Dan sjećanja na žrtve genocida nad Armencima

Slijedi li Ankara Führerovu logiku?!


Hitler je, naime, pripremajući se (i) za „konačno rješenje židovskog pitanja“, lakonski spominjao armensku tragediju vjerujući kako je (već) zaboravljena. Zaborav, uči nas povijest, jest velika ljudska mana. Ipak, 21 država priznala je genocid nad Armencima slijedom čega Turska (pomalo) gubi bitku za svoju bolju prošlost.

Potpis pod sliku: Memorijalni kompleks Cicernakaberd, na brdu kod Erevana, posvećen je žrtvama genocida nad Armencima 1915. – 1923.

Potpis pod sliku: Memorijalni kompleks Cicernakaberd, na brdu kod Erevana, posvećen je žrtvama genocida nad Armencima 1915. – 1923.

Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Možda bi kada se govori o genocidu nad Armencima, što se obilježava svake godine 24. travnja, trebalo početi, ma koliko to zapravo strašno bilo, s Hitlerom. Tijekom priprema za invaziju na Poljsku 1939. on je obznanio kako je spreman „bez milosti i suosjećanja u smrt poslati muškarce, žene i djecu poljskog podrijetla i jezika kako bi zadobio 'prostor za život'“. Uz to je dometnuo: „Tko na kraju krajeva uopće (više) priča o istrjebljenju Armenaca?“ Uostalom, njemački je Führer, pripremajući se i za „konačno rješenje židovskog pitanja“, također – lakonski?! – spominjao armensku tragediju. I računao na zaborav, tu – uči nas povijest – veliku ljudsku manu.

Priznanje kao katarza

S druge se pak strane Armenci, inzistirajući na priznanju povijesne istine, također referiraju na židovsku tragediju te, polemizirajući s turskim negatorima genocida, postavljaju (retoričko) pitanje: Zašto je Židovima bilo bitno priznanje njihova genocida? Priznanje te istine, drže brojni armenski autori, zapravo više znači turskom narodu, nego Armencima jer je njemački narod, poručuju, krenuo naprijed nakon što su priznali što je nacistički režim učinio. Ne smije se, međutim, pritom zatomiti uloga Njemačke u tadašnjim događajima. Na stogodišnjicu genocida, 2015., Deutsche Welle donio je tekst u kome podsjeća kako je 29. rujna 1916. njemački diplomat Gottlieb von Jagow izvijestio Reichstag o „strašnim događajima“. Radilo se o masovnim likvidacijama i protjerivanju na području Anatolije, odnosno Osmanskog Carstva. Njemačko Carstvo je tamo bilo kolonijalna sila i saveznik Osmanlija koji su godinu ranije, tijekom Prvog svjetskog rata, otpočeli s masovnim progonom kršćana Armenaca. „Učinili smo sve što smo mogli“, citira DW Jagowa koji, u biti, (samo) pravda činjenicu da Njemačka ništa nije poduzela da to spriječi.

Zapravo, o tomu kako su Nijemci bili mirni promatrači masovnih ubojstava, štoviše da je Carevina bila (čak!) umiješana u deportaciju Armenaca – postoji gotovo jednoglasni konsenzus svjetskih povjesničara. Stanoviti spor postoji samo oko toga jesu li bili, ipak, samo promatrači ili – ipak! – i sudionici? U današnjem stavu Njemačke prema genocidu nad Armencima, kako ga procjenjuje DW, tadašnja se njemačka suodgovornost ne ogleda izravno. No, kako ne bi doveli u opasnost odnose s Turskom kao zemljom saveznicom u NATO-u, predstavnici njemačke Vlade izbjegavali su koristiti riječ genocid. Umjesto toga govorilo se o masakru i progonu. Nakon upita koji je s tim u svezi njemačkoj Vladi u veljači 2015. u Bundestagu postavila stranka Ljevica, odgovoreno je kako se suzdržavanjem od korištenja pojma genocid želi ne ugroziti pomirenje Turaka i Armenaca. Znanstvene zaključke prepuštaju znanstvenicima, dodali su.

Njemačka rezolucija – ipak!

Međutim, već (ili tek, ovisi tko kako gleda) 2. lipnja 2016. zastupnici Bundestaga većinom su glasova usvojili rezoluciju kojom se priznaje turski genocid nad armenskim stanovništvom 1915. Naziv rezolucije je Sjećanje na genocid nad Armencima i drugim kršćanskim manjinama u Osmanlijskom Carstvu prije 101 godine.

„Uništavanje Armenaca u Osmanlijskom Carstvu tijekom Prvog svjetskog rata bilo je najveća katastrofa koja je imala ogromne posljedice u tisućljetnoj povijesti armenskog naroda. Iz razloga jer su deportacija i masovna ubojstva, prema neovisnim izvorima, stajali života više od milijuna Armenaca. Veliki broj neovisnih povjesničara, parlamenata i međunarodnih organizacija smatra progonstvo i ubojstva Armenaca genocidom“, kaže se u tekstu usvojene rezolucije. Tijekom nekoliko mjeseci, piše geopolitika.news, dok su u Bundestagu trajale rasprave u svezi s tim dokumentom, turski lobi je svim silama vršio pritisak na zastupnike i njemačko državno vodstvo. Ali njihov rezultat urodio je sa svega dva glasa u tursku korist prilikom glasovanja o rezoluciji – jedan „protiv“ i jedan „suzdržan“.

(I) Vatikan na udaru Ankare

Ubrzo se pokazalo kako je ova njemačka lipanjska odluka u biti povijesna. Do tada su, naime, genocid priznale jedino Francuska (i to u formi zakona), Vatikan kroz dokument i izjavu pape Franje 17. travnja 2015. i još znatno ranije Ruska Federacija. A u godinama poslije: Urugvaj, Belgija, Danska, Italija, Nizozemska, Švicarska, Švedska, Poljska, Libanon, Litva, Grčka, Slovačka, Cipar, Argentina, Venezuela, Čile, Kanada, Italija te, kao jedni od (dosad) posljednjih,  Sjedinjene Američke Države u travnju 2019.  

Nije se, međutim, u američkom slučaju radilo samo o genocidu. Ranije je, podsjetimo, američki Kongres u usvajanju takve rezolucije blokirala zabrinutost kako bi takva odredba mogla dodatno zakomplicirati odnos s važnim saveznikom u NATO-u. Turska kupnja ruskog proturaketnog sustava S-300 i ofenziva protiv Kurda neki su od događaja koji su promijenili klimu u Kongresu. Ubrzo nakon usvajanja rezolucije zastupnici su uvjerljivom većinom podržali usvajanje sankcija Turskoj zbog ofenzive u sjevernoj Siriji s 403 glasa za i 16 protiv. Odredbom je pozvano i na zamrzavanje imovine visokih turskih dužnosnika u SAD-u i zabranu prodaje oružja Turskoj. Što je u Ankari naišlo na žestoku osudu.

Gotovo jednako kao i u travnju 2015. kada je papa Franjo pokolj oko 1,5 milijuna Armenaca nazvao „prvim genocidom 20. stoljeća“. Sveti je Otac zajedno s armenskim patrijarhom Nersesom Bedrosom XIX. Tarmounijem vodio misu po armenskom katoličkom obredu u spomen na 100. godišnjicu tog pokolja, a na misi je bio nazočan i armenski predsjednik Serzh Sargasyan.

„U proteklom stoljeću čovječanstvo je doživjelo velike tragedije bez presedana. Orva, koja se uvelike smatra prvim genocidom 20. stoljeća, pogodila je armenski narod“, kazao je Papa dodavši: „Druge dvije tragedije počinili su nacisti i staljinisti. U novije vrijeme svjedočili smo masovnom istrjebljenju ljudi u Kambodži, Ruandi, Burundiju, u Bosni.“

Ankara je odmah povukla svoga veleposlanika iz Vatikana, oštro kritizirala Papu te ga upozorila kako ovakve izjave ne bi više trebao ponavljati. Naglasivši, također, kako su u suprotnosti sa sadržajem njegova govora o toleranciji prigodom posjeta turskoj metropoli u studenom 2014.

Turska nije osmanska (država)

No, Turska već stanovito vrijeme osjeća pritisak jer sve veći broj država priznaje genocid – 21 je prihvatila taj naziv – i tu okolnost pripisuje snažnom armenskom lobiju izvan i poglavito iz SAD-a.

U suštini, kako primjećuje Al Jazeera, iza svega stoji jedan pravac u turskim krugovima koji drži kako Turska nije osmanska država, a u vrijeme kada je počinjen zločin osmanska je država bila pred raspadom te su oni koji su u to doba vodili državu bili Mladoturci, članovi Komiteta jedinstva i napretka. Ista ta škola vjeruje kako Zapad još nije zatvorio stranicu sukoba s Osmanlijama na povijesnom, geografskom i društvenom planu te kako postoje agende koje se pripremaju u tajnosti i izlaze na svjetlo dana u odgovarajućem trenutku kako bi se usmjerile na sve što je prethodilo.

Slijedom čega je Turska, primjerice, na Dan obilježavanja stogodišnjice genocida (Turci bi kazali velikog zločina) nad Armencima, obilježila stogodišnjicu Bitke na Galipolju (Bitke kod Čanakkale) u kojoj su osmanske snage nanijele ogroman poraz britanskim, francuskim te australskim i novozelandskim snagama. Ranije su, inače, Turci taj dan obilježavali 18. ožujka. Za tu je pak obljetnicu vezana i jedna pa gotovo bizarna situacija.

Erdoganov cinizam

Erdogan je, naime, na obilježavanje pozvao lidere 102 zemlje, a među njima i tadašnjeg predsjednika Armenije. Jasno, armenski predsjednik, ne samo da je odbio poziv, nego je iskoristio (ne)priliku održati Erdoganu političku bukvicu. „Vaša Ekselencijo, prije nekoliko mjeseci pozvao sam Vas da posjetite Erevan 24. travnja kako bismo zajedno bili nazočni na obilježavanju stogodišnjice nevinih žrtava koje su izgubile živote u genocidu počinjenim nad armenskim narodom (…) Nije naš običaj da posjećujemo one koji ne odgovaraju na naš poziv“, otpisao je turskom predsjedniku Sargasyan.

A o delikatnosti turske pozicije glede (ne)priznavanja genocida svjedoči i „slučaj Srebrenica“. Naime, usprkos tomu što je Erdogan, a i neki drugi visoki turski dužnosnici, pohodio Potočare, Ankara nikada nije službeno priznala genocid u Srebrenici. Štoviše, najglasniji bh. negator toga (presuđenog) genocida Milorad Dodik prijatelj je turskog predsjednika i šefa turske diplomacije Mavluta Cavusoglua te i relativno čest (i drag) gost turske metropole. Zanimljivo, kada je svojedobno hrvatski predsjednik Zoran Milanović,volšebno kako on to zna, kvalificirao srebrenički genocid, u Sarajevu se pojavila inicijativa da se bojkotiraju hrvatski proizvodi u BiH. Usprkos tomu što je Hrvatski sabor još 2009. proglasio 11. srpnja Danom sjećanja na genocid u Srebrenici. A Turska ostala samo na verbalnoj patetici njihovih dužnosnika u Memorijalnom centru.

Što, zapravo, i ne treba čuditi usred goleme servilnosti prema Turskoj, nastaloj dijelom i na glasovitom „Alijinom amanetu“. Uostalom, malo je među Bošnjacima onih koji će kazati kako su Osmanlije bile okupatori u Bosni…