Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

   Prije 15-ak dana novinar Večernjeg lista, inače Libanonac, Hassan Haidar Diab, koji godinama živi i radi u Zagrebu, pridružio se brojnim osporavateljima FIFA-ine odluke iz 2010. da Svjetsko nogometno prvenstvo povjere Kataru, monarhističkom nestvarno bogatu poluotoku na zapadnoj obali Perzijskog zaljeva. I to na poprilično radikalan način. „Zašto organiziraš takvu manifestaciju ako ćeš nešto kršiti i zabranjivati. Tu sve treba biti slobodno. Istina, Katar je muslimanska zemlja, drugačija od Zapada. Ali moraš znati da će ti doći alkoholičari, narkomani, gayevi... Neće ti doći oni koji će samo klanjati... Uz to, Katar je zemlja koja je imala političke odnose s pokretom talibana. SAD je velika sila, a Katar je mrvica... a onda su kazali Amerikancima da ako žele pregovarati s talibanima, mogu preko njih... Prije bih povjerio Prvenstvo Afganistanu da talibani to organiziraju, negoli Kataru“, napisao je Diab.

  Talibanski biznis od – stipendija  

  Nakratko sam pomislio kako taj moj prijatelj zagrebački pretjeruje. No, samo nekoliko dana poslije The Telegraph piše kako su talibani zaradili milijune od organizacije Mundijala tako što su osigurali građevinsku opremu za izgradnju stadiona u Kataru. Visoki talibanski dužnosnici koristili su novac koji su dobili za mirovne pregovore kako bi kupili, a potom iznajmljivali teške građevinske strojeve za gradnju stadiona u prošlome desetljeću, piše list pozivajući se na izvor iz talibanskog ureda u Dohi, koji, također, tvrdi kako je nogometni turnir za njih bio „zlatna koka“.

    Dva odvojena visoka talibanska izvora potvrdila su kako su njihovi visoki dužnosnici dobivali unosne naknade za život u Kataru tijekom mirovnih pregovora, koje su potom ulagali u rečeni posao. Katarske su vlasti, uz odobrenje SAD-a i UN-a, isplaćivale članovima talibanske političke kancelarije u katarskoj metropoli mjesečne stipendije vrijedne tisućama funti (ne manje od 10 000!) kao dio napora da se olakšaju mirovni sporazumi sa Zapadom.

    Riječ je, eto, o onomu što je prethodilo najvećoj svjetskoj nogometnoj smotri. A kada je počelo – već onoga trenutka kada su domaćini, usprkos dogovoru sa svjetskom nogometnom vladom, zabranili alkohol čak i u navijačkoj zoni, nerijetki su prizvali Samuela P. Huntingtona i njegovo glasovito djelo Sukob civilizacija, prvotno objavljeno kao članak u časopisu Foreign Affairs, a koje je, nakon što je '93. ugledalo svjetlo dana, citirano više od 35 000 puta na Google Scholaru. Riječ je, u biti, o teoriji – nerijetki su u ono doba vjerovali velikoj – o tomu kako će izgledati stoljeće u komu evo živimo. Huntington je tvrdio kako će značajne razlike u kulturi i religiji gurnuti 21. stoljeće u smjeru međucivilizacijskoga rata. Tko, međutim, zna kako bi taj glasoviti američki politolog, koji je umro potkraj prosinca 2008., reagirao danas u, primjerice, svjetlu aktualnoga talibanskog katarskog biznisa o američkome trošku...

Stop – „križarima“

   Uostalom, taj je harvardski profesor pred smrt povukao, kako su primijetili neki analitičari, ručnu te je od prvotnoga bombastičnog: „Glavni problem Zapada nije islamski fundamentalizam, nego islam sam po sebi“, došao do toga da u terorističkom napadu na World Trade Center u New Yorku nije prepoznao sukob civilizacija, nego (naprosto) napad priprostih barbara na civilizirano društvo cijeloga svijeta. „Cilj Osame bin Ladena je od rata jedne terorističke organizacije protiv civiliziranog društva dovesti do sukoba kultura između islama i Zapada. Ako bi u tomu uspio, to bi bila prava katastrofa“, upozoravao je.

   No, vratimo se najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu kako bismo provjerili živimo li Huntingtonovu teoriju – onu prvu, ili pak ovu drugu, gotovo predsmrtnu – značajno reduciranu, ili, svejedno, redigiranu. Krenimo s relativno manjim incidentima poput onoga kada je engleskim navijačima onemogućeno ući na stadion jer su bili odjeveni poput križara. Vjerujući kako nose bezazleni kostim, krenuli su na utakmicu s Iranom, ali se nisu probili dalje od ulaznih vrata, gdje im je objašnjeno kako je njihovo ruho, zbog povijesti križarskih ratova u arapskim zemljama, uvrjedljivo za muslimane.

 „Slučaj Amini“

   Do pravoga „sukoba civilizacija“ došlo je, međutim, uoči prošlotjednog sraza SAD-a i Irana koji je izravno odlučivao koja će reprezentacija nastaviti natjecanje u tzv. nokaut fazi, a koja će pakirati kufere. Jasno, osim sportskoga naboja riječ je i o ponosu nacija koje desetljećima ratuju na (zasad...) – daljinu. Slijedom čega je Američka nogometna federacija (SSF) prigodom objavljivanja ljestvice skupine Iran predstavila nacionalnom zastavom bez amblema Islamske Republike tumačeći kako to čine dajući potporu prosvjedima koji tu azijsku zemlju potresaju još od rujna. A sve je počelo nakon smrti u pritvoru Mahse Amini, 22-godišnjakinje koju je uhitila policija za moral u Teheranu zbog navodna kršenja strogih pravila prema kojima žene moraju pokriti kosu hidžabom.

   Žurno je reagirala iranska Vlada optužujući SAD da su uklonili ime Boga s nacionalne zastave. Zapravo, riječ je o amblemu koji se sastoji od stilizirane kombinacije islamskih elemenata: geometrijski simetrični oblik riječi „Alah“ i preklapajućih dijelova fraze „Nema Boga osim Alaha“, uz pripadajući monogram koji se sastoji od četiri polumjeseca i jedne crte, što je, inače, usvojen za vrijeme ajatolaha Homeinija 9. svibnja 1980. Službeni je Teheran inzistirao da FIFA kazni SSF zbog ove njihove intervencije. I u takvu je ozračju održana ta povijesna utakmica, a Amerikanci su pobijedili 1:0 i Irance poslali doma.

Domaći i strani izdajnici

   No, veću je, čini se, pozornost u svjetskim medijima izazvalo treće poluvrijeme koje je igrano u Teheranu. Brojni su Iranci, naime, po ulicama, poglavito Teherana, slavili poraz svoje nacionalne vrste, uz nerijetku policijsku brutalnost. Prema agencijskim izvješćima, sigurnosne snage ubile su na sjeveru Irana muškarca na skupu protuvladinih prosvjednika koji su javno slavili ispadanje iranske nogometne reprezentacije sa Svjetskog prvenstva. Aktivisti su kazali kako je Mehran Samak (27) upucan u glavu nakon što je slaveći, trubio u svom automobilu u Bandar Anzaliju. A mnogi su Iranci odbili navijati za svoj nogometni tim u Kataru smatrajući ga (samo) reprezentacijom vladajućeg režima. Uz to, na prvoj utakmici nogometaši nisu pjevali nacionalnu himnu. Tek nakon intervencije iz domovine, te, navodno prijetnje obiteljima reprezentativaca, u Kataru se moglo čuti kako Iranci pjevaju... A – očekivano! – mediji povezani s državom okrivili su neprijateljske sile unutar i izvan Irana za stavljanje nepoštena pritiska na igrače nakon njihova poraza od Sjedinjenih Država. Da, nogomet, sport općenito u ovakvome svijetu, jest više od igre. Ipak, ovo što gledamo ovih mundijalskih dana i više je od toga.

     I, dakako, događaji na Mundijalu nisu mogli proći bez refleksije na Bosnu i Hercegovinu gdje svjedočimo sukobu „civilizacija“ na naš – balkanski – način. Usred poslijeizbornog procesa koji bi trebao rezultirati formiranjem vlasti na svim razinama, oglasio se dopredsjednik SDP-a BiH Vojin Mijatović obznanivši urbi et orbi kako je u banjolučkoj gimnaziji nastava prekinuta kako bi djeca kolektivno gledala utakmicu reprezentacije Srbije protiv Brazila, u Sarajevu su, veli, klinci slavili pobjedu Saudijske Arabije jer su bili bolji od „križara“ (Argentine, op. a.), dok u Mostaru mladež fanatično bodri reprezentaciju Hrvatske.

„Zaista nemam problem da svatko navija za koga hoće, ali što se lažemo više – ovo je duboko podijeljeno društvo, a politika više nema nikakve veze s nacionalnim interesima, već gola borba samo za vlast!“, zaključio je Mijatović kojega (veći) dio sarajevske političke čaršije percipira kao poštena Srbina.

Kamuflirana islamofobija

   I, uistinu, neka svatko navija za koga mu je volja. Mada, nije mi, nakon ove Mijatovićeve opservacije, onako na prvu bilo jasno zašto bi netko u Sarajevu navijao za Saudijsku Arabiju?! A onda sam se sjetio kako se u multietničkom bastionu podno Trebevića 2008. slavila pobjeda Turske nad Hrvatskom u Beču. Što je možda i logično jer su, povijesno gledano, baš Hrvati spriječili Osmanlije da uđu u austrougarsku prijestolnicu.

  Ali nije logično – baš nimalo! – da se slavi mahanjem desetaka turskih zastava i tegbiranjem (baš) ispred sarajevske prvostolnice. No, rečeni „pošteni Srbin“ je tada bio u Srbiji i još prilično mlad te, eto, nije shvatio da je ta realnost o kojoj danas gromoglasno govori po društvenim mrežama, u biti, bajata vijest. Pri čemu treba napomenuti kako su uoči predizborne kampanje bošnjačka očekivanja od Mijatovića bila golema. Jasno, u Sarajevu atestiran bilo koji Srbin dobro dođe. Simptomatično je pak kako su na njega tipovali i oni koji danas u stanovitoj mjeri prizivaju „sukob civilizacija“.

  Bakir Izetbegović, ne mireći se nikako da će SDA nakon 30 godina u oporbu, za sve krivi Zapad koji se, veli, isključivo bavi raspirivanjem podjela među Bošnjacima, ubacivanjem kosti između SDA i ostalih patriotskih stranaka. „Ovaj projekt traje već godinama. Nije počeo 2022. isprovociran mojim izjavama, već mnogo ranije. Njegova fizionomija se vidi iz aviona, a i razlozi su sve jasniji. Cilj je prepoloviti probosansku frontu i sukobiti dvije strane u borbi za vlast. SDA se satanizira, kriminalizira, kreiraju se i napuhuju afere, a iza svega se vjerojatno krije lobiranje i vješto kamuflirana islamofobija“, tvrdi taj bošnjački lider.

  Nakon čega (nam) je jasno za koga je Alijin jedinac navijao kad je križar Mesi gubio od prijateljske Saudijske Arabije… Kad već Turska nije u Kataru.

(Tekst je izvorno objavljen u Katoličkom tjedniku broj 49, 6. prosinca.)