Obitelj na dlanu

Umjesto pouzdana oslonca – plačljive „tetkice“


Borba protiv muškosti koja započinje već u vrtiću i samo se nastavlja u razredima osnovne i srednje škole te nadalje, ima i svoju drugu stranu: borbu protiv prave ženskosti, one koju prije svega karakterizira majčinstvo.

Piše: Danijela Blažeka

Nasmijala sam se nedavno tekstu Nine Raspudića u kojem se on žali kako praktički više ne može kupiti normalnu mušku odjeću za sebe. Kaže, kad uđe na muški odjel ne zna nije li možda ipak zalutao na ženski. Nije jedini, i moj suprug, kao i svi drugi normalni muškarci imaju isti problem: sve je preusko, premalo, pripijeno, ženskasto. Sjećam se potrage za zimskom jaknom za moga sina koju smo on i ja imali još prije nekoliko godina. Nakon dugog niza pregledanih dućana i centara i moga šoka kad sam vidjela kakve se jakne nude kao muške (stisnute, prekratke, s ogromnom kapuljačom opšivenom umjetnim krznom) na kraju smo na jedvite jade uspjeli pronaći pravu mušku jaknu za njega. Kao da se namjerno guše normalna muškost i normalna ženskost u korist nečeg mršavog, neodređenog, androgenog. I zaista i jest tako.

Stradava majčinstvo
Borba protiv muškosti koja započinje već u vrtiću i samo se nastavlja u razredima osnovne i srednje škole te nadalje, a o kojoj sam govorila u prethodnom članku, ima i svoju drugu stranu: borbu protiv prave ženskosti, one koju prije svega karakterizira majčinstvo. Feminizam je najveći neprijatelj ne samo muškosti nego i prave ženskosti. A sve veća feminizacija društva koja se vidi i po puno većem postotku žena sa završenim fakultetom (40% u 2016. godini u populaciji između 25 i 34 godine) u odnosu na muškarce (25% u istoj populaciji) nije ženama donijela nikakvo dobro. Zbog tako velike razlike u broju visokoobrazovanih žena u odnosu na muškarce, sve veći broj njih ostaju neudane jer jednostavno ne nalaze partnera među niskoobrazovanim muškarcima koji također ostaju u sve većem broju neoženjeni.

Plačljivici
Zanimljivo je pri tom uočiti kako današnje feminizirano društvo, dok žene gura u pravcu modela ponašanja (loših) muškaraca i uči ih da bez imalo oklijevanja kažu kako ženama nije primarna uloga „prati suđe i rađati djecu“ i da su puno više od „inkubatora za male bebe i čistačica“, muškarce istovremeno gura u pravcu ženskih modela ponašanja. Tako žene danas kod muškaraca (muževa?) hvale one koji peru suđe, pospremaju kuću, kuhaju, igraju se lutkicama s kćeri, bez problema zaplaču, pokazuju osjećaje... Takvo ponašanje i u medijima se redovito hvali. Istovremeno se o pravoj ulozi i odgovornosti muškarca u obitelji šuti. A on ima svoju ulogu, jednako kao što je ima i žena. Uloga je muškarca zaštititi svoju ženu i omogućiti joj da mirno rađa djecu i brine se o njima umjesto da ih ostavlja po jaslicama i vrtićima drugim ljudima na brigu i da strepi od otkaza na poslu jer je zatrudnjela ili jer joj se dijete opet razboljelo pa mora ostati s njime kod kuće. Pravi muškarac nije onaj koji će „plakati i pokazivati osjećaje“, već onaj koji će za svoju obitelj raditi 12, pa i 16 sati dnevno ako treba, koji će svojoj ženi biti vjeran muž i pouzdan oslonac, a svojoj djeci jasan i čvrst moralni i svaki drugi uzor. No takvi muškarci danas nisu popularni. I govoriti o muškarcima na takav način nije „politički korektno“. Ta izašli smo „iz pećina i mračnog doba“ (?), reče jedna učiteljica vjernica. Izašli smo, da... i došli u vrijeme kad se dječaci grle s prijateljima i šeću zajedno oko igrališta da bi izgladili razmiricu i u vrijeme kad muškarci plaču i igraju se lutkicama s kćerima te obredno peru suđe (jer je to danas glavni dokaz da je muž na mjestu) dok im žene muških fizionomija pune sebe ponavljaju kako im nije primarna uloga rađati djecu. I u vrijeme kad je i kod jednih i kod drugih sve više onih koji nikad neće imati nikoga. Nije ni čudno: niti je neka sreća imati takvu ženu, niti je neka sreća imati takvog muža.

Muškarci-feministi
Tragično je da danas većina „običnih“ žena, uključujući i one koje se izjašnjavaju kao vjernice, govore o ovim temama isto onako kako su nekoć govorile one žene koje se smatralo feministicama. Današnje su pak feministice one koje uopće ne skrivaju svoju mržnju prema cijelom muškom rodu, a posebno prema onima čija muškost još uvijek nije uništena. Današnje su feministice one koje će bez oklijevanja reći da im se gadi čak i pomisao da bi mogle biti trudne i nositi dijete. To je još jedan pokazatelj pomaka prema još dubljem feminizmu koji je zapadno društvo napravilo u proteklih dva i više desetljeća. Danas je postalo gotovo nemoguće naći ženu koja nije podlegla feminističkim idejama te je i to jedan od razloga zašto oni mladi muškarci koji još imaju osjećaj za obitelj vrlo teško nalaze pravu ženu za sebe. No i takvi su mladići sve rjeđi, jer trud na uništavanju muškosti nije od jučer i daje već svoje rezultate. Raste zato broj muškaraca-feminista, a još brže raste broj muškaraca u kojima nema nikakve muškosti (a muškost znači i vjernost, pouzdanost, odvažnost, čvrstinu, snagu, upornost i predanost) i kojima se to i po izgledu vidi.

Umjesto da se djecu u školama odgaja za obitelj, djevojčicama se govori o karijeri, a za normalno dječačko ponašanje postavljena je nulta tolerancija. Djevojčicama pri tom nitko neće reći da ih čeka dugo studiranje, a nakon njega za većinu njih samo posao – nešto što radiš samo zato jer si plaćen za to. Rijetke su one koje će imati ono što se smatra karijerom, no te rijetke platit će to samoćom i 80-satnim radnim tjednom. Kad godine prođu, što će im ostati? Gorčina, jedak osjećaj da su dobile što su htjele i da su unatoč tome prazne.