Ubojstvo mons. Kazimira Višatickog


U subotu 18. studenoga obilježava se 19 godina od ubojstva katoličkog svećenika, župnika u Bosanskoj Gradišci, mons. Kazimira Višatickog, koji je mučki ubijen u noći sa 17. na 18. studeni. Tim povodom donosimo tekst tadašnjeg gosta uvodničara Brane Vrbića koji je izvorno objavljen u Katoličkom tjedniku broj 48., 28. studenoga 2004.

Ubojstvo katoličkog svećenika, župnika u Bosanskoj Gradišci, Kazimira Višatickog bolno je odjeknulo u bh. javnosti, napose onoj katoličkoj, hrvatskoj.

Osuda zločina stigla je od predstavnika vlasti u Republike Srpske, Pravoslavne Crkve, dužnosnika s državne i federalne razine, predstavnika drugih religijskih zajednica, međunarodne zajednice, hrvatskih političara u BiH, zapravo sa svih strana.

Velike posljedice

Ubojstvo mons. Kazimira Višatickog dogodilo se u mjesecima kada se ponovno povela živa rasprava o nepovratku katolika, odnosno Hrvata, u RS, nakon iskaza koje je u povodu ubojstava bivšeg prijedorskog župnika Tomislava Matanovića i njegovih roditelja pred banjolučkim sudom dao biskup mons. Franjo Komarica, u jeku ukazivanja na sve djelatnosti vlasti u RS-u koje su u proteklim godinama otežavale i onemogućivale povratak Hrvata, upozoravanja da su to sve svjesno činili i različiti međunarodni predstavnici... Istraga će utvrditi, bar se treba nadati, razloge okrutnog ubojstva, ali ostaje činjenica da će se ono uklopiti u sliku koja sigurno neće doprinijeti povratku Hvata (katolika) u RS. Koga bi takva vijest od oko 200 000 prognanih Hrvata iz tog entiteta mogla ohrabriti na povratak?! Rezon običnog čovjeka, prognanog Hrvata koji danas živi u Republici Hrvatskoj ili Švedskoj, te razmišlja o mogućem povratku, kada čuje još jednu vijest o ubojstvu katoličkog svećenika bit će jednostavan: "Bez obzira na sve okolnosti i motive tog gnusnog zločina, o povratku je bolje i ne razmišljati. Ako nisu sigurni ni katolički svećenici, što je tek s običnim Hrvatom povratnikom." Bez namjere da se cijeli slučaj stavlja u kontekst dnevnopolitičkih zbivanja, ili da se stvaraju aluzije na neke druge motive ubojstva, za razliku od sličnog događaja koji bi se zbio u RH ili, recimo, Italiji, takav događaj u RS-u sigurno ima daleko veće i značajnije posljedice.

Medijska izvješća oko ovog slučaja su bila štura i događaj je prikazivan u kontekstu svakog sličnog zbivanja. A jasno je da ovaj zločin to nije. Čovjek se mora upitati bi li se takvo šturo informiranje dogodilo na državnim i entitetskim televizijama, koje su u bošnjačkim i srpskim “rukama”, da je u pitanju bio vjerski službenik iz reda druga dva naroda tj. vjere, i da se to ubojstvo zbilo na području gdje živi tek neznatna manjina stanovnika te vjeroispovijesti. Usuđujem se kazati da zasigurno tako “tihog” reagiranja ne bi bilo. Naravno, shvatljiv je pokušaj nedizanja tenzija, ali taj tragični događaj zaslužio je mnogo širu medijsku i društvenu pozornost koja je u ovom slučaju najvećim dijelom izostala, izuzmu li se hrvatski tiskani i elektronički mediji.

Upravo dani između Svih Svetih i Božića su vrijeme kada desetci tisuća prognanih obilaze grobove svojih predaka i kada su uz ugođaj Božića razmišlja o bivšem domu. Možda je to vrijeme kada se može donijeti još poneka odluka o povratku u stari zavičaj. Vijest, poput one iz Bosanske Gradiške, takve misli kod većine potencijalnih povratnika smješta u sferu iracionalnog.

Nastavak crnog niza

Oni koji su pratili cjelokupnu situaciju oko povratka izbjeglih Hrvata u BiH u proteklim godinama, posve jasno uviđaju da međunarodna zajednica taj povratak zaista nije pratila, a kako reče više puta i sam kardinal Vinko Puljić, i često ga sama opstruirala. Tomu smo svjedoci i svi mi koji živimo u BiH i bavimo se tom tematikom. Slično je bilo i s vlastima, pogotovo onim u RS- u. Ni dijelovi područja Federacije pod bošnjačkim nadzorom u proteklim godinama nisu bili daleko od svega toga. Svi se sjećaju nerazjašnjenih ubojstava Hrvata u okolici Travnika, ali i tragičnog Božića i ubojstva Anđelića u Konjicu. Posljednjih mjeseci ili dana se moglo ponovno čitati o fizičkim napadima na Hrvate povratnike u Bosanskoj Posavini ili Varešu. Brutalno ubojstvo katoličkog svećenika u Bosanskoj Gradišci samo je “nastavak” tih tragičnih zbivanja.

Zar zbog svega toga nije bilo potrebno realizirati čitave tematske emisije na entitetskim ili državnim tv ili radio postajama koje bi pokazale spremnost svih odgovornih da zaštite prava pripadnika onih vjeroispovijesti i pojedinaca koji su na nekom području u manjini? Naravno, potrebno je u što kraćem roku potpuno rasvijetliti okolnosti cijelog zločina i razbiti sva nagađanja koja se pojavljuju uz jedan takav događaj. Zar nije trebalo da međunarodna zajednica upozori i ukaže i na odgovornost lokalnih vlasti za povećanom budnošću radi sigurnosti onih koji na određenom području čine manjinu? Ili ćemo opet imati priliku čuti priču o Hrvatima (ne amnestirajući ni one hrvatske političare u BiH koji u vezi s tim nisu ništa učinili jer je opće poznato da bi oni svakako proveli sve ono što im međunarodan zajednica naredi no, u ovom slučaju, toj istoj “zajednici” povratak Hrvata nije bio u interesu) koji se ne žele vratiti u svoj rodni kraj? Praktično i posve ljudski gledano, kako se uopće moguće vratiti u porušene kuće, u naselja s potpuno uništenom infrastrukturom, bez ikakvih izgleda za zapošljavanje, vratiti se u gradove i općine gdje ćete i uz proklamirana ustavna prava biti građani ne drugog, već trećeg reda, gdje vam (jer puno je primjera za to) nitko ne će jamčiti osobnu sigurnost... Naravno, lako će se naći pokoji dobro “uhljebljeni” Hrvat koji će u bošnjačkim medijima napisati nekoliko redaka kako iza svega toga (nepovratka) stoje hrvatski političari u BiH i eventualno, čak i Katolička Crkva. Sve to će biti popraćeno pljeskom međunarodnih predstavnika i domaćih političara iz reda drugih naroda. Nitko od tih “osviještenih” i “podobnih” Hrvata se neće obazirati na stvarne činjenice i opet će se potvrditi Hegelov naputak - ako se činjenice ne slažu s mojom filozofijom, to gore po činjenice.

Hrvatski “nepovratak”

Događaj iz Bosanske Gradiške treba sudski procesuirati i do kraja razjasniti. Ali nikako se ne može pobjeći od činjenice da on, osim svoje surovosti i brutalnosti, nije samo “obično” ubojstvo, ono na žalost, možda makar i spletom svih navedenih okolnosti, nosi i mnoge druge poruke, pogotovo za one ljude koji su se možda dvojili oko mogućeg povratka. Samo možemo zamisliti kakvo se ozračje stvara među onim malobrojnim katolicima i Hrvatima preostalim u RS-u. Svakako treba pohvaliti i istaknuti jedno - glasnu osudu koja je stigla iz reda političara i vjerskih zajednica od Bosanske Gradiške do razine države BiH, ali sigurno se ponovno mora potaknuti i otvorena rasprava o sigurnosti “manjinskih” naroda u određenim mjestima i entitetima. Pita li se itko koliko su ovakvi događaji, bez obzira na njihovu eventualno samo kriminalnu pozadinu, uz već poznate ratne progone i tragedije te poslijeratno opstruiranje povratka, učinile da se upravo baš Hrvati ne žele vraćati u svoja prijeratna prebivališta. Jer taj “hrvatski nepovratak” je svakako jedan od “velikih” rezultata prethodnog rata i “uspjeha” Daytonskog mirovnog sporazuma. Danas Hrvati u BiH više ni o čemu u izvršnoj vlasti ne odlučuju, nemaju TV-postaju na državnoj razini na svom materinskom jeziku (koja bi popratila i akcentirala sva zbivanja od važnosti za hrvatski puk, pa tako i ovaj zločin u B. Gradišci), udara se na njihovo školstvo i kulturu, redovito im se prebacuju da se ne žele vratiti, da žele rušiti BiH... Uz sve to im se još cinično poručuje da su konstitutivan narod. Međunarodna zajednica uz sve to uporno pokušava stvoriti sliku enormnih uspjeha i stvaranja multikulturalnog društva u BiH, a sve kroz promicanje “kulture laži” koja želi stvoriti predodžbu o velikim pomacima naprijed u daytonskoj BiH. Nažalost, svaki ozbiljni istraživač bi kroz mjesec dana boravka i analize stanja u ovoj državi ustanovio da je ovo zemlja na rubu ekonomskog i socijalnog sloma, gdje među narodima vlada apsolutno nepovjerenje i gdje su ljudska prava i sigurnost pojedinca u ogromnom broju slučajeva mrtvo slovo na papiru. Uz protekli rat i Dayton, tomu su dobrim dijelom kumovali i ovdašnji međunarodni protektori i njihov način vladanja koji se u mnogim slučajevima može okarakterizirati kao tiha eutanazija hrvatskih nada za povratkom.