Piše: Danijela Blažeka

No mislim da ih nikad nije bilo toliko kao danas, nikad tako otvorenih, nikad toliko podržanih od „javnih“ i „uglednih“ struktura društva kao danas.

Ne mislim pri tom na „kušnje“ tipa „hoću li pojesti još jedan kolač ili ne“, već na one koje otvaraju vrata u nezamislive ponore mraka, kušnje nakon kojih ništa više nije isto za one koji posrnu... A posrću tako lako, hrpimice, a ovaj današnji svijet i njegova izvrnuta „logika“ koja sve okreće naopako, u tomu ih poguraju. Tako slatko im se nudi otrovna jabuka zla, tako lijepa ih usta sa smiješkom na malim ekranima i po časopisima nagovaraju i na nju navode, toliko „umnih glava“ s mnogim titulama, pa i onih u bijelim kutama, s mnogih strana objašnjavaju i tumače..., a sve s jednom porukom: „Uzmi. Podlegni.“ A tako je malo glasova istine i razuma koji progovaraju drugačije, uvijek ismijanih, omalovaženih, odbačenih...

Reklama ubojstva

   Gdje je razum i, još važnije, gdje su srce i duša ovog svijeta...? Svijeta kojeg, ipak, čine ljudi – mi, mi koji smo djeca Božja? Gdje je to kršćanstvo, gdje je ta civilizacija, ta ljudskost, humanost o kojoj se nikad nije govorilo više nego danas..., a u stvarnosti je ima manje nego ikad?

   Čitam nedavno novine i pogled mi zastane na vrlo uočljivoj reklami. Mlada žena u bijeloj kuti (sugerira se: poruka liječnika, znanstvenika, stručnjaka) s lijepim osmijehom na usnama (zubi blistaju od bjeline) poručuje kako žene više neće morati prolaziti kroz bolnu amniocentezu kako bi utvrdile nose li dijete s Downovim sindromom. To će se, kaže, sada moći puno ranije i vrlo jednostavno utvrditi. Gledam reklamu na stranici našeg vodećeg dnevnog lista, smiješi se s nje prema meni ona žena u bijeloj kuti i gleda me ravno u oči..., a poruka koju šalje, jeziva je: „Ispitajte brzo i jednostavno nosite li takvo dijete i pobacite ga!“ Ubijte ga! Ta zašto bi se inače bilo tko podvrgavao takvom testu, ako ne zato da „locira“ takvo dijete i „odstrani ga“? I takva reklama gleda u mene iz novina, kao da je riječ o nečemu najobičnijem na svijetu, reklami za najnoviju pastu za zube možda... A uistinu je riječ o pozivu na detektiranje drugačijeg ljudskog bića od onog koje je netko proglasio normalnim i poželjnim i na njegovo ubojstvo.

Istrebljenje

Ostajem šokirana i zamišljena. Znači li to da za određen broj godina ljudi s Downovim sindromom više neće biti među nama? Te djece za koju svi koji ih znaju kažu da su ona koja daju čistu, bezuvjetnu ljubav? Tih bezazlenih ljudi oslonjenih na našu pomoć? Pitam to, s jetkom gorčinom pitam, jer to o čemu postavljam pitanje već se događa. Na Islandu, u Danskoj, u Kini, već godinama nije rođeno ni jedno dijete s Downom. Ni jedno! Za koje desetljeće te će zemlje, (a vrlo vjerojatno i mnoge druge zajedno s njima) moći s ponosom proglasiti da su „judenfrei“! Pardon, „Down syndrom frei“... Istrijebit će tu djecu. I ne samo njih: „Weed out“ je izraz koji sam nedavno pročitala u postu jedne žene koja je veselo opisivala kako će otići na umjetnu oplodnju i dati testirati začetu djecu na oboljenje koje ima (da ne bi slučajno rodila dijete s istom bolešću) - i smrznula se. „Weed“ je na engleskom korov. Zar smo dotle došli da na djecu koja nisu imala tu sreću da se začnu 100% zdrava ili 100% „normalna i poželjna“ prema kriterijima današnjeg svijeta, počinjemo gledati kao na korov? Korov u našem „rajskom vrtu“ savršenih, normalnih i poželjnih, u kojem oni s kromosomom više ili oni s kakvom drugom „nesavršenošću“ nemaju što tražiti? Pitam se, međutim, koliko bi danas bilo živih na Zemlji da su se ti kriteriji primjenjivali na generacije koje sada tako lako presuđuju onima koji se još nisu rodili? I kako bi jedan takav svijet izgledao? Po svemu sudeći, znat ćemo to uskoro.

Hitlerovim stopama

   Pitam se, također, hoće li žene koje u jednom takvom svijetu ipak rode takvo nepoželjno dijete biti kažnjene? Možda gubitkom prava na liječenje djeteta, kao što već prijete onima koji svoju djecu odbijaju cijepiti, ili nekom globom, možda i prisilnom sterilizacijom...?

   Tragično je pri tom gledati kako taj isti svijet „slavi različitost“ – na riječima i u parolama. Ali samo za neke. Istovremeno pak uredno reklamira ubijanje djece s kromosomom više ili bilo kojeg djeteta koje je na neki način „drugačije“ od postavljene norme. I taj isti svijet koji je i danas strašno nabrušen na Hitlera i ideju o istrebljivanju raznih skupina ljudi ne vidi nikakav problem u tome što sam poziva na lociranje i istrebljenje djece s Downom, kao i druge „drugačije“ djece. Eugenika, ona koja je i Hitleru bila nadahnuće i čiju je ideju, začetu u V. Britaniji i SAD-u, samo preuzeo i primijenio, opet je tu.

   Pa kako se tješe te krhke i osjetljive dušice koje s jedne strane na sva usta „slave različitost“, a s druge bez imalo moralnih dvojbi uvode eugeniku u društvo? Vrlo jednostavno: Kad neki ljudi proglase sivom zonom neko područje u kojem drugim ljudima ne priznaju ljudskost i ljudska prava, onda je sve moguće. Nekoć je ta siva zona zauzimala prostor: bili su to konclogori. Danas ta siva zona zauzima vrijeme: ono od začeća pa do trenutka kad je pobačaj legalan. I eto načina kako istovremeno „slaviti različitost“ i mirno istrebljivati „različite“.

   A što ako se ustanovi da i za taj stav postoji gen koji se može „brzo testirati“...?