Ja sam Židovka i Njemica. Oca se ne sjećam ni kako je izgledao. Izgubila sam ga 1893. kada sam imala dvije godine. Ali ostala je moja majka, možda stvorenje koje sam najviše ljubila na svijetu. Tko bi mi kazao, kada sam bila malena djevojčica, da ću joj nanijeti najokrutniju bol u njezinom životu. Hrabra žena bila je moja majka. Ostala je sama i upravljala našom trgovinom drvnim materijalom. Činila je to dobro i vješto, upravo kao ona hrabra žena opjevana u Bibliji. I nas je djecu, sedmero muških i ženskih, odgojila s ljubavlju i postojanošću. Meni posebno draga bijaše Roza, osam godina starija od mene. Mene je držala za svoju lutkicu. Uzimala bi me za ruku, moja draga Roza. Bila mi je u nekom smislu kao majka. Za nju sam konačno darovala svoj život.

Bog – stari san
Rođena sam na blagdan Yom Kippur – „dan pomirenja“, u nas najsvečanije slavljeni blagdan. Kako već bijaše bogata u vjeri, moja majka, bi cijeli taj dan provela u sinagogi. Tu vjeru prenijela je i na nas. Ali ja sam se napredujući u studiju, uronjena u filozofiju – to je moja strast – udaljila od vjere. Učinila sam to bez glasnih znakova. Za vrijeme gimnazije već sam se smatrala ateistkinjom. U dragom starom Breslawu, gdje sam rođena (tada je bio u sastavu Njemačke) započela sam i pohađala sveučilište: studirala sam germanistiku, psihologiju i iznad svega filozofiju.

Tih godina blistao je kao pravo sunce u filozofiji, izvanredan čovjek Edmund Husserl (1859.-1938.) utemeljitelj fenomenologije. Bili smo umorni od starog njemačkog idealizma, koji je itekako razvio filozofiju do uzvišenih misli. Bili smo umorni i od materijalističkog pozitivizma bez zanosa i perspektiva. Bilo je to čisto skupljanje i razrađivanje podataka. Svojom fenomenologijom Husserl je snažno i hrabro obogaćivao misli. Bilo je to utemeljeno na strogoj znanosti koja je širila obzore. Otpočinjalo se od apsolutne spoznatljivosti stvari, promatranih i studiranih bez predrasuda kako bi stigli do apsolutne, nužne i nepromjenljive istine, čistoj svjetlosti koja obasjava našu svijest. To nam je pomagalo otkriti čudesnost istine koja je srce svijeta. Zar sam mogla ne žudjeti za izravnim kontaktom s takvim učiteljem? Husserl, Židov koji se obratio na protestantizam, bio je uvjeren da njegova fenomenologija pomaže povratak modernog čovjeka k Bogu. Ali to me je tada ostavljalo hladnom. Boga sam tada smatrala samo starim snom. Ono što me je privlačilo u fenomenologiji bila je obnova čiste i nove misli.

Tada sam prešla na sveučilište u Göttingenu. Tu sam provela nekoliko nezaboravnih godina. Oni susreti s Edmundom Husserlom ili s nekim njegovim genijalnim sveučilištarcima kao što je bio Scheler, zatim one rasprave u auli ili u stanovima profesora, pa opet nastavljane među nama sveučilištarcima s najvećim žudnjama, a ne uvijek bez budalaština.

Kako se ne sjetiti zajedničkih izleta u prirodu, posjet gradovima znamenite Njemačke kulture kao što je Goetheov Weimar; o kako slatke i dražesne uspomene, kakva nostalgija koju sam iskusila. Kako bi bilo lijepo kad bih još jednom mogla doživjeti te osjećaje.

Znam koliko dugujem Husserlu za moje konačno opredjeljenje baviti se filozofijom i biti filozof. Sada znam kako mu vrlo mnogo dugujem za ono što ću kasnije otkriti kao središnji motor cijelog moga postojanja. Godine 1916. doktorirala sam s odlikom summa cum laude obradivši tezu o poistovjećenju: jedan pojam koji je obrađivao fenomenološku temu moga učitelja. Ubrzo sam postala njegova asistentica, njegova najdraža. Asistentica filozof bila je tada posve nova stvar za jednu ženu na polju filozofije. Za vrijeme rata volontirala sam u Crvenom križu i bavila se znanstvenim istraživanjima. Ali nešto se sustavno događalo u mojoj duši.

Malo ili ništa
Tih godina, često sam bila obuzeta sumnjama i duhovnim krizama. Nastavila sam se trajno držati na visokoj razini filozofskih istraživanja. Ali tada sam se pitala, često pred slikama trpljenja u ratu. Nametale su mi se misli: „To je sasvim dosta, ući do dna u ljudsku dušu, da se zadovoljiš u potpunosti. Tu se moraju protumačiti najdublji misteriji, tu se mora utješiti naša bol pred onim što se čini nepopravljivim?“. Pogodila me je kao nasilje smrt moga kolege Reinacha, praktičnog kršćanina, također filozofa iz Husserlove škole. Ubijen je u ratu, ali još više od njegove smrti pogodila me zadivljujuća smirenost njegove mlade žene, također praktične vjernice. Osjetila sam, pred tolikom nadom u jedan nadzemaljski život, da su sva uvjerenja i filozofska tumačenja agnostika i ateista malo ili ništa. Osjetila sam: onaj „nadnaravni mir“ koji sam dotada neumornim radom uma tražila, da bi mogao možda biti pronađen u raspetom Kristu koga je moj židovski odgoj posve isključivao.

Znatiželja se već bila rodila, čežnja se nije mogla više smiriti. Započela sam čitati knjige koje su mi pomogle shvatiti kršćansku duhovnost. Moram se nasmijati kada se prisjetim, još sam bila ateistkinja, a obavila sam duhovne vježbe prema Sv. Ignaciju Loyolskom. Nisam to učinila zbog uvjerenosti u vjerske istine koje one vježbe pretpostavljahu, nego zbog zadivljenosti istančane psihologije koju je u njima taj Španjolac 15. stoljeća pokazivao. A jer sam bila izobražena u studiju psihologije mogla sam te vježbe dobro procijeniti.

„Magični čas“
Zatim je došao čas koji bih mogla nazvati „magični čas“ mojega života. Odmarala sam se lipnja 1921. u kući jedne moje predrage prijateljice koja se također bavila filozofskim studijem. To je Hedwing Conrad-Martius. Bijaše to ugodna, prilično odvojena kućica na brijegu Bergzabern. Tu u zelenilu, u šutnji, u atmosferi sasvim prikladnoj za kontemplaciju i meditiranje čitala sam autobiografiju Sv. Terezije Avilske. Nije trebalo mnogo dana, kao što ni vatra na otvorenom ne treba mnogo da se razgori i zahvati cijeli šator. I evo je tu, apsolutno neprijeporne istine koju san tražila od djetinjstva: u sinagogi, u školi, u knjigama velikih mislilaca, u predavanjima profesora Husserla, na ulicama svijeta. Istina je Bog. Bog je istina. I ta istina jest osoba, ne pojam. To je osoba , štoviše osoba par excellence – najuzvišenija osoba. A u Božanskoj utjelovljenoj Osobi Bog je postao čovjekom, sišao među nas, i konkretno nam pokazuje koliko nas ljubi, koliko je spreman približiti nam se da uspostavi sa svakim od nas odnos prijateljstva i nježnosti. On prodire u nas toliko da skoro pobožanstvenjuje naš život. I Sveta Terezija Avilska bila je jednim dijelom iz židovske obitelji. I ona se oslobodila suvišnosti. Stvar me je duboko ganula u srce. Oh, moj narod, moj najdraži i nesretni narod, izabran između svih naroda, a kroz tolika stoljeća još stoji pred vratima. Moj narod je protagonist tog mesijanskog i spasenjskog događaja, a još je ostao na drugoj obali. Ostao je na plemenitoj ali već pređenoj obali Mojsija i proroka. A na ovoj strani stoji taj Očekivani kojega i oni stoljećima beskrajnom žudnjom iščekivahu. Odmah sam kupila katolički katekizam i jedan misal. Zatim sam kod mjesnog župnika molila krštenje. Postale su mi od tog lipnja jasne neke stvari. Jasno mi je bilo, sada je Bog postao moja apsolutna jasnoća, stijena na koju sam zauvijek oslonila svoje noge. Jasno mi je postalo, ateizam je bio moja sljepoća. S osmijehom sam se toga sjećala i zauvijek zaboravila. Jasno sam spoznala bol moje stare židovske vjere, koja se pokazala u svoj blistavosti ali kao priprava i nekompletna. Spoznala sam sasvim jasno kako ne bi mogla prihvati Lutherovu vjeroispovijest koja je došla mnogo kasnije sa žalosnim posljedicama za veliku kršćansku obitelj. Shvatila sam, ne skrivajući ni sve slabosti i besramnosti u tijeku povijesti koje su uprljale hijerarhiju i katolički puk, trebam pristupiti u Rimsku Crkvu, jedinu za koju sam osjetila da izravno proizlazi iz nauka i spasiteljske Isusove muke. Shvatila sam da mi ne bi bilo dosta biti samo laikinja hranjena tom novom i vrlo starom vjerom. Željela sam se posve posvetiti tom Bogu kojega sam otkrila i ne u bilo kojem redu nego u onom za kojega sam smatrala svojom majkom i učiteljicom, u bosonogim karmelićankama, na putu Sv. Terezije od Djeteta Isusa.

Žedna katoličkog svijeta
Krštenje i krizmu primila sam brzo, 1922. i 1923. Tada sam ostavila i svoju filozofsku aktivnost kao „laikinja“. Tada me prvi shvatio profesor Husserl, koji pročita Sv. Tereziju kako bi shvatio kakav se to u meni tako veliki zaokret dogodilo. Žedna katoličkog svijeta, koji je za mene dotada bio „nepoznata zemlja“, a sada za mene novo otkriće, prihvatila sam predavati njemački jezik i književnost u ženskoj gimnaziji Sveta Magdalena u Speieru. Posao koji sam obavljala od 1923. do 1931. bio je lijep susret s djevojkama s kojima sam zajedno meditirala misli velikih mislilaca i uživala u ljepoti izražaja velikih pjesnika. Šalila sam se često i na svoj račun jer sam po naravi bila ozbiljna. Bila sam dobra zdravlja i nisam uspijevala svaki puta potisnuti radost sreće kada su mi dolazile misli kako je naš Otkupitelj, nakon što je trpio i uskrsnuo za nas, dao nam mogućnost biti vječno blaženim u Bogu.

Ali, žena-filozof u meni, nije se smirivao. Posvetila sam se temeljitom studiju Sv. Tome Akvinskog. Otkrila sam kako moj odgoj u fenomenologiji nalazi u tomističkoj filozofiji potvrdu i podudarnost te sam mogla pružiti suvremeniji i uvjerljivi dokaz izlažući nauk o Bogu stvoritelju. Napisala sam nekoliko knjiga tih godina: upravo sučeljavajući Tomu i Husserla, O svršenom biću i vječnom Biću, O teologiji križa kod Sv. Ivana od Križa. Osjetila sam opipljivim iznenađenjem kako se ljudska misao povećava kada dopusti da ga osvoji svjetlo mistike. Mnogi su me upoznali iz mojih konferencija ženskim zajednicama i nekim javnim skupovima. Zato sam bila izabrana za predavača na Pedagoškoj akademiji u Münsteru. To je trajalo od 1931. do 1933.

Što se dogodilo 1933. to zna cijeli svijet. Ona strašna barbarska moć, rasistička, protukršćanska, nazvana nacionalsocijalizam, osvojila je vlast u Njemačkoj ustoličivši 12-ogodišnje vrijeme koje je bilo tabula rasa svake duhovne vrijednosti. U sebi je imalo zarazne klice koje još onečišćuju svijet. Nisam se prevarila, kada sam odgovorila jednoj prijateljici koja me je tih dana našla smušenu i uplašenu: „Kako ne trpjeti i kako ne uzdrhtati kada znam da će Adolf Hitler brzo uzeti mene i moje?“ Ipak, ako mislim samo na svoju dušu, ta zlokobna 1933. bila je providencijalna. Nisam mogla više predavati jer sam bila Židovka. Povukla sam se i otišla u karmel, moleći da budem primljena u obitelj Sv. Terezije. Znala sam, ustvari, da ću sve bitno pronaći samo tu. Obukla sam novicijatsku odjeću i pridružila se svim poslovima, patnjama, poslušnosti, disciplini, poniznostima i intelektualnim odricanjima u skladu s mojim novim stanjem.

Trpjeti za narod
Već sam znala jednu stvar, što je bilo skoro trajna „pedala“ moje unutrašnje glazbe: bila sam tu također u ime moga židovskog naroda. Željela sam trpjeti i za njih da ih Bog poštedi previše okrutnih kušnja. Trebalo se prikazati kao žrtveni prinos da se i moja braća konačno stave u ruke Kristove. Spoznah kako i ja trebam proći korak po korak zacrtani put svakome od nas od našega Gospodina: od Betlehema do Golgote, tj. od radosne vijesti do krvavog holokausta. Najveća znanost, križ. Ali ne križ kao svrha sam sebi nego kao ključ našeg potpunijeg i sretnijeg ostvarenja, već u ovom životu a iznad svega u raju. Postadoh tako iznova djevojčica, poslušna u svemu i za sve koji su imali dužnost upravljati i zapovijedati mi. Zajedno s drugima pokušah i ja da budem slična Esteri koja je stavila svoj život na kocku da spasi svoj narod. Prinijeti se kao žrtva za mir, za pravi mir, ne lažni koji svijet daje, pitah se koje uzvišenije zvanje mogoh si izabrati?

Plač moje majke
Položila sam 1935. prve privremene, a 1938. i vječne zavjete. Nisam se više zvala Edith, nego sestra Terezija Benedikta od Križa.

A sada nekoliko riječi o mojoj obitelji, najoštrijem trnu u mom srcu. Moja majka ostala je vjerna i praktična Židovka. Kada me Krist osvojio, otišla sam u Breslaw, bacila sam se na koljena pred tom svetom ženom i kazala joj: „Mama, ja sam postala katolkinja!. Nikada neću zaboraviti plač kojem se sirota tada pripustila. Bilo je još drugih plačeva, drugih zbogom, drugih parajućih scena. Kazala sam joj što se tiče karmela, da sam prvo otišla kod njih na privremeno iskušenje kako bih bila pripuštena u zajednicu. A ona znajući me, gorkom stvarnošću, kazala mi je: „Ako si ti obavila probe, znam te dobro, ti ćeš ih bez daljnjega nadvisiti“. A mozgajući o Isusu Kristu, pamtim još uvijek jednu njezinu rečenicu, patetičnu i vrijednu poštivanja: „Nemam nikakvih sumnja, bio je sigurno vrlo dobar čovjek, ali zašto se je učinio Bogom?! Htjela sam joj odgovoriti: „jer je to bio, mama“, ali ne sjećam se jesam li joj to kazala ili sam je poljubila u tišini. I tako prilično izmirena sa mnom (jednom mi je napisala i pismo naslovljeno „sestra Terezija“) mama je umrla u Breslawu, u rujnu 1936. Moja sestra Roza bila je stalno s njom, brinula se o njoj neizmjernom ljubavlju. Ali i ona je, ne želim iznositi pojedinosti na vidjelo, postala katolkinjom. Ujutro, potajno, odlazila je na prvu misu u župi. Kada je mama umrla, Roza je došla u Köln gdje se krstila. I ona je odlučila postati karmelićankom.

Znala sam...
Trebalo je, tako da kažem, s toliko žalosti javnih i privatnih, baciti se naglavačke u tamu vjere, koja je često mistično iskustvo onoga što Sv. Ivan od Križa naziva „tamna noć duše“. Bila sam sestra ali sam vrlo dobro znala da će doći i odvesti me iz samostana. Nešto je u dubini moje duše govorilo o tome. Kada saznah 1938. da je Husserl umro kao savršeni kršćanin, možda imajući in extremis (u zadnji moment) jedno viđenje nadnaravnog svjetla, veoma sam se tim ohrabrila.

Ipak ostati još u Njemačkoj bilo je vrlo opasno za mene i moj red. I nakon strašne tzv. Kristalne noći 9. studenog 1938. u kojoj su zapaljene sinagoge u svim njemačkim gradovima, poslušala sam odluku onih kojih odlučiše i preselih se u Nizozemsku. Bijah prihvaćena u karmelskom samostanu u Echtu, gdje je nakon kratkom vremena, u pustolovnom bijegu, stigla i moja sestra. Zaručena Kristu u znaku križa, posvetila sam se klauzurnom životu, i uz svoje uzvišene i ponizne obveze, očekivah dan u koji će me stići prognanstvo i ovdje. A zašto bih uostalom bila pošteđena? Zašto uživati nezasluženi privilegij? Znala sam što trpi moj narod, gdjegod je kukasti križ bacio svoju uznemirujuću sjenu.

Kada je započeo rat, koji je od početka bio san luđačkih crnih košulja, Hitlerova vojska okupirala je i Nizozemsku. I u tim mirnim krajevima započeo je lov na Židove. Sada ona „teologija križa“, o kojoj sam toliko razmišljala i pisala u posljednjim godinama, bila mi je više nego ikada potrebna. I u tome, moja draga Roza, bila mi je divan uzor.

U karmelu sve su moguće činili da me presele u Švicarsku. Ali više nije bilo vremena. Jedno otvoreno pismo u srpnju 1942. biskupa iz Utrechta koji je žigosao antisemitizam, izazvalo je vrlo okrutnu reakciju nacističke vlasti. Vojnici s kukastim križevima na rukavima 2. kolovoza uletjeli su u naš samostan i odveli Rozu i mene, dvije Židovke. U logoru Westerbork kada su me pitali koje sam vjere, odgovorih: „Ja sam katolkinja“. Službenik zajapuren proderao se govoreći: „Zar katolkinja! Ti su prljava Židovka“. Roza i ja smo nastavile recitirati krunicu, božanski časoslov, brinule smo se za djecu i poticale ih da se igraju.

Ali već 7. kolovoza trupe SS (esesovaca), nakon jednog tjeskobnog apela, ukrcali su moju sestru i mene u jedan vlak za Poljsku, prema logoru Auschwitz. Mogle smo još napisati nekoliko kratkih poruka, pozdrava, čestitki onima koji su ostajali. Mogle smo reći pripravite se za ono što vas čeka jer smo osjećale da je Isus bio s nama. On bijaše doista i osjećala sam ga. Osjećala sam da nosim s njime križ. Na čelu sam osjećala ubode trnove krune. Osjećala sam, izložena sam mučenjima kao i On. Slušala sam psovke kao i On. Ali Isus sa sobom nije imao sestru koja bi ga hrabrila u tim časovima.

Ujutro 9. kolovoza stigli smo u Auschwitz. Čim smo izašle iz vlaka zatvorenici su bili odmah razdijeljeni: oni koji su imali manje od 50 godina poslani su na prisilne radove (bilo je to doista za zavidjeti?); oni koji su imali više od 50 godina išli su u smrt (bijahu doista za oplakivati?). Ja sam imala 51 godinu a Roza 59 . Bile smo, dakle, upućene u dvorane koje su nacistički šefovi nazivali „konačno rješenje židovskog problema“.

Kad smo ušle u te dvorane koje su bile opremljene mrežom slavina, Roza i ja smo se zagrlile i poljupcem oprostile. „Barem mama nije ovo vidjela“, reče moja sestra i s anđeoskim osmijehom nadoda: „Zahvalimo Gospodinu!“ Slušala sam kucanje njezina srca uz moje. „Pazi, Roza“, šaputala sam joj, „još par minuta trpljenja i bit ćemo s Njime!“.

Roza se prignula utješiti jednu djevojčicu koja je plačući dozivala majku. Nekoliko milovanja i mala se smirila, štoviše prišla je i stisnula se uz nas svojim mršavim golim tijelom. „Kako se zoveš?“, pitala sam je. „Rebeka Levy“, odgovorila mi je. Tada sam plakala i ja ali u beskrajnoj slasti. Nas tri, tri prave sestre, stisnute tvorile smo svežanj tijela zajedno smotane u klupko kada je iz slavina, umjesto vode, započeo na naša leđa teći bijeli smrad smrtnog gasa. Ugledah, u toj zagušljivoj magli, lice moje majke, još mlade i ozbiljne. I odmah mi se pojavi lice koje je izbrisalo sve moje muke.

Zašto su me učinila blaženom, moja braća katolici, i sada me proglašavaju svetom? Ja sam bila sretna žena kojoj je Bog, u svojoj neizmjernoj ljubavi, dao sve i koji blagoslovi dan kada sam bila začeta. Vjerujte mi, nakon tolikih groznih prividnosti blista jedan plan kojemu, ako ga spoznamo već u ovom životu, nećemo uspjeti podnijeti nepojmljive ljepote.

Preveo: Božo Odobašić (Italo Alighiero Chiusano; Jesus 7, 1997., 61-65)