Obitelj na dlanu

Zvjezdani djelići duše


Čovjek je biće ostanaka. I svakim odlaskom ostavljamo iza sebe djelić svoje duše. Ostavljamo sve te trenutke koje smo voljeli, ljude i mjesta, vrijeme, razgovore... ponekad svjesni toga da ostaju iza nas, ponekad pak svjesni toga da su ostali iza nas tek naknadno.

Piše: Danijela Blažeka

Ponekad, najčešće u nekom sasvim običnom trenutku, kao da me nešto izvuče iz vlastita tijela i kao da taj trenutak u kojem jesam, tu sliku vidim zamrznutu poput kakve stare fotografije. Kao da gledam neke slike iz svoje prošlosti – kao netko tko tek sada zna koliko je taj trenutak bio vrijedan i koliko se toga od tada za mene promijenilo. Uvijek nakon toga drugačijim očima pogledam na sadašnjost na čiju vrijednost tako često zaboravljamo. Uronjeni u prošlost ili pogleda uprta u budućnost, često puštamo da sadašnjost prolazi pored nas kao nešto samo po sebi razumljivo. Bitno je ovo, bitno je ono... a nekako najmanje vidimo da je bitno ovo „sada“ koje imamo. Već sutra to „sada“ više neće biti tu, promijenit će se nešto... no, u trčanju vremenskom crtom naših života rijetko ćemo to primijetiti... dok ne bude prekasno... i puno onih tako dragocjenih „sada“ ne ostane iza nas.

Kad bude ono zadnje?

Puno toga običnog u životu uzimamo zdravo za gotovo i ne pomišljamo da neće trajati zauvijek. U mnogim situacijama znala sam da prisustvujem nečemu što se nikad više neće ponoviti. Recimo, onaj trenutak kad sam s prozora sobe gledala kako moje četvero djece zadnji put idu zajedno u osnovnu školu, kao što su toliko puta dotad išli. Uzela sam tada fotoaparat i slikala ih. I ta slika jedna mi je od najdragocjenijih koje imam.

Ili onu daleku zoru kad sam kao malo dijete stajala na rivi Visa u osvit dana, šutke, s rukom u ruci oca koji je stajao pokraj mene, i čekala brod koji će me odvesti s njega... Bilo je to zadnje ljeto od samo nekoliko njih koje sam na Visu provela s bakom. Bila sam premala da bih toga tada bila svjesna onako kako sam svjesna sada, ali osjećala sam u sebi nešto, dovoljno jako da zapamtim zauvijek taj trenutak, Sunce koje je izlazilo iz mora, veliko i crveno, i brod koji se približavao luci na samom izmaku ljeta.

Puno puta nakon toga u jednom drugom dalmatinskom mjestu znala sam zadnjega dana našeg boravka ostati dulje na obali, gledati u more i Sunce koje zapada i pitati se koliko ću puta još tu doći i je li ovo možda zadnji put da se tu nalazim. A ipak, onaj put koji je zaista bio zadnji, nisam znala da je zadnji. Došao je iznenada. Jednako kao i zadnji Badnjak koji smo bili na ručku kod mojih roditelja, zadnji odlazak s njima u kino, zadnji put da sam ih zagrlila.

Više se boriti

Sjećam se i trenutka kad sam zadnji put u životu osjetila da u potpunosti vladam mišićima svojih nogu. Od najranije dobi nosim se s jednom vrstom mišićne distrofije i jedno od mojih prvih sjećanja bilo je pitanje majci zašto ja ne mogu na igralištu raditi sve ono što druge djevojčice mogu. No, nisam dopustila da to oboljenje upravlja mojim životom. Naprotiv. Na neki način ojačalo me i navelo da život vidim drugačijim očima nego što bih inače. Navelo me da prepoznam ono što u životu zaista vrijedi i cijenim to. Navelo me da se borim više za to što vrijedi nego što inače vjerojatno bih. I ono kao da je ustuknulo, zaspalo, a majčinstvo i obiteljski izazovi uvježbali su me u fizičkom smislu više nego bilo kakve forsirane vježbe.

Prije desetak godina sjećam se da sam sišla s vlaka u Perkoviću, sretno i lako, osjećajući se u fizičkom smislu gotovo sasvim zdravom. Bio je to jedan od onih trenutaka koji kao da su se zamrznuli preda mnom. Danas znam da je to bio zadnji put da sam se – u fizičkom smislu – osjetila tako. I voljela bih, možda, da sam toga u tome trenutku bila svjesna. Voljela bih da sam zastala i uživala u njemu malo dulje.

Čovjek je biće ostanaka

Kad se moj najstariji sin oženio i otišao iz našeg doma, i kad se prvi put nakon dugo vremena naša obitelj u njemu nije brojala kao šest, nego samo pet članova, prvi put u životu postala sam uistinu svjesna prolaznosti onoga što imam. I koliko je vrijedan svaki trenutak sadašnjosti. I moj prvi osjećaj bio je bol. I strah. Jer kad čovjek ima nešto vrijedno, onda to ne želi izgubiti. A osuđeni smo na gubitak. Jedan čovjek nedavno je dosta pompozno i samouvjereno više puta u jednom televizijskom razgovoru izjavio da je čovjek biće odlazaka. No, ja se ne slažem s njime. Upravo suprotno, čovjek je biće ostanaka. I svakim odlaskom ostavljamo iza sebe djelić svoje duše. Ostavljamo ih, djelić po djelić, sve te trenutke koje smo voljeli, ljude i mjesta, vrijeme, razgovore... ponekad svjesni toga da ostaju iza nas, ponekad pak svjesni toga da su ostali iza nas tek naknadno. Zadnja noć u roditeljskom domu... zadnji susret s nekim tko je nakon toga naglo nestao, putovanje u neki strani grad u kojem si bio već nekoliko puta, a sada jednostavno znaš da nećeš u njega doći nikad više... Svaki takav trenutak kao da otkida nešto od nas: Ostaju iza nas djelići nas samih. Jedan drugi čovjek svojedobno je rekao da svaki djelić duše koji ostavimo iza sebe postaje praznina u našoj duši. No, moje je mišljenje da to nije tako, barem ne za sve. Svaki djelić duše koji smo ostavili iza sebe znak je prije svega toga da smo imali nešto lijepo što je bilo vrijedno tog djelića naše duše. I on iza sebe nije ostavio prazninu jer bi takav čovjek na kraju ostao bez-dušan. To je nemoguće. Duša je čovjeka, koji je njezine djeliće ostavio iza sebe, poput onog plamena koji gori, a ne izgara. I koliko god nje ostalo iza nas, praznine nema. Umjesto toga, iza nas se polako pruža trag od tih djelića naše duše koji su ostali iza nas... poput zvijezda na mliječnoj stazi našeg života. Iza nas su, ali sjaje u mraku. I osvjetljavaju ga. Nema tu praznine.

Sjećanja i tuge

No, ima sjećanja... ima tuga... Tko to nije osjetio, taj nije živio. I na svoj način ti zvjezdani djelići duše koje sam ostavila iza sebe... one zore na rivi na Visu... onog dana kad sam gledala svoju djecu kako posljednji put zajedno idu u školu... i toliki drugi... ti djelići koji su ostali iza mene poput traga zvijezde padalice... ispunjavaju mi, otkinuti od mene, dušu jače nego da ih nije bilo. Ti djelići moj su put, trag moga života. I griju, premda bole. Svijetle. I svijetlit će još dugo...

Sve dok se i sama ne pretvorim u zvjezdani trag djelića svoje prepune duše.