Piše: dr. Mario Bernadić

Nemo dat quod non habet, što doslovce znači „nitko ne može dati ono što nema“, pravno je pravilo koje nalaže da kupnja vlasništva od nekoga tko nema pravo vlasništva nad njim također uskraćuje kupcu bilo kakav naslov vlasništva. Ili jednostavnije rečeno, nitko ne može prenijeti na drugoga više prava nego što ima. Ovaj klasični pravni izričaj pronaći će kasnije svoje mjesto i u psihologiji Carla Gustava Junga, a što će značiti da nitko ne može učiniti niti jedan korak onkraj svojih raspoloživih mogućnosti. Ne možemo dovoditi druge u red ako prethodno u red nismo doveli sami sebe, kao što također ne možemo drugima pomoći onim savjetima koji nisu pomogli ni nama samima.

No, samim tim što ovo uopće spominjemo, pretpostavka je tomu kako su ljudi pokatkad itekako skloni pretjerati sa svojim zahtjevima i očekivanjima, kako prema sebi, tako i prema drugima, pa čak i prema samome Bogu.

Pretpostavka br. 1: Bog nema novca!
Isusov suvremenik, rimski filozof Seneka u svojim Pismima o moralu, između ostalog, ističe: „Novac te neće učiniti božanstvom jer ono nema novaca.“ Dakle, po sebi dijametralno različito od prastare ljudske navade da od Boga pokušava izmoliti novac ili opet od one druge navade koja slijepo vjeruje da će novcem doći otprilike i božanski status. Apostol Petar, s druge strane, jasno pokazuje da razumije problematiku. Suočen s vapajem hromog prosjaka kod hramskih vrata, pun vjere reče: „Srebra i zlata nema u mene, ali što imam – to ti dajem: u ime Isusa Krista Nazarećanina, hodaj“ (Dj 3,6)! Što će reći da je Bog kudikamo bogat, ali svime drugim osim novcem. A kad novca pokatkad uistinu u opasnoj mjeri zafali, Bog može potaknuti srca onih koji imaju da podijele od svoga obilja i onima koji nemaju. No, dalje od toga Bog definitivno nema novca. Stoga i ono stvarno biti poput Boga podrazumijeva da se razdijeli sve što se ima i da se od te točke nadalje živi od čiste providnosti.
Ili na drugi način rečeno, svima nam je poznata ona sintagma: „Mala kuća puna ljubavi.“ Što će reći da je ljubav po sebi poslovično prijateljica skromnih i malenih.
U božićnom otajstvu ova datost poprima svoju radikaliziranu formu te se s pravom može govoriti o „maloj štalici prepunoj ljubavi“. I zbilja, štalica, kao i Isus u jaslama, jest već otajstvo samo po sebi – istinska sveta tajna.
Zbilja, zašto čak i u ova toliko materijalna vremena u poklonstvenome zanosu padamo na koljena pred nekakvom štalicom i nekoliko nevoljnih ljudi koji su se u njoj sklonili? Kako je moguće da ta scena toliko žari toplinom?
S obzirom da ovdje govorimo o otajstvu, ni ne možemo znati posve točan odgovor, ali možemo se pozabaviti s nekoliko solucija. Prva i najjednostavnija solucija je da Bog svojim prisustvom čak i jednu bedastu štalicu može učiniti iznimno poželjnim, toplim i inspirativnim mjestom. Međutim, ova solucija isto tako ne može proći bez prigovora. Biblija je puna Boga, baš kao i naš cijeli život, jer Bog po svojoj prirodi ni ne može biti neprisutan, što će reći da je sveprisutan. Ali opet nekako, puno scena iz svega toga nam se jednostavno i ne čini toliko ni toplima, ni inspirativnima, ni poželjnima. Često nam se čini da Boga nema, a ponekad može biti još strašnije kad osjetimo kad ga ima. Jer Božje prisustvo je iznimno izazovno za slaba i grješna čovjeka. Moguće da je to u samo jednoj jedinoj rečenici ponajbolje posložio Sv. Augustin kada kaže da kao zadobiven, Bog je raj; kao onaj koji sudi, On je čistilište; kao vječno izgubljen, On je pakao. Mnogo stoljeća kasnije Karl Barth će radije govoriti o jednom božanskom „NE“ koje Bog pokatkad ispostavlja i pred svoje vjerne. S tim da je to jedno privremeno, dijalektičko „NE“ koje služi jedino tomu da bi se Bog na kraju svima smilovao, i ovo je po sebi zapravo već biblijski, odnosno Pavlov nauk:„Doista, kao što vi nekoć bijaste neposlušni Bogu, a sada po njihovoj [židovskoj] neposlušnosti zadobiste milosrđe, tako i oni sada po milosrđu vama iskazanu postadoše neposlušni da i oni sada zadobiju milosrđe“ (Rim 9,30-31). No, u konačnici će se, kako već rekosmo, Bog svima smilovati – čvrsto vjerovaše apostol Pavao (Rim 11,32). Nadalje ćemo se radi dodatnih pojašnjenja upustiti nešto i u mariološki nauk...

Pretpostavka br. 2.: Bog nas ne može sačuvati od dramatike života!
Numerolozi znaju reći da je osam (8) između ostalog i ženski broj, valjda već samim svojim ženstvenim oblikom. Pa u skladu s tim, neki od njih ističu i to da je osam na poseban način broj one koja je blagoslovljena među svim ženama – Marije, pozivajući se pri tome na zanimljivu datost da je naznačeni broj prisutan u nadnevcima svih velikih marijanskih blagdana: 15. VIII; 8. IX. i 8. XII. Slučajnost ili ne, broj osam je još i više broj svekolikih enantidromijskih obrata u prirodi i kozmosu koji nalažu da sve stvari i pojave na svom vrhuncu počinju prerastati u svoju vlastitu suprotnost. Kad previše jedemo slatko, postaje nam muka. Tko previše teži za čašću, taj obično svršava u sramoti. Ali zato i onaj, što je cio život bio pošten, skroman i samozatajan, izvjesno će na kraju po svemu tome postati slavan i hvaljen, premda to nikad nije tražio.

Ovakvim obratima u pozitivnom smislu obiluje i Marijin Veliča (Lk 1,46-55): „...Odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom ... Iskaza snagu mišice svoje, rasprši oholice umišljene. Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne. Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne. Prihvati Izraela, slugu svoga, kako obeća ocima našim...“I upravo ovaj neobični marijanski himan, pun povijesnih, socijalnih i osobnih obrata, papa Pavao VI. će nazvati „pjesmom mesijanskih vremena koja povezuje stari i novi Izrael. S druge strane, papa Ivan Pavao II. će Marijin Veliča radije nazvati „Pjesmom Crkve na hodočasničkom putu vjere“. To je put na kome je Marijina vjera sazrijevala do razine da svim naraštajima postane uzorom vjere, i put je taj osobito vrijedan i uzoran jer nije bio nimalo lagan. Marija je blagoslovljena među svim ženama, ali to ne znači da je bila pošteđena dramatike života. Štoviše, kao da je i u tome prednjačila, te kao da je ta drama upravo i bila dijelom njezina izvanredna blagoslova: Rođenje od starih roditelja. Rani odlazak u Hram. Čudesno začeće bez Josipova znanja. Porođaj u štalici daleko od rodbine i doma. Skori bijeg u Egipat. Ali napose i ono što je zasigurno užas nad užasima za bilo koju majku – da doživi smrt vlastita djeteta. Čak, Marija će sve to morati gledati vlastitim očima, te otpatiti uz svoga sina cijelu njegovu pregorku muku, sve do zadnjeg atoma patnje i bola.

Ovdje treba zastati jer ovo je svojevrsni prijelomni trenutak. Da definitivno uzrastemo u vjeri ili da doslovno pobjegnemo glavom bez obzira. Što je to dobrog Marija imala? Što ju je nosilo? Samo nekoliko trenutaka? Susret s anđelom. Susret sa starcem Šimunom u Hramu. Susret s rođakinjom Elizabetom. Svi su joj oni posvjedočili da u svojoj utrobi nosi nešto izvanredno i jedinstveno. Da nosi onog kojem su se nadali proroci i kraljevi. Te da će i njoj samoj mač boli probosti dušu i srce, ali da je sve to dio spasonosna Božjeg plana koga se itekako isplati istrpjeti. Ali, ponavljamo, to je svega nekoliko posebnih trenutaka u nepreglednoj dramatici života. I kome onda i zašto vjerovati? Onim kratkim trenutcima koji sugeriraju da je cjeloživotna dramatika u biti nešto pozitivno i pod Božjim planom i kontrolom? Ili radije vjerovati onoj dominantnoj cjeloživotnoj dramatici koja će kudikamo nastojati dokazati da je onih nekoliko posebnih trenutaka bila tek slučajnost?

Mala anđeoska halucinacija i dvoje usputnih dobrih, ali posve naivnih ljudi koji uporno odbijaju priznati da je život nemilosrdna i koruptivna borba za opstanak, bez ikakva božanskoga nadzora i plana? Marija je, kako znamo, izabrala ono prvo, te je zato i držimo uzorom vjere. Sigurno je dobro izabrala jer zašto bi u protivnom uopće pričali o nekoj skromnoj ženici s periferije Izraela, i to puna dva tisućljeća nakon svega toga? O Bože, zar je već prošlo toliko? Jer Marija se našem imanentnom pogledu vjere čini vječito mladom i prisutnom. Da, posve smo sigurni da je još uvijek tu među nama...

Božić: Utjelovljenje Boga – utjelovljenje čovjeka
Zakraj ćemo se vratiti još malo naznačenim enantiodromijskim („odlazak u suprotnost“) obratima. Oni, između ostalog, trasiraju i jedinstveni put uspinjanja čovjekova duha koji nakon što privremeno dosegne nebeske vrhunce, opet se baš poput osmice vraća k sebi na zemlji. S tim da se ne vraća gdje je već bio, u onu suznu dolinu, nego zapravo u nekakvu posve obnovljenu situaciju prvotnoga jedinstva zemaljskoga raja. Ova situacija nam je poznata iz života svetaca.
Franjo je s uspjehom propovijedao ribama, te tek tako, usput, smirio strašnog gubbijskog vuka.
Na kršćanskom je Istoku Sv. Serafim Sarovski slično tako svojim prisustvom smirio nasrtljiva medvjeda. Čim je ugledao svetca, veliki se predator primirio poput krotka janjeta do njegovih nogu i mirno grickao kruh iz svete ruke. To je isti onaj Serafim kojeg je inače Sv. Ivan Pavao II. pribrojao među tek nekolicinu onih najvećih kršćanskih učitelja duhovnosti. A evo, po tome možemo i vidjeti što je u konačnici velika kršćanska duhovnost. To nisu gnostičke vratolomije s trinaestoga nebeskoga kata, nego posve prizemljen i skladan život s braćom ljudima i prirodom.
I tu na kraju opet dolazimo i do onog posebnog osjećaja Isusove štalice i jaslica. Utjelovljenjem Sina Božjega kao da se ponovno utjelovljuje i sam čovjek. Onaj čovjek koji je u međuvremenu, što pozitivno što negativno, posve nadišao svoje vlastite ljudske okvire. Ima ga posvuda, počesto baš svagdje više osim kod samoga sebe i sa samim sobom. U nebo bi, u politiku, u prošlost i budućnost, u živote, poslove i kože drugih ljudi. No, pogled u novorođena Božića (malog Boga) kao da nas vraća samima sebi, svojim obiteljima i prirodnom ambijentu. Opet smo tu gdje smo već bili, ali ovoga puta na jedan sretan i smiren način, bez želje za bijegom.