Razbijmo retrovizor...

Zašto nam se prošlost (još) uvijek vraća?!


Bilo bi to uistinu dobro rješenje, pa da se (konačno) okrenemo, prvo sadašnjosti, a onda i budućnosti. Ali kako kad je aktualna haaška presuda đeneralu Mladiću pokazala da ključne lekcije iz povijesti nisu savladane?! U Beogradu (i Banjoj Luci), ponajprije.

Mladiću doživotna robija i odlazak u (srpsku) legendu

Mladiću doživotna robija i odlazak u (srpsku) legendu

Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Prošlost je takva, gledamo je na različite načine, kazao je Draško Stanivuković komentirajući prošlotjednu presudu Ratku Mladiću kojemu je Međunarodni rezidualni mehanizam za kaznene sudove u Haagu potvrdio doživotnu kaznu zatvora. Taj je gradonačelnik Banje Luke rođen u svibnju 1993., kada je „kalinovački Napoleon“ već harao i po Hrvatskoj i po BiH, navijestivši kako je zapravo tek na početku svoga zločinačkog puta koji je kulminirao genocidom u Srebrenici.

Suza za đenerala

Ova izjava Stanivukovića, koji je i sam znao biti uhićen (i „slikan“ u slobodarskoj Foči) u društvu četnikolikih spodoba njegovih godina, je, doduše, točna. Prošlost se na ovim prostorima, ne samo, dakle, bosanskohercegovačkim, već općenito ex-Yu, gleda na različite načine. Ali zato postoje međunarodne institucije, sudovi prije svih. Tako da je mlađahni Draško zapravo izrekao frazu koja je, za njegovu političku karijeru, razmjerno – oportuna. Gotovo svi ostali eresovski dužnosnici svih razina pustili su suzu za đeneralom Ratkom ne propustivši prigodu istaknuti kako su tijekom gotovo 30 godina rada Haaškog suda Srbi dobili 1 138 i pol godina zatvora, a tu još i nije uračunato šest srpskih doživotnih robija. Svi ostali - Hrvati, Bošnjaci i Albanci zajedno – dobili su tri puta manje zatvorskih godina.

Što je četničkog vojvodu i vođu srpskih radikala Vojislava Šešelja, kojega je, inače, Tribunal „zbog teške bolesti“, u studenome 2014. pustio na „privremenu slobodu“, ponukalo da ponovo zagusla o „belosvetskoj zaveri“ protiv Srba. On?!

Na Šešeljevu (i to sve dublje) tragu je i Milorad Dodik koji je, inače, u doba kada se zločinački dvojac Mladić&Karadžić skrivao od ruke pravde, tvrdio kako su ti nekadašnji paljanski voždovi – kukavice, ispalio: „Kakva je to pravda ako ovu presudu u svojim domovima slušaju sa slobode Naser Orić, Ante Gotovina, Ejup Ganić, Atif Dudaković i mnogi drugi koji su počinili zločine prema Srbima.“

Ova opservacija eresovskoga vožda, poglavito dio koji se odnosi na hrvatskog generala Gotovinu, vraća nas u 2017. i intervju što ga je predsjednica Helsinškog odbora Srbije Sonja Biserko dala časopisu Vijenac koji izdaje Matica hrvatska. Novinar je, naime, podsjetio na izjavu francuske književnice Louise Lambrichs koja je rekla kako je problem Srba, uz ino, i njihovo uspoređivanje sa Židovima i to što svoje stradanje uspoređuju sa židovskim u Drugom svjetskom ratu, a pritom, primjerice, ne govore o Nedićevu pismu Hitleru u kome je napisao da je Srbija riješila židovsko pitanje.

 Dobro došli u 1941.

„Usporedbu stradanja Židova sa Srbima osobito je promovirao Vuk Drašković prije rata. Time se homogeniziralo i mobiliziralo Srbe za rat u Hrvatskoj. Ali to su bile i poruke svijetu. Srbe se mobiliziralo na genocidu iz Drugog svjetskog rata. Došavši u Srbiju i Beograd nakon Oluje, mladi Srbi iz Hrvatske uglavnom su govorili o 1941., a ne o 1991. Kada smo ih konkretno pitali što se dogodilo u Škabrnji, odgovorili bi da je tamo bilo ustaško gnijezdo. Nisu se referirali na ovaj rat i posljedice rata, nego na 1941. S tim ranama oni nisu sposobni za integraciju ni u Srbiju ni u Hrvatsku“, kazala je Biserko čija je, također, teza kako je cijela srpska povijest jedna velika laž.

Slijedom čega se, u biti, ne može očekivati normalizaciju odnosa Srbije s Hrvatskom, a niti – pokazao je aktualni slučaj Mladić – s Bosnom i Hercegovinom. Jer kako to očekivati ako službeni Beograd, preko Vučićeva neformalnog glasnogovornika i ministra (malo obrane, malo unutarnjih poslova) Aleksandra Vulina, Gotovinu proglašava ustašom, Stepinca ustaškim vikarom i svaku hrvatsku državu NDH-om?! Pitanje je, dakako, retoričko.

Osobito kada vidimo kako je kontinuitet na djelu. Dodik, čuli smo prošloga tjedna, tvrdi kako fascinacija nepravdom međunarodnog faktora neće zaživjeti u srpskom narodu. „Na ovaj način je Mladić poslat direktno u legendu. Srpski narod zna da bi bez njegovog komandovanja, bila mnogo veća stradanja našeg naroda. Srbi su najveći stradalnici u bivšoj Jugoslaviji“, udario je u stare gusle.

Samo laž Srbina spašava...

Nakon čega dolazimo do čuvene opservacije Dobrice Ćosića o srpskim lažima. Laž je srpski državni interes i laž je u samom biću Srbina“, govorio je Otac (srpske) nacije dometnuvši i kako je Srbe mnogo puta u povijesti spašavala laž te kako u Srbiji svaka laž na kraju postaje istina. Uz to, Biserko podsjeća kako je jedna od Ćosićevih velikosrpskih teza da Srbi trebaju što maštovitije lagati kako bi ostvarili svoje ciljeve. Što je i nakon njegove smrti dominantno razmišljanje i praksa. Uostalom, Ćosić je, kao neku vrstu oporuke, pred kraj života obznanio kako je Republika Srpska jedini srpski ratni plijen posljednjih ratova. Ponajprije zbog toga svaki pokušaj revidiranja Daytonskog sporazuma smatra se i u Beogradu i u Banjoj Luci (uz potporu Moskve) ugrožavanjem srpstva.

Otud i trenutačno problematiziranje mandata novog visokog predstavnika u BiH Christiana Schmidta za kojeg se tamo daleko strahuje kako će, kao Nijemac, možda čak posegnuti i za Bonskim ovlastima koje su za vrijeme njegova predšasnika Valentina Inzka gotovo zaboravljene.

Valja, u kontekstu ozračja nakon Schmidtova imenovanja, podsjetiti i kako je nakon Daytona  u Beogradu održan geostrateški skup, svesrpsko okupljanje na kojemu je konstatirano da je to maksimum trenutka. S obzirom na okolnosti, više se nije moglo dobiti. Ali kazano je i kako treba primijeniti strategiju kojom će se omogućiti povratak izbjeglica i pričekati vrijeme u kojem će međunarodne okolnosti dopustiti da Republika Srpska organizira referendum o neovisnosti i proglasi ujedinjenje sa Srbijom. Danas pak Dodik to reinterpretira tvrdeći kako je perspektiva da se osiguraju neutralni, mirni uvjeti za razlaz u BiH.

„To nije nikakva nasilna secesija, nego proces koji će omogućiti pravo naroda na samoopredjeljenje. To je nešto što jedino vidim u budućnosti u BiH“, drži aktualni predsjedavajući Predsjedništva BiH nutkajući da „Bošnjaci i Hrvati sa svojih stanovišta i potencijala jačaju svoju društvenu zajednicu i ekonomiju“.

Sve (naše) barabe...

Istodobno na (svim) ovim prostorima, osobito s ljevice, uporno se promiče teza kako se treba okrenuti budućnosti i ne nametati prošlost kao glavnu temu. Na prvi bi se pogled moglo, doduše, kazati kako je to dobar stav. Jer, bilo bi dobro za početak baviti se (makar) sadašnjošću. No, nismo mi sretna zemlja, niti, kako se to voli – „politički korektno“ – kazati, region, pa zato nismo u stanju ni svoje stare ratove završiti, podvući crtu i apsolvirati prošlost. Svakoga se svibnja zato vraća Bleiburg, Jasenovac, Broz... njegova raspala tvorevina.

Prije desetak godina, međutim, zapanjilo me je suglasje admirala Branka Mamule i bh. akademika Abdulaha Sidrana glede raspada Jugoslavije. Ovaj je drugi, naime, tvrdio kako su Jugoslaviju stvorili najplemenitiji umovi južnoslavenskog naroda, najprije Srbi i Hrvati, a da su je uništili hohštapleri i barabe, također prvenstveno iz srpskog i hrvatskoga naroda.

Jasno, riječ je o, sad već, kroničnoj bošnjačkoj potrebi stvaranja ekvidistance – izjednačavanja Srba i Hrvata kao uzročnika posljednjega rata. Na čemu se naročito inzistira nakon približavanja najjačih hrvatskih stranaka u BiH te slijedom toga i njihovih lidera.

No, ovom se tezom akademik opasno primaknuo admiralu koji je tvrdio kako je JNA kriva za raspad Jugoslavije jer nije izvršila državni udar i tako osujetila nacionalističke vođe i separatističko ponašanje dviju zapadnih republika. Mamula, koji ove godine puni 100 (!) godina, nikako ne može JNA oprostiti što se zadržavala u Vukovaru. Misli, naime, kako je trebala udariti pravo na Zagreb. A vjerujem kako Sidran – iz aktualne sarajevske perspektive – ne bi imao ništa protiv da (kakva) vojska i danas udari na Zagreb. No, to je druga tema, ali, također, i priča o nerazumijevanju prošlosti, slijedom čega nam je teška sadašnjost i neizvjesna budućnost.

Čitajući Mamulu

Nisam, međutim, slučajno prizvao stogodišnjega admirala u paketu s nešto, ipak, malo mlađim pjesnikom. Govoreći o tomu kako se i kada JNA počela pripremati za realizaciju velikosrpskog projekta, Biserko kaže kako je to intenzivirano nakon Brozove smrti. „Kada je Mamula bio na čelu JNA, počela je srbizacija vojske, razoružavanje teritorijalne obrane i prekrajanje vojnih oblasti. On je to pokušao i promjenom Ustava 1980-ih, samo nije dobio suglasnost republika. U svojoj knjizi Očuvanje socijalizma i recentralizacija Jugoslavije piše kako ih nije ni trebalo pitati za suglasnost jer se tako izgubilo na vremenu. Tada Srbija i JNA zauzimaju iste pozicije“, prisjeća se Biserko razdoblja koje je mogla sagledati izbliza budući da je radila u Saveznom sekretarijatu inozemnih poslova. Otkud je, po osobnom priznanju, onda s gaženjem otišla. Danas je, usput budi kazano, Vučićev režim smatra izdajicom. Ustašicom, takoreći.

I upravo ovaj „slučaj“ govori koliko naša, ipak ne tako davna, prošlost još nije apsolvirana. Gotovo jednako je ne razumiju pjesnik i admiral, a obojica, u biti, na razini onih mladih Srba iz Hrvatske koji mjesto jednog od najvećih srpskih zločina vide kao ustaško uporište.