Jozef Damien De Veuster

Apostol gubavaca i junak milosrđa


Podsjećamo na djelovanje Sv. Jozefa Damiena De Veustera koji je služeći među gubavcima svjedočio Krista spremnog položiti život za svoje prijatelje.

Piše: Lidija Pavlović-Grgić

Jozef je rođen 3. siječnja 1840. u Tremelu u Belgiji kao jedno od sedmero djece trgovca kukuruzom. Prateći primjer svojeg brata Augusta, početkom 1859. pridružio se u Leuvenu novicijatu Kongregacije Presvetih srca Isusa i Marije uzevši redovničko ime Damien. Svakodnevno je pred slikom zaštitnika misija Sv. Franje Ksaverskog molio da bude poslan u misije, a onda mu se želja na neočekivan način ostvarila.

Zamjena bratu
Spremajući se za odlazak na Havaje, njegov se brat Auguste razbolio. Damien je zatražio njegovo mjesto, što mu je poglavar i dopustio, a nedugo zatim mladić je 19. ožujka 1864. stigao u Honolulu gdje je za svećenika zaređen 21. svibnja iste godine. Tadašnje havajske prilike bile su obilježene raznim bolestima – od sifilisa do gube koja se smatrala neizlječivom. Stoga su vlasti odlučile u Kalaupapi na otoku Molokai napraviti karantenu s ciljem sprječavanja širenja lepre.
Katolička Crkva bila je zabrinuta za napuštene i izolirane gubavce. Mjesni biskup Louis Maigret bio je siguran da im je potreban svećenik. No, nije im želio poslati bilo koga „u ime poslušnosti“ jer je bio svjestan da je takav zadatak potencijalna smrtna kazna. Želeći služiti među gubavcima, dragovoljno su se javila četvorica svećenika, a 10. svibnja 1873. prvi je Damien otišao na otok gdje je upoznao 816 duša kojima će biti duhovni otac i netko tko će živjeti i umrijeti s njima. Na to za mnoge ukleto mjesto taj je mladi svećenik stupio bez ikakvih iluzija i sa stavom koji je nedugo po dolasku iznio jednom prijatelju: „Učinio sam sebe gubavcem među gubavcima kako bih sve doveo Isusu Kristu.“

Među svojima
Na njegov i zahtjev gubavaca ostao je na Molokaiju gdje je njegova služba obuhvaćala slavljenje svetih misa, podjelu sakramenata i vjersku pouku, ali i mnogo drugih životno važnih zadaća. Gradio je i popravljao kuće bolesnih, prenosio svoje stolarsko znanje na one što još mogu raditi, bavio se poljoprivredom, organizirao nastavu, golim rukama liječnički pomagao gubavcima, izrađivao im ljesove i kopao grobove. 
Poštovao je religijska uvjerenja drugih prihvaćajući ih kao ljude otvorena srca. Među njegovim najboljim prijateljima na otoku bili su luteranac Meyer, anglikanac Clifford, slobodoumni slikar i doktor Moritz te dr. Masanao, Japanac i budist. 

Iako je od početka otvorena srca prihvaćao svakog napaćenog čovjeka, isprva su mu teško padali uvjeti rada – nekad je iz prostorija izlazio zbog neugodna zadaha rana, ali vremenom se navikao i na miris patnje stanovnika kolonije.

Nadahnuće mnogima
Posljednjih godina pomagao mu je zemljak fr. Louis Conrardy koji se brinuo za pastoralni život, a bila je tu i časna Majka Marianne Cope koja je organizirala bolnicu, kao i zdravstveni radnik iz Chicaga James Sinnett.
Poslije desetljeća drugovanja s leprom i sam se zarazio u prosincu 1884. No, nije to za njega bila propast. „Uskoro ću biti posve izobličen. Nemam dvojbi oko prirode moje bolesti, ali miran sam, pomiren sa sudbinom i jako sretan među svojim narodom.  Dobri Bog zna što je najbolje za moje posvećenje. Svakodnevno u srcu ponavljam: 'Tvoje volja bit će ispunjena'“, pisao je biskupu misionar koji je unatoč težini bolesti služio Bogu sve do smrti. 
Fr. Damien preminuo je 15. travnja 1889. u dobi od 49 godina. Pokopan je na mjesnom groblju na otoku, ispod jednog stabla pod kojim je prespavao kad je prvi put stupio na tlo svoje misije. Na zahtjev belgijske vlade njegovo je tijelo ekshumirano 1936. i preneseno u kriptu crkve Kongregacije Presvetih Srca Isusa i Marije u Louvainu.
Sv. Ivan Pavao II. beatificirao ga je 4. lipnja 1995., a papa Benedikt XVI. kanonizirao 2009.
Trag djelovanja tog junaka milosrđa i danas snažno inspirira svakog tko čuje za fr. Damiena. Njegov primjer neprestano po cijelom svijetu potiče gradnje zdravstvenih centara i humanitarne projekte dok su mnogi poznati i nepoznati ljudi u njemu pronašli svetog uzora želeći doprijeti do Izvora junaštva tog zaštitnika gubavaca i oboljelih od AIDS-a.