Stepinac – ponovno na sudu?


Netom su iz tiska izišli Dnevnički zapisi Alojzija Stepinca 1934. – 1945. Iz Arhiva UDBA-e, koje objavljuje izdavačka kuća Despot infinitus, usprkos tomu što je 10. siječnja ove godine Zagrebačka nadbiskupija upozorila toga izdavača kako je materijal koji se kolokvijalno naziva Dnevnik Alojzija Stepinca vlasništvo Zagrebačke nadbiskupije.

Sveti Otac Ivan Pavao II. 3. listopada 1998. u Mariji Bistrici blaženim je proglasio zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca

Sveti Otac Ivan Pavao II. 3. listopada 1998. u Mariji Bistrici blaženim je proglasio zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca

Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Prije, evo, tri godine, na proslavi Stepinčeva u Krašiću, 10. veljače 2017. dr. Juraj Batelja, postulator za proglašenje svetim Bl. Alojzija Stepinca, kazao je: „Zašto iz Sudskog stupa Vrhovnog suda Socijalističke Republike Hrvatske sa suđenja nadbiskupu Stepincu nedostaje 75 dokumenata? Zašto taj spis nije sastavljen 1946. kad je nadbiskup Stepinac osuđen, nego je preslagivan još 1984.? Imamo pravo pitati i zašto iz Sudskog stupa nedostaju zapisnici saslušanja pojedinih osuđenika koji su navodno teretili nadbiskupa Stepinca?...

Gdje su nadbiskupovi dopisi koje je on, prema tvrdnji dr. Vimpulšeka, (Žarko, sudac Vrhovnog suda NRH-a, op. a.), priložio spisima, a drug Mate Grubić, službenik UDBA-e, zapisao da ih nema? Dakle, uništeni su ili skriveni brojni dokumenti u montiranju sudskog postupka protiv nadbiskupa Stepinca, a klevete su se nastavile širiti.“

Tajna na tavanu

I, evo, kao eho tih njegovih riječi, ovih dana je aktualan „slučaj Stepinčev dnevnik“ koji, također, u stanovitoj mjeri svraća pozornost na udbaške metode u odnosu na nadbiskupa zagrebačkog. Kao što je opće poznato, komunistička je policija 18. rujna 1946. u ranim jutarnjim satima uhitila Stepinca koji je, mirno, vjerojatno zbog općeg ozračju u tadašnjoj Hrvatskoj, očekujući ovaj „posjet“, kazao: „Ako ste žedni moje krvi, eto me!“ Ti komunistički egzekutori nisu, međutim, ni slutili da se na tavanu Bogoslovnog fakulteta kriju dnevnički zapisi zagrebačkog nadbiskupa – zazidani u dimnjak.

Kasnije je utvrđeno kako su ovu tajnu znali samo Stepinčev ceremonijar i bilježnik Dragutin Nežić i vršitelj dužnosti tajnika Zagrebačke nadbiskupije, bogoslov Antun Ivandija.

Netom su, međutim, iz tiska izišli Dnevnički zapisi Alojzija Stepinca 1934. – 1945. Iz Arhiva UDBA-e, koje objavljuje izdavačka kuća Despot infinitus. Usprkos tomu što je 10. siječnja ove godine Zagrebačka nadbiskupija upozorila toga izdavača kako je materijal koji se kolokvijalno naziva Dnevnik Alojzija Stepinca vlasništvo Zagrebačke nadbiskupije, koja do sada nikomu nije dala dopuštenje za objavljivanje dijelova niti cjeline toga materijala te bi svaki takav čin bio izravno kršenje vlasničkog prava, prava objavljivanja (copyright) i drugih prava.

No, Zvonimir Despot, vlasnik IK Despot infinitus, iako je potvrdio kako je primio upozorenje, kazao je za Večernji list da je u knjizi objavljena arhivska građa iz Dosjea Stepinac, koja se čuva u Hrvatskom državnom arhivu. „To je javno dostupna građa za istraživanje i objavu te ne treba tražiti nikakvo dopuštenje Zagrebačke nadbiskupije. Zamislite situaciju da istraživači trebaju dopuštenje Zagrebačke nadbiskupije za uvid u građu koja je nastala radom UDBA-e. To bi onda značilo i da je Zagrebačka nadbiskupija pravni slijednik UDBA-e!“, misli Despot, uz opasku kako se već iz naslova knjige jasno vidi da se priređivač koristio isključivo gradivom UDBA-e u kojem je i taj čuveni prijepis Stepinčeva Dnevnika, kao i sva druga građa vezana uz Dosje Stepinac.

Udbaške metode

Znano je da su Udbini službenici oštetili izvorni Dnevnik, tako da je, kako su nam kazali u Zagrebačkoj nadbiskupiji, nepoznato koliko je Udbin prijepis Dnevnika nadbiskupa Stepinca sadržajno istovjetan s izvornikom. Što bi, dakako, trebalo istražiti prije konačna suda. Ovdje zato treba istaknuti kako je originalni Dnevnik u kolovozu 1950. ipak pao u ruke UDBA-e, a pretpostavlja se da je tajno skrovište otkrio bogoslov Ivandija. A kada je Stepinac čuo što se dogodilo, kazao je da je upozorio Nežića da ga uništi, ali on je mislio kako je taj rukopis od povijesnog značaja...

Ne zna se, međutim, točno što je sve UDBA kasnije činila s Dnevnikom, no u Zagrebačkoj nadbiskupiji poručuju kako „nije poteškoća u istini koja se može objaviti, nego u onoj količinski neznatnoj laži koja se uz istinu može provući“. Osobito, znaju li se Udbine metode o kojima je, vidjeli smo, u Krašiću govorio mons. Batelja.

A o čemu, primjerice, svjedoče zabilješke Republičkog sekretarijata za unutrašnje poslove Služba za državnu sigurnost – V. Odjel iz svibnja 1983. Zabilješku je, 37 godina nakon suđenja, sastavio udbaš Grubić, a predmet je naslovljen „Dr. Alojzije Stepinac – popis lica za koje je Stepinac intervenirao kod policije NDH“. Predmet obuhvaća 24 stranice, a po svome sadržaju spada u grupu „A“ te nije za korištenje izvan DS-a. Štoviše, Grubić u napomeni kaže: „Predlaže se da se predmet uništi.“

Slijedom čega je bjelodano kako je UDBA/SDS pazila da za ondašnju vlast neugodni dokumenti ne dospiju u javnost. Jasno je i zbog čega. Iz dokumenata označenih s „A“ razvidna je, naime, širina i raznovrsnost nadbiskupovih humanitarnih akcija koje, bez ikakvih uvjeta, nisu poznavale baš nikakve granice. Jasno je, dakle, kako je pitanje mons. Batelje: „Zašto iz Sudskog stupa Vrhovnog suda Socijalističke Republike Hrvatske sa suđenja nadbiskupu Stepincu nedostaje 75 dokumenata?“, zapravo retoričko.

Može se, dakle, samo pretpostaviti kako je u udbaškoj redakturi prošao Stepinčev Dnevnik. Sudeći po ozračju koje je, doduše, i medijski sondirano, dojam je da bi ovaj „slučaj“ mogao završiti na sudu. Na pitanje o toj mogućnosti, u Zagrebačkoj nadbiskupiji kažu kako je rano govoriti o tomu. Poručuju, međutim, da će proučiti u kojoj je mjeri zloporabljeno ime nadbiskupa Stepinca i koliko su narušena vlasnička prava.

Zaštita traje 70 godina

Istodobno, ravnatelj Hrvatskog državnog arhiva Dinko Čutura za Katolički tjednik kaže kako priređivači Dnevnika nisu tražili odobrenje HDA-a. „Da jesu, upozorili bismo ih na to da je osoba kojoj je odobreno korištenje gradiva odgovorna za svaku štetu ili povredu nečijeg prava učinjenu korištenjem javnog arhivskog gradiva. U ovome je slučaju riječ o autorskom pravu. Prijepis vjerojatno nije identičan izvorniku, ali je zacijelo zaštićen autorskim pravom. Zaštita traje 70 godina od smrti autora, a pretpostavljamo da je nositelj autorskih prava Zagrebačka nadbiskupija“, drži Čutura.

Nužno je pritom naglasiti kako je izvorni Dnevnik bio dio Dosjea Stepinac, te kako je, nakon osamostaljenja Hrvatske, izvornik vraćen Zagrebačkoj nadbiskupiji. Dogovorom HDA-a i Zagrebačke nadbiskupije iz 2000. Dosje je predan HDA-u, a izvorni je dnevnik ostao u Zagrebačkoj nadbiskupiji i čuva se u Postulaturi Bl. Alojzija Stepinca. Ravnatelj Čutura nam kaže kako se u HDA-u čuva mikrofilmirana preslika, a svaki se zainteresirani korisnik upućuje na Zagrebačku nadbiskupiju kao vlasnika izvornika za dobivanje suglasnosti za korištenje.

Jasno, tek treba vidjeti što ova, evo već kontroverzna, knjiga sadrži. Osobito glede činjenice kako se tijekom desetljeća (još) u Jugoslaviji, ali i Hrvatskoj na temelju krivotvorina etablirala pogrešna mišljenja o Stepincu. A najčešće je ono o njegovoj navodnoj – šutnji. Primjer čega je, uz ino, i nedavni intervju Jovana Ćulibrka Jutarnjem listu, u kojemu taj pakračko-slavonski episkop, govoreći o nadbiskupu zagrebačkom, uz ostalo, kaže:

„...On nije katolički nadbiskup u poganskoj Njemačkoj, on je katolički nadbiskup u ultrakatoličkoj Hrvatskoj gdje su njegov značaj i, malo se kolebam reći, njegova moć znatno veći nego što je značaj Katoličke Crkve u Njemačkoj. On sigurno nije imao razloge za strah kakve su imali njemački biskupi. Smatram da se moglo mnogo više učiniti. On piše Andriji Artukoviću, ministru unutarnjih poslova, da se mjere protiv Srba i Židova provode s poštovanjem ljudskog dostojanstva! Kako?“, pita se Ćulibrk...

Neupućen, ili, pak, svjesno izbjegavajući istinu, episkop inzistira na Stepinčevoj korespondenciji s Artukovićem ne spominjući kako je višekratno osobno, spašavajući Srbe, intervenirao kod Ante Pavelića. O čemu, inače, postoje brojna svjedočanstva temeljena na dokumentima koje, eto, čak ni UDBA nije uspjela cenzurirati.

Mostarsko-duvanjski biskup dr. Ratko Perić, na temelju osobnoga istraživanja, opisao je izravne odnose između zagrebačkog nadbiskupa i poglavnika NDH-a, u vremenu od 1941. do 1945.

„Deset osobnih susreta i dvadeset pisama bilanca je Stepinčeva nastojanja prema Paveliću. Kardinal Stepinac je intervenirao za svaki srpski, židovski i drugi dopis ugroženoga koji je dobio. Stepinac je napisao dvadeset pisama izravno na adresu Pavelića. Pavelić mu nije odgovorio ni na jedno. Jednom ili dva puta odgovorio je preko nekog ureda i rekao da nije istina što je napisano“, svjedoči mons. Perić opisujući nadnevke i situacije u kojima je Stepinac deset puta otišao Paveliću.

„Ultrakatolička“ NDH

Svaki put, osim prvog puta kad je išao čestitati na obnovljenoj državnosti, kardinal je išao kako bi za nekoga intervenirao. Pavelić zauzvrat nikad nije došao u Nadbiskupski dvor ni u zagrebačku katedralu. Slijedom čega, iz, dakle, toga poglavnikova odnosa prema kardinalu, pada i teza episkopa Jovana o „ultrakatoličkoj Hrvatskoj“ i nekakvoj Stepinčevoj moći unutar nje.

Međutim, odgovorio mu je (samo) povjesničar dr. Jure Krišto na portalu Crkva na kamenu: „…Objektivno, ta se država ponašala protukatolički, jer je pod strogom cenzurom držala katolički tisak, jer je donosila protukatoličke zakone i zakonske odredbe, jer nije prihvaćala konstruktivne prijedloge crkvene hijerarhije, jer se državni poglavar uvrjedljivo odnosio prema najvišem crkvenom autoritetu u državi, jer je planirala zatvoriti katoličkog nadbiskupa, a možda ga i likvidirati itd.“

Gotovo je nevjerojatno da Ćulibrk ništa od ovoga nije znao. No, možda i njega – i ine osporavatelje blaženikova djela – na (novo) promišljanje potaknu Dnevnički zapisi Alojzija Stepinca 1934. – 1945. Iz Arhiva UDBA-e. Stepinčevih je, naime, dobrih djela toliko da čak ni komunistički cenzori nisu mogli baš sve sakriti. Ma koliko dokumente (dokaze) preslagivali i uništavali razni drugovi grubići.