Obitelj na dlanu

Život je više od jednostavne „sreće“


Naš je smisao svoj život učiniti većim od patnje i tragedije života na koju smo svi osuđeni, biti na dobro ljudima oko sebe, prvo onima najbližima, a onda i svima ostalima, biti na dobro društvu u kojem živimo, a onda i cijelome svijetu.

Piše: Danijela Blažeka

  „I onda su živjeli sretno, zauvijek.“ Svi mi koji smo čitali bajke kao djeca sjećamo se dobro tog njihova lijepog kraja. Nakon tko zna kakvih sve peripetija, borbi sa zlim maćehama i polusestrama, vješticama i tko zna sve kime i čime, mladi par na kraju sve to pobjeđuje i ujedinjuje se u ljubavi. Slika krasnog vjenčanja obično je zadnja koja se može vidjeti u slikovnici, odmah ispod ove rečenice pune obećanja. Knjiga se nakon toga zatvara i sve je dobro.

Život ispunjen borbama

  No, svi mi koji smo u braku znamo da priča na tome ne staje. Dapače, na tom mjestu ona tek uistinu započinje. I ta priča koja slijedi sve je samo ne: „...sretno su živjeli, zauvijek.“ Što, jasno, ne znači da u njoj nema mnogih sretnih trenutaka, i to sretnih toliko da je svaki od njih već sam za sebe dovoljan za sve one trenutke i razdoblja u životu koji su drugačiji, s druge strane spektra. Međutim, onaj tko je očekivao, prema obećanju iz bajki, samo med i mlijeko, ustanovit će 30 ili više godina kasnije, kad se osvrne unatrag, da je imao puno više borbe i raznih teških trenutaka nego što bi ikad pomislio da će imati, te kako najveću većinu vremena zapravo nije bio sretan u onom holivudsko-bajkovitom smislu. Trenutci istinske sreće zapravo su bili vrlo rijetki i kratki, i zato ih pamtimo i čuvamo, poput dragog kamenja na koje smo naišli na putu svojega života.

Jedan veliki mislilac našeg vremena, na čije vas govore na internetu najtoplije upućujem, Jordan Peterson rekao je kako smisao života čovjeka nije da bude sretan i kako bi to značilo svesti život na samo jednu dimenziju. Ta je misao nešto sasvim novo i svježe u našoj modernoj civilizaciji koja svima nama, ne samo da poručuje kako je (naša vlastita) sreća naš ultimativni cilj, nego da je (naša vlastita) sreća naše ljudsko pravo koje imamo pravo očekivati i zahtijevati. No, stvaran je život vrlo daleko od toga, i tko si (svoju vlastitu) sreću postavi kao svoj trajni cilj, ne samo da će se prije ili kasnije naći razočaran, nego će i najvjerojatnije krenuti krivim putem. A što bi to bio „krivi put“...? To je onaj put koji čovjeka čini, ne samo beskorisnim, nego i na štetu ljudima koji ga okružuju i društvu u kojem živi, pa i cijelom čovječanstvu i svijetu (jer nitko od nas nije otok i svi smo mi danas i te kako povezani), a u konačnici i samome sebi.

Život učiniti većim od patnje

Život je puno kompleksniji od jednostavnog koncepta „sreće“ koji nam nudi moderna društvena ideologija (a koja od ljudi na kraju ne stvara sretne, nego gorke, neispunjene i agresivne, loše, destruktivne i svjesno prema drugima okrutne ljude). Život je tragedija (o da, budimo svjesni toga!), život je patnja... a naš smisao nije uzaludno ganjanje onog zapravo vrlo plitkog osjećaja samozadovoljstva koji se danas tumači kao sreća, nego trajna borba da svojim postignućima, svojim životom, „opravdamo“ svu onu patnju koju smo proživjeli, koju proživljavamo i koju ćemo proživjeti. Naš je smisao da svoj život učinimo većim od te patnje i tragedije života na koju smo svi osuđeni, da budemo na dobro ljudima oko sebe, prvo onima najbližima, a onda i svima ostalima, da budemo na dobro društvu u kojem živimo, a onda i cijelome svijetu – da možemo jednoga dana pogledati iza sebe i reći kako je sve ono loše što nam se dogodilo i što smo pretrpjeli na kraju manje važno prema onom dobrom koje smo učinili i postigli. A na tom putu, jamčim vam, svatko od nas, unatoč patnji koja je konstanta ljudskog života, unatoč gubitcima koje smo svi mi osuđeni pretrpjeti, naići ćemo i na one rijetke i uistinu dragocjene trenutke istinske sreće. Ne one površne, koja nikoga ne čini uistinu sretnim, a kakvu nam moderna društvena ideologija nudi sa svih strana, nego one stvarne, koja nije stanje, nego tren koji bljesne u našem životu prelijepim, neopisivim sjajem, i odmah zamre, ali koji nakon toga čuvamo u sebi zauvijek. I koji nas hrani i vodi kroz sve one druge, oprečne mu trenutke i razdoblja.

Malen ispod zvijezda

Nije naš život stvoren za plitka zadovoljstva i postojanje na razini biljke koja ništa ne zna i koju ništa ne zanima. Nije naš život stvoren za „sreću“ u šopingu i komforu, u tome da radimo što manje i da svoju patnju i životnu muku svedemo na minimum. Čovjek je stvoren za borbu, za duboke osjećaje, za propitivanje teških tema, za to da stalno iznova pomiče svoje granice i da mu pleća pucaju pod teretom koji je preuzeo na sebe. Ako je svjestan toga i živi tako, onda će imati život pun „dolova“... ali i vrhunaca. Onaj tko želi izbjeći „dolove“, tko se želi poštedjeti patnje, danas to sebi može donekle osigurati (moderni svijet jamči mu to kao pravo)... ali imat će plitak život, život ravnice, „sreću“ umjesto onih pravih trenutaka istinske sreće koji se samo na vrhuncima, koji dolaze nakon „dolova“ i probijanja kroz njih, mogu naći. I na kraju će ostati površan, jednodimenzionalan, neispunjen u svom pravom ljudskom smislu, na štetu i teret svima, pa i samome sebi... ustrašen od svega, uistinu nesretan, a onda i zlobna sjenka, zlobna karikatura onoga što je mogao i trebao biti.

„Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda!“, reče pjesnik. I u pravu je. Stvoreni smo za velika djela i duboke misli. Stvoreni smo za borbu. Stvoreni smo za muku i patnju... da bismo kroz njih dosegnuli Boga.

  Zašto smo to zaboravili...?