Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Raspeće Kristovo uistinu je vječna inspiracija umjetnika, slikara napose. Pa, ipak, rijetko je koja slika izazvala pozornost, štoviše i kontroverze, poput djela Marca Chagalla Bijelo raspeće na kome je Sin Božji predstavljen kao žrtva mržnje slijeva i zdesna. Na rečenom djelu, koje se danas nalazi u Umjetničkom institutu u Chicagu, Isus Židov, raspet je između komunističkih vojnika koji jurišaju s lijeve strane i nacista koji oskvrnjuju sinagogu. Raspeti, bokova zamotanih u talit (ili molitveni šal), nalazi se u sredini kao žrtva mržnje s lijeve i s desne strane podjednako.

Današnjim, a i onim nešto starijim Hrvatima katolicima – pomalo i nestrpljivim glede vatikanskog usporavanja kanonizacije – naprosto se nameće asocijacija. Isto tako su, naime, ustaše tijekom, a komunisti poslije rata, sve do njegove mučeničke smrti u Krašiću, razapinjali zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca.Zaboravljeni su, više-manje, i jedni i drugi, a (naš) Blaženik nadomak je oltara – Blažen je pa mu se, dakle, po naputku pape Franje, možemo moliti.

 „Oko mene spušta se noć“

Veliki je pak slikar svoje raspelo naslikao nakon što je doznao za Kristalnu noć (9. studenoga 1938.) Slikajući, drže tumači ovoga Chagallova (remek) djela, osjećao je tugu i strahove koje je pretočio u pjesmu Moje suze, što najbolje oslikava posljednja strofa:

Nosim svoj križ svaki dan,

Ja vođen za ruku i potican,

Oko mene spušta se noć.

Jesi li me napustio, Bože moj? Zašto?

Slijedom čega dolazimo do nedjeljnog Angelusa pape Franje iz ožujka 2018., u komu posvješćuje kako raspelo nije ukrasni predmet – pa, dakle, ni rečeno Chagallovo – nego vjerski znak koji treba razmatrati i razumjeti. „Mogu razmišljati: 'Kako ja gledam raspelo? Kao umjetničko djelo, da vidimo je li lijepo ili ne? Ili gledam unutar, unutar rana Isusovih sve do njegova srca? Gledam li otajstvo Boga satrvenog do smrti, poput roba, poput zločinca“, pita se – i napose nas sve! – Sveti Otac, istovremeno i upozoravajući: „Ne zaboravite ovo: Treba gledati raspelo, ali gledati ga unutra.“

„Kada bi mi netko mogao dokazati da je Krist izvan istine, i kada bi istina zbilja isključivala Krista, ja bih pretpostavio da ostanem s Kristom, a ne s istinom“, uči nas Dostojevski

I koliko je god fascinantno Bijelo raspeće, nerijetki drže kako je najljepša uskrsna slika ikad naslikana ona koja se danas nalazi u Parizu, u muzeju koji je nekoć bio željeznička postaja. Nije ju, piše Crisis Magazine,naslikao niti Rembrandt niti Rubens, niti svetac zaštitnik umjetnika fra Angelico, nego je djelo, i u to doba, malo znanog, a do danas evo gotovo zaboravljenog švicarskog slikara Eugènea Burnanda:Učenici Petar i Ivan trče do grobnice na uskrsno jutro. Na slici toga Švicarca i bivšega arhitekta Krista uopće – nema?! Naprosto portretira dvojicu svjedoka, Isusova „najstarijeg“ i najmlađeg apostola.

 Čudo na Cvjetnicu

Najmlađeg, koji je bio jedini dovoljno hrabar muškarac da ostane uz križ Isusov, i jedini koji zbog toga nije umro mučeničkom smrću. „Najstarijeg“ apostola, koji je prvo u strahu zanijekao Isusa, no koji je naposljetku odabrao da ga rimske vlasti radije razapnu naopačke, nego da zaniječe Kristovo uskrsnuće. Likovni kritičari ocjenjuju kako je taj (srećom) nesuđeni arhitekt, stvorio jednostavnu sliku koja je među najvažnijim likovima u najvećoj priči ikad ispričanoj, uhvatila njih dvojicu. Oni koji su sliku vidjeli, razmatrajući lica Isusovih učenika, otkrili su preko njih, što i jest bila umjetnikova nakana, praznu grobnicu. Aktualni bi Papa sigurno bio zadovoljan ovim dojmom onih koji su vidjeli Burnandovo uskrsno jutro.

A (uistinu) čudesno raspelo može se vidjeti u crkvi Sv. Petra iz 16. stoljeća u Limpiasu, u španjolskome Santanderu. Krist je u prirodnoj veličini i smješten je iznad oltara – sa strane i malo niže od njega su, također u prirodnoj veličini, figure Djevice Marije i apostola Ivana. Predmnijeva se kako je riječ o djelu Pedra de Menea koji je umro 1693. Tijelo na raspelu visoko je oko 180 centimetara, stopala, položena jedno preko drugoga, pričvršćena su jednim čavlom. Kažiprst i srednji prst, na objema probodenim rukama, ispruženi su kao da daju posljednji blagoslov. Lice Gospodinovo osobite je ljepote, sa staklenim očima koje su podignute prema Nebu, tako da se vide samo bjeloočnice.

Suze u Njegovim očima

O kakvoj je umjetnini riječ, najbolje govore brojna čuda vezana uz nju. A svakako je jedno od najilustrativnijih ono iz 1919., kojemu su svjedočila dva svećenika i koje se zbilo na Cvjetnicu te nakon toga i na Uskrs, koji je bio, baš kao i ovogodišnji, 20. travnja.

Uskrsnome su čudu svjedočile časne sestre znane kao Sestre Sv. Križa, a koje su vidjele oči i usne Krista kako se miču. Čuda su se nastavila svaki dan do 24. travnja, nakon čega je crkva Sv. Petra bivala sve punijom – prvo lokalnih vjernika, a potom i onih iz cijele Španjolske. Otac Baron von Kleist zabilježio je: „Mnogi su rekli da ih je Spasitelj pogledao – neke nježno, neke ozbiljno, a neke strogim pogledom. Mnogi su vidjeli suze u Njegovim očima, drugi su vidjeli kapljice krvi iz rana od trnove krune, neki su vidjeli pjenu na ustima i znoj na tijelu, a neki su pak potvrdili kako je gledao s jedne na drugu stranu crkve dok je micao trnjem okrunjenu glavu. A neki su vidjeli teški uzdah, a drugi su ga vidjeli da tiho šapuće.“ I, dakako, čuda su prijavljena, o čemu piše Joan Carrol Cruz u knjizi Miracles of the Church koja donosi čudesne događaje vezane za 42 kipa, križa i portreta koje je Katolička Crkva detaljno istražila te ih smatra vrijednim vjerovanja

Očekivano, čudo iz Limpiasa ubrzo je izazvalo i širu, ne, dakle, samo vjerničku pozornost. Tako, nakon što je La Gazeta del Norte prva, 5. svibnja 1919., objavila ovu priču, jedan je novinar zabilježio svoje svjedočenje po dolasku: „Vidio sam dva pokreta čeljusti, kao da je rekao dvosložnu riječ. Čvrsto sam zatvorio oči i pitao sam sebe: 'Što je mogao reći?' Odgovor nisam dugo čekao jer sam u sebi tada jasno čuo značenje riječi – Voli me!“

Do studenoga 1919. 66 vlakova s hodočasnicima stiglo je u Limpias, a mnoge su dovodili i sami biskupi, primjerice biskup Toleda Joeph Schrembs. Također, počeli su pristizati mnogi prinčevi, političari i ostale poznate osobe, danas bismo kazali celebrity. Postoji, tvrdi Cruz, više od 8 000 svjedočanstava ljudi koji su svjedočili čudesnim prizorima, a 2 500 njih svjedočilo je pod prisegom. Slijedom čega je biskup Santandera Sanchez de Castro 18. srpnja 1920.izvijestio Rim o čudesnim ozdravljenjima i pojavama koje su ondje prijavljene. Godinu potom donesena je odluka o oprostu od sedam godina svim vjernicima koji posjete (čudesno) Raspelo iz Limpiasa.

Podsjetnik Božje prisutnosti

A, evo, tijekom Velikog tjedna veliki će broj vjernika – među kojima uvijek ima i pukih znatiželjnika – pohrliti u Indoneziju gdje je lani u rujnu otkriven najveći kip Isusa Krista na svijetu. Viši je od 60 metara, a nalazi se na vrhu brda Sibeabea u indonezijskoj pokrajini Sjeverna Sumatra, uzdiže se iznad jezera Toba i gotovo je 20 metara viši od kipa Krista Otkupitelja u Brazilu. Ovaj je indonezijski kip, nazvan Isus Krist Spasitelj, blagoslovio 19. rujna prošle godine biskup Antonius Subianto Bunjamin, predsjednik Indonezijske biskupske konferencije. Govoreći o tome – makar arhitektonskom čudu – biskup je kazao kako vjeruje da će ovaj kip ojačati vjeru ljudi u regiji, a također blagoslovu nazočni, nadbiskup Medana Kornelius Sipayung drži pak da je indonezijski kip „podsjetnik kako je Bog prisutan u svijetu“.

Slijedom čega se nameće pitanje – čuda. Trebaju li ona (uopće!) vjerujućima? Možda na ovo pitanje odgovor daje Dostojevski: „Kada bi mi netko mogao dokazati da je Krist izvan istine, i kada bi istina zbilja isključivala Krista, ja bih pretpostavio da ostanem s Kristom, a ne s istinom.“

A budući da je ovdje riječ o raspelu kao vječitoj umjetničkoj inspiraciji, vratimo se još jedanput Angelusu Rimskoga biskupa iz 2018., u komu nas potiče kako treba gledati raspelo, ali gledati ga unutra.

„Ili gledam unutar, unutar rana Isusovih sve do njegova srca? Gledam li otajstvo Boga satrvenog do smrti, poput roba, poput zločinca“, pita se – i napose nas sve! – Sveti Otac, istovremeno i upozoravajući: „Ne zaboravite ovo: Treba gledati raspelo, ali gledati ga unutra, unutar rana Isusovih sve do njegova srca.“ Ne, dakle, (samo) kao umjetničko djelo ne bismo li utvrdili je li lijepo ili nije.

U Velikom smo tjednu, idemo k Uskrsu, prilika je, evo, slijediti ovaj Franjin naputak.