa i kamermana portala Žurnal Adija Kebu, taj je incident ubrzo postao pravi hit na društvenim mrežama. Naime, braneći svoga lokalnog pulena, lider „temeljne stranke“ Bakir Izetbegović je sazvao konferenciju za novinstvo na kojoj je naprosto briljirao. Treba ga zato citirati:

„Imali smo jučer ili prekjučer incident. Huso Ćesir je napao kamermana. Zapravo on je napao kameru, nije dakle napao čovjeka, ali mu je otimao kameru, udarao po kameri. I onda se digla džefa. Znate, sad se svaki političar mora utrkivati u osudi Huse Ćesira. Naravno da ćemo i mi osuditi svaki vid nasilja, ali sada će tražiti da se čovjek isključi iz stranke, da se da sankcija. Kada se novinarima naprave sankcije i kad takvog jednog isključe iz udruženja novinara – samo jednog takvog koji je u ovoj državi kaosa i te kako napravio u glavama ljudi, kojima istina nije sveta, koji uznemiravaju, koji u privatni život ljudi ulaze, svi mi znamo kako to funkcionira, kakvog su nam jada napravili – onda ćemo i mi isključiti Husu Ćesira“, obećao je Izetbegović II.

No, jedan drugi, nedavni slučaj bio je puno ozbiljniji. Redakcija portala Radiosarajevo.ba obavijestila je potkraj rujna bosanskohercegovačku javnost da je skupina huligana, koji se predstavljaju kao navijači FK Sarajevo, izvršila drski napad na redakciju i uredništvo toga portala.

Naime, nakon što je Radiosarajevo.ba, poslije profesionalne provjere, objavio kako je jedan navijač Sarajeva dobio pet godina zatvora u Bjelorusiji jer su mu tamošnji policajci pronašli 0,16 grama kokaina, redakcija i uredništvo suočili su se s nezapamćenim prijetnjama smrću njima osobno i članovima njihovih obitelji.

Talačka kriza

Pod takvim prijetnjama, u svojevrsnoj talačkoj situaciji, urednik portala bio je prisiljen fizički ukloniti navedeni tekst iz sistema portala Radiosarajevo.ba, a potom je pod istim prijetnjama natjeran i pozivati ostale redakcije portala i listova u Bosni i Hercegovini, te da od njih, također, traži uklanjanje spomenutih sadržaja. Bojeći se za svoju i sigurnost svoje obitelji, dakle pod prisilom, izvršio je nalog skupine napadača.

Odmah poslije ovoga – gotovo bizarnog – događaja uslijedili su novinarski prosvjedi predstavnika brojnih medijskih kuća sa sjedištem u Sarajevu. Prosvjednici su se prvo okupili pred prostorijama sarajevskog premijerligaša, potom su prosvjedovali ispred zgrade Županijskog tužiteljstva Sarajevo, a mirnu šetnju nastavili su do zgrade državnih institucija.

Srećom, nije bilo napadnutih novinara. Čak niti – kamera.