"Ratni papa" PioXII.

Vatikanski arhiv (više) ništa ne krije


Među brojnim zainteresiranim znanstvenicima su i oni iz Američkog memorijalnog muzeja holokausta inspirirani, nedvojbeno, uvriježenom tezom kako Sveti Otac nije pokazao dovoljno zanimanje za stradanje Židova. A riječ je, zapravo, o sovjetskoj propagandi koja je neposredno pred Papinu smrt 1958. proširila famu o „šutljivom Papi“.

Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Osam godina prije isteka uobičajenog roka od 70 godina, 2. ožujka ove godine deklasificirani su arhivi pape Pija XII. Već i sama činjenica da je odlukom Svetog Ocaranije otvoren arhiv „ratnog Pape“, zanimljiva je sama po sebi. Medijima osobito. Nema, međutim, mjesta nikakvu senzacionalizmu. Papa Franjo je baš zbog toga još u listopadu prošle godine iz naziva Tajni vatikanski arhiv uklonio riječ „tajni“. Jer, zapravo, budući da su se njime mogli služiti znanstvenici iz cijelog svijeta, i nije bio takav.

Uz to, u svojoj listopadskoj izjavi papa Bergoglio kaže kako je Archivum secretum, kada ga je papa Pavao V. utemeljio 1612., bio, u biti, „privatni, odvojeni, rezervirani“ papinski arhiv. Izraz „secretum“ uzrokovao je razne negativne konotacije, ponajviše među znanstvenicima. Unatoč čak i tomu što svake godine njih oko 1 500 iz 60 zemalja dolazi pregledavati dokumente u tom arhivu.

Povijesni falsifikat(i)

Baš u listopadu kada je „prekrstio“ Tajni arhiv, Papa je obznanio, zapravo ponovio svoju odluku iz proljeća 2019., kako će 2. ožujka za izučavanje biti otvoreni i dokumenti vezani za pontifikat Pija XII. koji je na Petrovoj stolici sjedio od 1939. do 1958. i kojega (neki) optužuju da nije dovoljno učinio za spas Židova od nacifašističkog proganjanja. Znanstvenici su, dakako, spremno dočekali otvaranje arhiva – Vatikan je zaprimio više od 150 zahtjeva za pristup. A kako 60 znanstvenika u jednom danu može koristiti arhiv, bit će idućih dana... zapravo godina, prilično velika gužva.

Pročelnik Vatikanskog apostolskog arhiva biskup Sergio Pagano istaknuo je na dan otvaranja arhiva pape Pija XII. kako naročito veliko zanimanje pokazuju židovski istraživači. Osobito za prve godine pontifikata koji se odvijao u vrijeme Drugog svjetskog rata. A među njima je i skupina istraživača iz Američkog memorijalnog muzeja holokausta. Inspirirani su, nedvojbeno, uvriježenom tezom kako Sveti Otac nije pokazao dovoljno zanimanje za stradanje Židova u tim olovnim vremenima. A riječ je, zapravo, o sovjetskoj propagandi koja je neposredno pred Papinu smrt 1958. proširila famu o „šutljivom Papi“.

A o kakvom je povijesnom falsifikatu riječ, utvrdio je skup Pio XII.: crnoj legendi dolazi kraj, koji je u Rimu 2. ožujka 2017., na stogodišnjicu biskupskog ređenja Eugenija Pacellija, organizirao Odbor papa Pacelli. Na tome je skupu, naime, utvrđeno kako su Pio XII. i Crkva izravno ili neizravno tijekom nacističke okupacije pomogli dvije trećine od 10 000 rimskih Židova. Više od 4 000 bilo ih je zbrinuto u 23 samostana glavnog talijanskog grada, a 160 osoba bilo je u Vatikanu i u vatikanskim zdanjima izvan Vatikana, dok je Delasem, humanitarna organizacija za potporu izbjeglicama koju je potajno financirala Crkva, zaštitila 1 600 Židova.

Na dan tragičnog uhićenja u središtu Rima 16. listopada, kada je ih odvedeno 1 600, nakon odlučnog pothvata pape Pacellija oslobođeno je 245 Židova. Pio XII. je i prije pomogao da oko 600 Židova napuste svoje kuće, a prije oslobođenja od nacističke okupacije vršen je veliki pritisak na njemačko Veleposlanstvo i izravno na načelnika Gestapa u Rimu Kapplera da oslobodi zatvorene Židove.

 Razgrađivanje crne legende

Uz to, tvrdi autor ove studije đakon Domenico Oversteyns, papa Pio XII. je i prije tog 16. listopada u 48 samostana pomagao Židove, tražio njihovo oslobođenje, a potom im otvorio druge samostane; 198 puta je intervenirao da se oslobode ili da se pruži potpora zatvorenim i odvedenim Židovima. Na Papinu intervenciju tom je prigodom oslobođeno 60 ljudi.

Jasno, kada je riječ o njegovu pontifikatu, važan je kontekst. Vodio je Crkvu u vrlo teškom vremenu i vodio ju je prema modernom dobu. „Njegov je lik vrlo različit od onoga koji je crna legenda željela proširiti“, drži nadbiskup Dominique Mamberti, pročelnik Vrhovnog suda Apostolske signature.

Treba, dakle, vjerovati kako će u daljem razgrađivanju crne, ili možda, budući da je ponajviše riječ o sovjetskoj propagandi, crvene legende pripomoći otvaranje Vatikanskog arhiva pape Pija XII. Što, jasno, neće biti lagan posao. Tajnik Svete Stolice za odnose s državama nadbiskup Paul Richard Gallagher pojasnio je kako cjelokupni arhiv ima oko dva milijuna dokumenata, ili 323 dužna metra dokumenata u kutijama, fasciklima, registratorima i sl. Dokumenti pokrivaju široko područje djelovanja: radnje Svete Stolice tijekom Drugog svjetskog rata, njezinu diplomaciju, sporazume, humanitarni rad Crkve, izvješća o određenim vjerskim i političkim pitanjima, obrazovna izvješća i dokumente koji se odnose na Svetu Stolicu.

Uz to, nadbiskup Gallagher pojasnio je da se u materijalima nalaze i dokumenti vezani uz još neke važne teme toga vremena, uključujući i mons. Giovannija Battistu Montinija, budućeg papu Pavla VI.

Pontifikat „ratnog pape“ važan je (i) za Hrvate jer je on 1952. kardinalom imenovao zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca koji je u to vrijeme pa sve do svoje smrti bio u kućom pritvoru u Krašiću odrobijavši pet godina u Lepoglavi. Nakon što je zagrebački nadbiskup uhićen te nakon što mu je kasnije suđeno u montiranom procesu, Pio XII. je to nazvao najžalosnijim procesom u povijesti Crkve.

Papa piše Stepincu

Uz to, za vrijeme Stepinčeva uzništva Papa mu se često obraćao pismima i brzojavima. Također, nije ga zaboravljao ni u svojim govorima. Primjerice, u jednome je svome govoru, kako navodi internetska stranica Zagrebačke nadbiskupije, oštro se protiveći komunističkoj presudi Stepincu, kazao: „Vođa hrvatskih katolika i metropolit Hrvatske, nadbiskup Zagreba, kardinal Stepinac, bio je kažnjen na 16 godina (1946.) zato što je odbio podvrći se komunističkoj tiraniji, nego se odlučio govoriti u obranu progonjene Crkve i za slobodu svoga hrvatskoga naroda.“

A na blagdan Krista Kralja Pio XII. poslao je, u povodu 25. obljetnice svećeništva, brzojav kardinalu Alojziju: „Predragi naš sine, kada slaviš dvadeset i pet godina svećeništva, punih zaslugama, hvalimo Tvoju hrabrost i krjepost koja je stalna usred neprilika, molimo Ti od Boga obilnu nebesku utjehu, upućujemo Ti očinske čestitke i želje, te Ti iz sveg srca i iz punine duše dajemo Apostolski blagoslov!“

Ne može se, istina, kazati kako su u Hrvatskoj (a i u katoličkom dijelu Bosne i Hercegovine) očekivanja od otvaranja ex-tajnog arhiva prevelika. No, kako je ovih dana kazao Dinko Čutura, ravnatelj Hrvatskog državnog arhiva, jedan će čovjek biti stalno zaposlen u Vatikanu i za potrebe hrvatske povijesti istraživat će vatikanske arhive, sada, evo, s osobitim naglaskom na novootvoreni arhiv Pija XII.

Velika očekivanja – tamo daleko

A u kontekstu „slučaja Stepinac“ važno je podsjetiti – nikad zaboraviti! – na riječi pape Ivana Pavla II. koji je Hrvatima poručio da im blaženi Alojzije može biti kompas i uzor. Ako to misli jedan svetac, kojega je baš aktualni Papa proglasio svetim, onda je (valjda...) sve jasno. Uostalom, Kongregacija za proglašenje blaženima i svetima donijela je, prema tvrdnjama nekih istaknutih katoličkih svećenika, afirmativnu odluku o Stepincu. Iako je, dakako, u današnjim okolnostima nemoguće ignorirati „ekumensku korektnost“ na kojoj inzistira papa Franjo od trenutka formiranja mješovite hrvatsko-srpske komisije.

Slijedom čega je ostao upamćen njegov (kontroverzni) stav kako je za utvrđivanje konačne istine o našemu blaženiku važno i mišljenje „velikoga patrijarha“ Irineja. Taj je, naime, srpski patrijarh, skupa s tamošnjim političkim dužnosnicima, godinama kreirao javno mišljenje o Stepincu kao „ustaškom vikaru“. Tako danas ne čude tekstovi po srbijanskim novinama kako otvaranje arhiva „Hitlerova pape“ zaustavlja kanonizaciju Stepinca. „Postupak njegove kanonizacije mogao bi biti usporen, ako ne i potpuno prekinut, ako u ovim dokumentima budu i detalji u vezi s njegovim djelovanjem u NDH-u“, piše tisak tamo daleko.

Na zadovoljstvo „velikog patrijarha“.