Pišu: s. Beatrica Krstačić i s. Gita Klobučar/ KT

Pozdrav iz Amazonije, iz Brazila, iz mjesta Itapeaçu koje se nalazi na rijeci Amazoni! Podneblje u komu živimo je tropsko, a to podrazumijeva visoke temperature tijekom cijele godine. Tako, samo što nije i kalendarski stigla zima u Europu i temperature su u skladu s godišnjim dobom, ovdje termometar svakodnevno mjeri između 35 i 40 Celzijevih stupnjeva.

Približiti se narodu i živjeti s njim
Ovdje, u Itapeaçu, mi, Milosrdne sestre sv. Križa vikarijata Brazil djelujemo već pet godina, a u Brazilu uopće već 50-ak godina. Usprkos brojnim zalaganjima za evangelizaciju, kao i pastoralno-socijalnom zauzimanju, uočavamo da je pred nama još dugačak hod u naviještanju i otkrivanju novih puteva. Naš utemeljitelj kapucin o. Teodozije Florentini dobro sažima tu misao rečenicom: „Potreba vremena volja je Božja.“ Trenutno su u zajednici tri sestre: s. Gabriela Di Mauro iz Italije, s. Beatrica Krstačić iz Hrvatske, koja već više od 40 godina živi misionarski poziv u različitim mjestima u Brazilu, i s. Gita Klobučar koja ove godine ostvaruje svoje misijsko iskustvo, ovdje u Amazoniji, a inače pripada Hrvatskoj provinciji Milosrdnih sestara sv. Križa.

Ovdje smo došle na poziv biskupa don Josea Ioniltona Lisboa de Oliveira iz prelature Itacotiare kako bismo pomogle u pastoralnom radu. Prvi put, u jesen 2017., došle smo u dvotjedni misijski posjet upoznati se s realnošću i potrebama ovoga kraja, a onda 2018. i otvorile zajednicu u Amazoniji.

Područje prelature Itacotiare obuhvaća otprilike 135 000 četvornih kilometara i broji 13 župa i oko 250 crkvenih zajednica. Do većine mjesta može se doći samo vodenim putevima i zbog velikih udaljenosti trajanja tih putovanja su dosta dugačka. Na tom području živi otprilike 100 000 stanovnika koji su pretežito potomci Indijanaca. Već u tom prvom posjetu 2017. doživjele smo mnogo toga što nas se dojmilo i ostavilo traga u našim srcima i razmišljanjima. Putovanje malim brodovima, barkama i čamcima, zajedno s biskupom, župnikom i nekoliko laika, dovelo nas je do mjesta u župi Silvis, u kome su se okupili ljudi iz nekoliko manjih zajednica. Poneke zajednice nalaze se na mjestima kojima nije moguće pristupiti za vrijeme oseke, pa zbog toga čak nekoliko mjeseci nemaju svetu misu. U tim razdobljima krokodili se zavuku u mulj u mjestima gdje pristaju čamci, što može imati i kobne posljedice ako oni koji upravljaju čamcima nisu dovoljno oprezni.

U razgovoru nakon mise vjernici su dolazili razgovarati s biskupom i svećenikom, iznoseći im svoje potrebe i nade. Bilo je vrlo zanimljivo slušati kako ljudi u svojoj jednostavnosti govore o vjerskim temama s velikom željom da im se pomogne u njihovu daljnjem rastu u vjeri. Biskup je svakoga pozorno slušao i razgovarao sa svakom osobom koja je to željela. Bilo nam je izrazito važno čuti sve što nam ljudi govore i pridavale smo veliku važnost njihovim riječima. Slušajući sve što nam ljudi govore i kako izražavaju vlastite misli, mogli smo bolje razumjeti svakoga tko ima drugačiji način života. Zajednice su organizirale i pripremile ručak za sve koji su sudjelovali na svetoj misi.

Posjetili smo još jednu obližnju župu. Putovali smo jedan sat automobilom i četiri sata barkom. Ljudi koji su nas primili izrazito su se radovali što smo mogli boraviti u njihovim kućama. Spavati nekoliko noći u mreži, „visećem krevetu“ jedan je poseban doživljaj koji pomaže bolje razumjeti život ovog naroda. Približiti se narodu i živjeti poput njih snažno je oruđe kojim se može „pripremiti“ put kojim će Božja riječ lakše doći do njihovih srdaca.

Uhvatiti se u koštac s problemima
Šokirala nas je činjenica da je ta regija podobno tlo za trgovinu ljudima, prostituciju i iskorištavanje maloljetnica i djece. Nažalost, turizam predstavlja izvor zarade za lokalno stanovništvo, ali sa sobom nosi i mnoge negativne posljedice. Jedna je djevojčica za vrijeme nastave više spavala nego sudjelovala, pa je učiteljica željela znati zbog čega. Druga djeca su joj odmah odgovorila: „Učiteljice, ona provodi noći u prostituciji“, što pokazuje da roditelji to znaju i dopuštaju zbog ekonomske potrebe. Odveli su nas na mjesto gdje su bacili mrtvo tijelo jedne mlade žene koja je već bila u devetom mjesecu trudnoće i pred porodom. Ona je ubijena, a njezino dijete su ukrali. Hvala Bogu, policija je uspjela uhvatiti osobu koja je bježala s djetetom, pa je dijete spašeno i vraćeno baki. Takva iskustva pokazuju nam koliko je veliko polje rada za Crkvu i koliko je mnogo zahtjeva stavljeno pred nas.

Ovo dvotjedno iskustvo potaknulo nas je na molitve i razmišljanja kako dalje djelovati. Zajedno s drugim sestrama i poglavaricom zaključile smo da je potrebno vratiti se u tu misijsku pokrajinu. Tako je zajednica otvorena 2018. u mjestu Itapeaçu.

Riberinhe
Naše mjesto pripada župi Urucurituba koja broji čak 42 zajednice, filijale te je jasno da župnik nije u mogućnosti svake nedjelje slaviti misu u svakoj zajednici. U neke zajednice zato odlazimo mi sestre kako bismo zajedno s vjernicima slavile službu Božje riječi. Kako bi se lakše mogle provoditi pastoralne aktivnosti u zajednicama, zajednice naše župe podijeljene su u šest skupina te svaka skupina zajednički provodi formacije katehista, sudjeluje na svečanostima i planira aktivnosti i formaciju za svaku godinu. Mi smo zadužene za brigu oko dvije skupine, što broji 15 zajednica te smo uključene u formaciju vjernika koji nakon duže katehetske priprave mogu u svojim zajednicama preuzeti službe animiranja nedjeljnih slavlja, Službe riječi i pričešćivanja. Misionari koji su u nedavnoj prošlosti prolazili ovim krajevima, zaustavljali bi se u zajednicama uz rijeku, takozvanim riberinhama, te bi ondje slavili svetu misu, krstili, ispovijedali, a ovisno o vremenu, imali i vjersku pouku. No, kako zbog poteškoća putovanja rijekom i velikih udaljenosti nisu mogli često biti prisutni u zajednicama i duhovno pratiti vjernike, upravo je često izostajala formacija i rast u vjeri. Tako se i danas može osjetiti u zajednicama raskorak u razumijevanju i prihvaćanju vjere od načina života kojim se živi. Uloga je sestara ovdje pratiti vjernike na njihovu putu vjere, zajedno s njima dijeliti život, pomagati da se Crkva na ovome tlu utjelovi i da lice Crkve zadobije i autentične amazonske crte, kako to sanja i o tome piše papa Franjo.

Žalost i radost se isprepliću
Kako je Amazonija podosta prometno izolirana, jer često ne postoje kopneni putovi koji bi povezivali mjesta, nego se sav transport obavlja čamcima, barkama i manjim brodovima, zbog velikih troškova goriva i transporta u ovim zabačenim krajevima, vrlo je skupo nabavljati i osnovne namirnice za život. Iako zbog blagodati zemlje i rijeke ovdje ne vlada glad kao što je to slučaj u Africi, također postoje ljudi koji su izrazito siromašni i na neki način jedva preživljavaju. Sestre tako djeluju pomažući siromašnijim članovima zajednice kako ne bi ostali gladni i bez osnovnih stvari koje su im potrebne za život. Upravo smo zadnjih dana nekoliko puta posjetili jednu obitelj koja je, osim siromaštva, pogođena još jednom tragedijom. Naime, mlada majka trudna se vraćala s polja udaljena oko dva sata pješice od kuće i na putu joj je pozlilo te je rodila dijete, a zatim i umrla. Maleni Alen nakon 20 dana provedenih u bolnici, došao je kući gdje su ga dočekali otac, baka, tri sestre i brat. Velika žalost zbog jedne prerane smrti i velika radost zbog novoga života isprepliću se, a ono što je lijepo osjetiti je ljubav i brigu crkvene zajednice koja je toj obitelji pružila molitvenu, ali i materijalnu podršku. Uz pomoć dobročinitelja iz Hrvatske, koje ova obitelj vjerojatno nikada neće imati priliku upoznati licem u lice, uspjeli smo im nabaviti štednjak, perilicu rublja i ventilator koji je na ovim vrućinama vrlo potreban.

Glazba oplemenjuje…
No, osim karitativna djelovanja, prije gotovo dvije godine pokrenule smo projekt pod nazivom Música (Glazba). U suradnji s prelaturom i udrugom Cidade da Criança osigurale smo profesore glazbe koji djeci, mladima, ali i odraslima održavaju sate glazbene teorije i poučavaju ih svirati instrumente: gitare i flaute. Na taj način pokušavamo pomagati pri oplemenjivanju naroda, davanjem novih prilika za stjecanje dodatnih znanja i vještina. Vrlo su često organizirani i posjeti obiteljima gdje se onda zajedno moli. Članovi obitelji pozivaju svoje susjede, a zatim zajedno sa sestrama, „lome“ Božju riječ, aktualiziraju je i dijele svoja iskustva. Kroz mjesec rujan, mjesec posvećen Bibliji, kao i kroz listopad, mjesec misija, takav oblik zajedničkog dijeljenja Božje riječi ostvarili smo u nekoliko obitelji i nekoliko različitih zajednica, a to činimo i sada u prosincu kada se pripremamo za Isusov rođendan.

Raznovrsna flora i fauna
Osim po prirodnim ljepotama, Amazonija je u čitavom svijetu poznata po pretjeranu iskorištavanju prirodnih dobara, ali i ljudi. Ovdašnji stanovnici potomci su Indijanaca, no dio njih – zbog duge i bolne povijesti u kojoj ih je izrabljivao i iskorištavao „bijeli čovjek“, a i zbog velika utjecaja suvremene kulture – danas želi zaboraviti identitet i, usudimo se reći, trude se zaboraviti svoju kulturu. Mi svojom prisutnošću među ljudima pokušavamo pokazati poštovanje prema osobnim povijestima, ali i povijesti naroda, potičući ih kako bi oni mogli prihvatiti svoj kulturni identitet, te njegovati i razvijati kulturu koja je utemeljena na čvrstom i zdravom odnosu prema prirodi, životu uopće.

Prema stilu života, živjeti u Amazoniji sasvim je drugačije od života u takozvanoj suvremenoj kulturi. Priroda je ta koja određuje ritam života i daje čar i ljepotu. Tako je ovdje sasvim normalno proći kraj velikih stabala kakaa, banana ili ananasa. A nije neuobičajeno na putu ili pred kućnim pragom susresti iguanu, zmiju, tigrastu papigicu ili čak majmunčića. Krokodil je uz brojne velike i male ribe, zmije, pa čak i riječne dupine uobičajeni stanovnik rijeke. Dok smo krokodila vidjele iz čamca, do sada nismo imali „sreću“ susresti se licem u lice s jaguarom, ali naši mještani često podijele s nama i takva iskustva.

Svjedoci smo nebrige za prirodu i očuvanje zajedničkoga doma, gotovo na svakome koraku. Ljudska nebriga i pretjerano iskorištavanje dobara planeta Zemlje rezultira promjenama u prirodi koje vode klimatskim promjenama. Ovaj tropski kraj ne poznaje godišnja doba u klasičnom smislu, nego postoji sušno i kišno razdoblje. Kišno je započelo nedavno, krajem studenoga, i traje do kraja travnja ili svibnja. Iako je u ovome podneblju uvijek jako vruće i izrazito sparno, ova godina je specifična po ekstremno visokim temperaturama. Upravo je to dovelo do velike suše u Amazoniji. Nekoliko velikih pritoka rijeke Amazone, Rio Negro, Rio Madeira i Solimões, gotovo su potpuno presušile. Drastično je opala razina vode u samoj rijeci Amazoni te donedavno nije bilo moguće prolaziti riječnim putovima na uobičajen način. Puno mjesta bilo je odsječeno od ostatka svijeta te su ostali bez vode, struje, a kako je ribarstvo primarna djelatnost, i bez hrane. Biskup naše prelature pozvao je na solidarnost i brigu za braću i sestre u potrebi te je vrlo brzo organizirana akcija pod nazivom Puxirum kako bi se prikupilo hrane i vode, a onda dostavilo onima koji su ostali bez osnovnih potrepština. Zajedno s koordinatorom naše zajednice Svetoga Sebastijana, ovdje u Itapeaçu, mi smo također potražile one najugroženije iz naše zajednice kako bi i do njih došla prijeko potrebna pomoć. Iako je sada započelo kišno razdoblje i situacija s razinom vode u rijeci se popravlja, trebat će još puno vremena i oborina da se nadomjesti sve ono što je ova suša prouzrokovala.

Sličniji Isusu…
Također i same pripreme za Božić i ovo adventsko vrijeme uvelike se razlikuju od onoga u domovini. Dok se veliki broj vjernika priprema za Isusovo rođenje zornicama, duhovnim obnovama, velikim ispovijedima, ovdje je situacija drugačija. Mi ovdje nemamo zornice, općenito vrlo rijetko imamo priliku sudjelovati na svetoj misi. Puno zajednica ni na sam Božić neće imati svetu misu, nego će ova velika otajstva proslaviti u jednostavnosti koja možda i malo više nalikuje na onaj tihi i skromni Isusov prvi dolazak.

Iako su naše izvanjske okolnosti drugačije od onih u domovini, svi, i mi ovdje i vi tamo, pozvani smo biti navjestiteljima njegove riječi i njegove ljubavi. Isus uzlazeći na nebo, daje svojim učenicima zadatak koji obvezuje i nas danas: „Pođite po svem svijetu i učinite mojim učenicima sve narode“ (usp. Mt 28,16-20). Ponekad je taj čitav svijet upravo moja obitelj, moje susjedstvo, moje kolege, moji prijatelji i to je to mjesto gdje poziva Bog misionariti. Što je zapravo misionarenje? Vrlo jednostavno: pronositi poruku evanđelja svojim životom; pronositi radost, nadu, ljubav, brigu za druge. Vjerujemo da će Isus biti uz svakoga od nas, u opasnostima i radostima i da će nas poučiti kako razumjeti Sveto pismo od samih početaka, sve do današnjih dana, da će nas osnažiti i ispuniti obnovljenom radošću za služenje i navještenje oslobađajuće Božje riječi.