Sjeme zla je posijano


Za Al-Qaidu Bosna je, tvrdi Christopher Deliso u knjizi Prijetnja radikalnog islama Europi i Zapadu, karika koja nedostaje u procesu podizanja globalnog džihada, a pripadnik brigade El-Mudžahid Ahmad Nasir Abdallah Al-Bahri svjedoči kako su, po njihovu viđenju, ovdašnji muslimani potpuno neuki po pitanju islama. Zato su oni došli i – ostali.

Piše: Josip Vričko

Početkom siječnja obilježena je peta godišnjica džihadističkog napada na francuski satirički magazin Charlie Hebdo. Naime, 7. siječnja 2015. braća Said i Cherif Kouachi ubili su u ovome terorističkom činu 12 i ozlijedili još 11 ljudi. Nakon toga uslijedila su još dva napada u kojima su u Parizu ubijeni policajka i četiri kupca u židovskoj trgovini.

Istraga je potom utvrdila kako su braća teroristi ubijali oružjem korištenim u ratu u Bosni i Hercegovini, a obučavani su u terorističkoj ćeliji na čijem je čelu bio Karim Said Atmani koji je ratovao u „svetom ratu“ u našoj zemlji. Taj islamski terorist u BiH je bio znan kao Abu Hišama i poslije rata je živio u Han Biloj kod Novog Travnika gdje je identificiran kao suradnik alžirske terorističke skupine GIA, te su ga bh. vlasti 2001. izručile Francuskoj gdje je osuđen na petogodišnju robiju. Budući da je imao bh. isprave na ime Said Hodžić, poslije odsluženja zatvorske kazne vratio se u BiH.

Ispod Abu Hišamova šinjela

Ovaj podsjetnik nadahnut je, dakako, povratkom bivših ISIL-ovaca potkraj prošle godine u Sarajevo. Zapravo, još od, navodno definitivnog, sloma tzv. Islamske države cirkulirale su vijesti o mogućem povratku tih „naših“ državljana koji su zatočeni u sirijskim kampovima. Desetak dana uoči Nove godine u glavni grad se vratilo šest žena i 12 djece koji su nakon provjere Granične policije BiH i pružene medicinske skrbi prevezeni u Azilantski centar u Delijašu pokraj Trnova.

Znatno veću pozornost, međutim, izazvao je povratak prekaljenih džihadista: Jasmina Keserovića, Senada Kupusovića, Hamze Labidije, Miralema Berbića, Emira Ališića, Armena Dželke i Muharema Dunjića. Nema gotovo nikakve dvojbe kako je rečena sedmorka izišla ispod šinjela Karima Saida Atmanija, alijasAbu Hišama (Said Hodžić) ili nekog od „braće“ što su ranih devedesetih instalirani u ove naše balkanske gudure.

No, osim nepobitne činjenice da je povratak ovih terorista uzdrmao sigurnosnu situaciju u zemlji, izjave nekih dužnosnika dodatan su razlog za zabrinutost. Naime, još prije rečene deportacije, u studenome 2019., ministar sigurnosti Dragan Mektić izjavio je kako se u Siriji ili Iraku nalazi 260 zarobljenih državljana BiH, od kojih je stotinjak muškaraca, dok su ostalo žene i djeca. Ubrzo ga je, međutim, demantirao vodeći bh. stručnjak za probleme terorizma Vlado Azinović.

„Ne znam kako su u javni prostor došle brojke oko 260 zarobljenih državljana BiH u Siriji ili Iraku. To naprosto ne odražava stvarno stanje. Moglo bi se kazati da ta brojka zapravo odgovara broju državljana BiH koji su u razdoblju od 2012. do 2016. otputovali u rat za tzv. Islamsku državu, i tomu treba pridodati još oko 80 žena i oko 100 djece koje su poveli sa sobom. Ali u Siriji je poginulo stotinjak naših sugrađana, dok se 50 vratilo u BiH. Prema procjenama sigurnosnih agencija u BiH, 30-ak žena s oko 90 djece nalazi se u tamošnjim logorima, dok je 20 muškaraca u zatvorima“, tvrdi u intervjuu Oslobođenju ovaj profesor na sarajevskom Fakultetu političkih znanosti.

„Dobro vladanje“ militanata

Uz to treba kazati kako za te džihadiste povratak na staru adresu i nije naročito opasan. Primjerice, bivši ISIL-ovac Ibro Ćufurović osuđen je na četiri godine zatvora unatoč čak i videozapisu objavljenom na Twiteru na kojemu se vidi kako pozira nad tijelom strijeljanih sirijskih vojnika. Uostalom, prema trenutačnim podatcima, naši su sudovi osudili 25 osoba na ukupno 47 godina i dva mjeseca zatvora zbog odlaska u borbu u Siriju ili zbog novačenja militanata u zemlji. A k tomu treba još dodati skraćenje zbog „dobrog vladanja“, pa se može kazati kako ISIL-ovci za svoje zločine na stranim ratištima ne dobivaju niti dvije godine u prosjeku.

Slijedom čega nije teško očekivati kako puno gore neće proći ni aktualna povratnička četvorka. Vjerojatno se za (veliko) zlo neće Jasminu Keseroviću uzeti ni što je 2016. poslao sljedeću poruku: „Ustanite muslimani, ubijajte kršćane i njihove sluge u njihovim gradovima i njihovim državama. Postavljajte eksplozive pod njihove aute, u njihove kuće i urede... Ubijajte ih snajperima i prigušivačima, ubijajte ih pa makar i nožem i nemojte praviti razliku između vojnika i civila...“ Poručio je to džihadist u videosnimci za koju su američki stručnjaci tvrdili da je nastala u Mosulu.

Nakon rečenoga gotovo je nevjerojatna ovdašnja reakcija na tvrdnju francuskog predsjednika Emmanuela Macrona koji je u studenom prošle godine izrekao u The Economistu: „Bosna i Hercegovina je tempirana bomba koja otkucava tik uz Hrvatsku.“ A tek je začudan protuargument po kojemu bi Macron trebao prvo pomesti pred svojim vratima. Tako ga je, primjerice, glasnogovornik Islamske zajednice u BiH Muhamed Jusić podsjetio kako je iz BiH na Bliski istok otišlo samo (?!) 300 militanata, dok je iz Francuske otišlo više od 1 900. Pri čemu je potpuno ignoriran podatak da BiH ima 3,5 milijuna stanovnika, a Francuska 66 milijuna. Ali i to da se pod zastavu „kalifata“ stavilo 600 Balkanaca. Dakle, pola iz BiH.

Jasno, to što je ova (naša) država danas ovakva kakva već jest, odgovornost tzv. (i) međunarodne zajednice je neupitna. Pa, evo, i rečenoga Macrona koji je baš u studenom praktički pred nosom zatvorio vrata otvaranju pregovora s EU-om Sjevernoj Makedoniji i Albaniji. Iz teze o „tempiranoj bombi“ može se, naime, iščitati daljnja diskvalifikacija BiH na europskome putu, koja je, uz Albaniju, jedina zemlja s izrazito većinskom muslimanskom populacijom na tzv. zapadnom Balkanu. A kako je, u našem slučaju, situacija s NATO-m vrlo delikatna, naša se zemlja doista gura na periferiju gdje je lak plijen, pa onda ta Macronova tempirana bomba doista lako može eksplodirati.

Zašto (baš) Alijin Osman?!

Uostalom, još 2010. tadašnji je direktor Obavještajno-sigurnosne agencije (OSA) Almir Džuvo,nakon lipanjskog terorističkog napada u Bugojnu, izjavio kako sigurnosti u BiH potencijalno prijeti 3 000 ljudi! (Što je nekoliko godina kasnije Kolinda Grabar Kitarović nespretno pomnožila s tri i nešto...) A na čitatelju je da razmisli ima li kakve znakovitosti u tomu što ga je na čelnom mjesto OSA-e u studenomu 2015. naslijedio Osman Mehmedagić koga su službeni krugovi u Republici Srpskoj povezivali s ratnim dolaskom mudžahedina na ove prostore.

A gotovo je paradoksalno – čak i kada je o ovoj našoj zemlji (svakakvih) čuda riječ – da je Mehmedagić (nakon svega) diplomirao na Univerzitetu za poslovne studije Banja Luka. Istina, jesenas mu je ta diploma poništena... A agencija Patria špekulira kako on ima – za svaki slučaj – još jednu diplomu, onu Pravnog fakulteta iz Travnika... Kako bilo, ovaj (ratni) pratitelj Alije Izetbegovića i inače pouzdanik obitelji „prvog predsjednika“ i dalje skrbi o našoj sigurnosti.

No, prošlogodišnji povratak džihadista aktualizirao je i pitanje mogućnosti njihove deradikalizacije. Psihijatar s Klinike za psihološku medicinu KBC-a Zagreb dr. Herman Vukušić nedavno je u Večernjem listu svjedočio o koliko je velikom problemu riječ. „Moram priznati da sam kao stručnjak ostao iznenađen razmjerima tog fenomena za koji mislim da će biti nešto s čime će se Europa morati adekvatno nositi. Metode kojima se kalifat služio u privlačenju boraca bile su vrlo suptilne u psihološkom smislu. Obećavali su im visoka primanja, nekoliko žena, smještaj u velebnim vilama...

Iznenadilo me je što se većina onih s kojima sam razgovarao razočarala u ono što su tamo vidjeli jer nisu dobili obećano. No, taj se kontekst radikalnog razmišljanja zadržao. Posebno u obiteljima. No, ja to neću nazvati vjerskim fenomenom, već modelom vjerovanja“, svjedoči taj psihijatar kojega je angažirala Organizacija za europsku sigurnost i suradnju da savjetuje i radi na pitanjima radikalizacije bivših boraca ISIL-a i članova njihovih obitelji.

Misija po Ocu smrti

Svejedno, vjerski fenomen ili model vjerovanja u slučaju BiH ili, kazao bi Macron, tempirane bombe, treba podsjetiti na korijene. Većina bh. muslimana su suniti koji slijede umjerenu hanefijsku školu (i inače najrasprostranjeniji u Europi) islama. Početkom devedesetih njihov se način života brzo sukobio s mnogo konzervativnijim svjetonazorom stranih vehabijskih boraca. O čijim je motivima dolaska „u pomoć braći“ govorio i Ahmad Nasir Abdallah Al-Bahri, osobni tjelohranitelj Osame bin Ladena.

„Komunistička ideologija izbrisala je sve značajke islamske religije i razumijevanja islama. Vidjeli smo neke muslimanske mladiće kako nose križ oko vrata ne znajući što to znači, iako su pripadali muslimanskim obiteljima, a neki od njih imali su arapska i(li) muslimanska imena. Oni su bili potpuno neuki po pitanju islama. Stoga smo vidjeli da je odgovornosti koju smo trebali preuzeti u Bosni bila šira i cjelovitija od borbene misije zbog koje smo i došli. Pa smo od nositelja oružja istodobno postali i nositelji poziva, knjige, poruke“, svjedoči taj pripadnik brigade El-Mudžahid, ratnog imena Otac smrti.

Slijedom čega su onda neki autori, poput američkog novinara Christophera Delisoa u knjizi Prijetnja radikalnog islama Europi i Zapadu, iznijeli teoriju da je ratni lider muslimana u BiH Alija Izetbegović zaveo Zapad predstavljajući se kao sekularni demokrat, „dok je istodobno bio usredotočen na stvaranje islamske države u Europi“. Za Al-Qaidu Bosna je, prema Delisou, bila „karika koja nedostaje“ u procesu podizanja globalnog džihada.

Vrijeme pred nama pokazat će je li – i(li) u kojoj je mjeri – uspjela „misija“ o kojoj je govorio Osamin intimus, a samim tim znat ćemo i je li Macron pretjerao. Zapravo – čut ćemo... A do tada treba imati u vidu upozorenje prof. Azinovića koji ne vjeruje da je moguće provesti deradikalizaciju osoba koje se vraćaju s ratišta u Siriji i Iraku.