Piše: Danijela Blažeka

Svaki put me ta izjava iznova zaboli. Kao da je riječ o nekom eksperimentu u koji smo ušli 1990-ih, pokusu školaraca koji su se malo zaigrali, zabave radi, pokušali nešto u čemu nisu uspjeli i sada ih "odrasli" sa strane, koji su sve vrijeme znali kako će taj pokus završiti, dobronamjerno upućuju da počiste i pospreme za sobom te vrate stvari na svoje mjesto. Teško je to slušati svakome tko se početkom '90-ih obradovao konačnom ostvarenju hrvatske države i čista srca, bez ikakve računice, podržao na ondašnjem referendumu izlazak iz Jugoslavije. Još je teže to slušati onima koji su u agresiji na Hrvatsku, koja je uslijedila ubrzo potom, izgubili nekog bliskog, svoj dom ili sami bili ranjeni/zlostavljani i pretrpjeli patnje izbjeglištva. Činjenica je, međutim, da naša država danas ne izgleda onako kako je većina nas zamišljala da će izgledati. Jesmo li pogriješili i je li uistinu "projekt Hrvatska" propao, kako se sve češće može čuti?

Na kakvim je vrijednostima stvarano?

"Puno su ljudi u onom mraku uspjeli vrijednosti stvoriti kad toliko dugo treba da bi se sve to sada na ovom svjetlu opljačkalo", sarkastično je rekao nedavno jedan čovjek kojeg poznajem. I ima istine u tome što je rekao. U bivšoj državi, kakva god da je bila, puno se toga napravilo i stvorena je vrijednost koju i dan danas naši političari još uvijek nisu uspjeli do kraja rasprodati (a nije da se nisu trudili). To je nešto što treba priznati, bez obzira na činjenicu da bi ta vrijednost bila i puno veća da se Hrvatska nakon II. svjetskog rata, u zamahu koji je tada cijelim svijetom zavladao, razvijala u demokraciji kao sve druge zemlje Zapada. Ono što, međutim, ljudi koji daju takve izjave zaboravljaju, jest sljedeće: Jugoslavija nakon II. svj. rata, a pogotovo Hrvatska unutar nje, razvijala se na radu ljudi rođenih i odgojenih u jednom drugom društvenom i moralnom kontekstu od onog koji je uslijedio u poraću. Ljudi koji su '50-ih, '60-ih i '70-ih godina stvorili većinu onoga čime se tzv. jugonostalgičari diče, ljudi su koji su bili rođeni u kršćanskim, katoličkim obiteljima, ljudi naviknuli raditi, rođeni od roditelja koji su u njih ucijepili radnu i moralnu etiku. Bez obzira na promjenu društvenog sustava do koje je došlo nakon II. svjetskog rata, i bez obzira na zatiranje vjere, upravo ta i takva radna i moralna etika, kršćanska, katolička, tržišna, odgovorna, ona je na kojoj se izgradilo sve što je u Hrvatskoj nakon 1945. podignuto i na kojoj je stvorena ona vrijednost na koju se "nostalgičari" pozivaju. Nažalost, današnja Hrvatska, ona koju pokušavamo izgraditi od 1990. pa nadalje, rezultat je generacija rođenih u bivšoj državi i na njezinoj moralnoj i radnoj etici za koje znamo kakve su bile i što se poticalo. To su činjenice. Zar je onda čudno što imamo toliko problema i što nam zemlja ne izgleda kako smo se nadali da hoće?

Da imamo vremena...

   To je nešto što nije lako promijeniti. I to je uistinu ono najgore nasljeđe bivšeg režima. No promijenilo bi se to... da imamo vremena. Ako je Židovima po izlasku iz Egipatskog ropstva trebalo 40 godina lutanja pustinjom da bi stekli pravo na vlastitu, slobodnu državu, onda je toliko potrebno i nama. Četrdeset godina lutanja... to je taman vrijeme potrebno za smjenu generacija. Otprilike toliko vremena i u bivšem režimu gradilo se i stvaralo na generacijama rođenim i stasalim prije njega - rasap je počeo tek '80-ih. Toliko bi trebalo i nama da se oporavimo od svih njegovih mračnih "tekovina". Pitanje je, međutim, imamo li mi to vrijeme. Negativan prirodni prirast uz novi val iseljavanja, nakon svih prethodnih takvih valova plus gubitaka koje smo na demografskom planu imali u oba svjetska i u Domovinskom ratu, za jedan brojčano ipak mali narod kakav je naš, mogli bi se pokazati presudnima po našu opstojnost.

Mrtva trka s vremenom

   Je li "projekt Hrvatska", dakle, propao? Koliko god se činilo da danas sve upućuje na takav zaključak, istina je da se zapravo vodi "mrtva trka" između vremena koje nam je preostalo do ispunjenja onih biblijskih "40 godina lutanja pustinjom" (s time da će se približavanjem kraju toga roka stvari ipak početi poboljšavati) i demografske depopulacije koja je u tijeku i koju "naši" mediji svesrdno potiču i potpomažu, zajedno s političarima, ništa više "našim" od tih medija. Uistinu: upravo se zato što se počinjemo približavati kraju tog "lutanja pustinjom" i pojačala haranga i poticanje ljudi na iseljavanje, jer je demografsko uništenje ono jedino što još može onemogućiti ostvarenje "projekta Hrvatska" u punom, pozitivnom značenju tog izraza. Stoga je to upravo ona točka na kojoj svaki čovjek koji takvu državu želi i nada joj se, treba stati: unatoč svim pričama o "boljem životu vani" po medijima, treba ostati ovdje. I roditi koje dijete više. Ne moramo se bojati za njih. Promjena dolazi. I za svakoga tko bude htio obrazovati se i raditi, prilike za to će biti.

   Ustrajemo li, iznijet ćemo ovu mrtvu utrku i izaći s "projektom Hrvatske" iz "pustinje". U suprotnom, ona će ostati zauvijek u njoj. I postati pustinja i sama.