Piše: Lidija Pavlović-Grgić

Jan Beyzym rodio se 15. svibnja 1850. u obitelji Jana i Olge Beyzym, u mjestu Beyzymy na tada poljskom, a danas ukrajinskom teritoriju. Nakon srednjoškolskog obrazovanja ušao je 10. prosinca 1872. u isusovački novicijat u Stara Wiesu, a 26. srpnja 1881. zaređen je u Krakowu. Potom je 17 godina radio kao odgojitelj u isusovačkim učilištima u Tarnopolu i Chyrówu. Tijekom te službe osjetio je u srcu još jedan Božji zov – poći na Madagaskar među bolesne od lepre.

„To me privlači“

Na Madagaskar je stigao 30. prosinca 1898. nakon dugog i iscrpljujućeg putovanja. „Vrlo dobro znam što je guba i što trebam očekivati, ali to me ne plaši. Naprotiv, privlači me“, pisao je 1897. u Rim svojem generalu Louisu Martinu. Stigavši na odredište, postavljen je u leprozorij Ambahivorake kraj Antananariva. Tu je zatekao užas. Oko 150 oboljelih živjelo je gotovo u potpunoj napuštenosti, izolirano od zdravih ljudi. Obitavali su u derutnim kolibama sa sobama bez prozora i namještaja. Tijekom kišnih dana u njihove nastambe ulazila je voda pa su spavali u blatu. Nisu primali nikakvu medicinsku skrb ni lijekove živeći dan za danom bez ikakve pomoći. Umirali su češće od gladi nego od bolesti. Poslije dva tjedna među tim nesretnicima o. Jan pisao je Rodolphu de Scorraillu, poglavaru Provincije u Champagni i njezine misije, o nemogućim uvjetima koji su ga duboko potresli i zbog kojih je plakao vidjevši patnje gubavaca. Međutim, to ga nije prestrašilo i nagnalo na bijeg od stvarnosti. Svu svoju snagu, organizacijske sposobnosti, talente i srce posvetio je bolesnicima. Čak je i živio među njima kako bi posvjedočio da su i oni ljudska bića koja trebaju pomoć i spasenje. U veljači 1899. podigao je kapelicu i kućicu za sebe.

„Bio je prvi svećenik u povijesti misijskih aktivnosti na Madagaskaru koji je živio među gubavcima, koji je neprestano boravio s njima i postao njihov prijatelj u nevolji te mislio na njih i služio im unatoč činjenici da se i sam mogao zaraziti“, kažu upućeni u život poljskog svećenika.

Olakšati muke

Prikupljao je novac i pokušavao im pomoći kako je god umio i znao. Tada nije bilo učinkovitog lijeka za oboljele od gube, ali je našao način kako im poboljšati i produžiti život. Primijetio je da zdrava hrana i odgovarajuća higijena sprečavaju nove zaraze i napredovanje bolesti, pa se angažirao za postizanje uvjeta koji će to omogućiti.
Posvjedočio je to svojedobno i jedan od misionarevih suvremenika p. P. Sau koji je zapisao kako je p. Beyzym bio bolno iznenađen ekstremnim siromaštvom u Ambahivoraki, zbog čega je pozvao na ljubav svoje poljske sunarodnjake. Zahvaljujući njima, uskoro je mogao povećati količinu riže za djecu, pa se zbog poboljšanja prehrane smanjila njihova smrtnost s prosječno petoro tjedno na isto toliko godišnje.
A. Niobey, drugi svjedok rada p. Jana, bio je također oduševljen djelovanjem misionara kazavši da je njegova predanost gubavcima bila nedostižna. U pismu 6. lipnja 1913. zapisao je kako p. Jan nije posjedovao ništa, ali je davao i ono malo što je imao te je uvijek podsjećao na Isusove riječi: „Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste!“ Također je ponavljao i kako ljudi u tom smislu moraju biti poput trgovaca na zemlji i nastojati „postići veću zaradu“.

Jednaki drugima

Kad ga je jednom prigodom provincijal pitao o uvjetima njegova rada među bolesnicima, on mu je 18. travnja 1901. odgovorio u pismu: „Moramo biti u stalnoj zajednici s Bogom i moliti bez odmora. Mora se naviknuti na neugodne mirise jer ovdje ne dišemo miris cvjetova, već truljenje tijela zaraženih gubom.“

Međutim, taj njegov jednostavan pristup nije došao preko noći. P. Beyzym je priznao da se pri prvim susretima s gubavcima nije dobro osjećao te da se nekoliko puta čak i onesvijestio. No, to ga nije spriječilo nastaviti skrbiti za nesretne ljude. Nije se libio čak ni dodirnuti rane dok je previjao bolesnike. Čak im je, prema riječima upućenih, želio uljepšati život zasadivši u leprozoriju vrt s raznim mirisnim cvijećem i borovima koji rastu i danas.  
Ostalo je zapisano da je oboljele od lepre tretirao jednako kao i sve druge trudeći se u njima prepoznati izvorne ljudske vrijednosti, a oni su bili oduševljeni njegovom predanošću i skrbi. On je pak u svakodnevnim borbama nalazio utjehu u činjenici da tijekom 14 godina njegova djelovanja nijedan od oboljelih nije preminuo bez svetih sakramenata.

Bolnica za sve

Njegov gorući cilj bio je podići bolnicu u kojoj bi gubavci bili zbrinuti i zaštićeni. Napustio je Ambahivoraka 1903. kako bi u mjestu Marana podigao bolnicu koja je otvorena 16. kolovoza 1911. i posvećena Gospi Częstochowskoj.

„Leprozorij p. Jana napokon je otvoren. Izgradnja i opremanje ove ogromne bolnice u zemlji u kojoj sve nedostaje bila je ogroman pothvat, ali je on završio zadatak. Stigavši tamo bez novca, pronašao je načine prikupljanja tisuća franaka u Europi (prvenstveno u Poljskoj, Austriji i Njemačkoj) za takav daleki projekt. Njegovo povjerenje u Božju pomoć bilo je neupitno. Providnost je gotovo izvodila čuda za njega Nadao se da će pružiti više ljudskih životnih uvjeta za žrtve Hansenove bolesti“, kazao je p. J. Lielet na otvorenju bolnice koja postoji i danas i svojim djelovanjem širi ljubav, nadu i pravdu, vrijednosti koje su njezinu izgradnju učinile mogućom. Od 1964. uz tu ustanovu postoje i kuće izgrađene za potrebe članova obitelji oboljelih.  

Unutarnja snaga

Unutarnji život p. Jana bio je obilježen snažnom povezanošću s Kristom i euharistijom. Sveta misa bila je središte njegova života. Žalio je jer crkvica u blizini misije nije imala stalni tabernakul jer se tijekom kišne sezone kiša spuštala do svetohraništa. Bio je duboko odan Mariji i sav svoj uspjeh pripisivao je njoj govoreći da je on njezin instrument. Bio je čovjek akcije i neumoran radnik, ali također i osoba molitve. Smatrao je da molitva ima ključnu ulogu u apostolskom poslanju, a on sam je bio kontemplativan u akciji u duhu Sv. Ignacija Lojolskog. Svakodnevno je imao mnoštvo briga i problema, ali je molitva bila njegova snaga. Iako često nije imao mira za molitvu, molio je posvuda i uvijek. Često je ponavljao kako njegova molitva zasigurno ne vrijedi mnogo te kako ima problema s tim, pa je molio karmelićanke da mole za njega.

„Vjera u oca Beyzima bila je vrlo skromna. Nije polagao sigurnost u sebe, svoje djelovanje ni zasluge, već je tražio pomoć kod drugih: na zemlji i Nebu. Na početku djelovanja među gubavcima (kada nije imao ni jedan peni) uvidio je potrebu gradnje leprozorija za dobrobit duša i tijela bolesnih te se gorljivo molio zovući u pomoć Gospu, Sv. Ignacija Lojolskog, Sv. Franju Ksaverskog i Sv. Tereziju od Isusa – siromasi koji su uz pomoć Božje Providnosti učinili velika djela. Također se molio Sv. Josipu, anđelima čuvarima da sa Svetom Majkom posreduju kod Boga za njegove prošnje“, zapisao je p. Mieczyslaw Bednarz o p. Janu dodavši i kako je imao iskreno divljenje prema Sv. Tereziji od Djeteta Isusa koja tada još nije bila beatificirana – molio joj se da zagovara s Gospom u njegovo ime, kao i da se ona podigne na slavu oltara.

Skromnost i poniznost

Čak i u teškoj bolesti zadržao je istu skromnost i poniznost govoreći kako njegova patnja zbog bolnih čireva nije ništa u usporedbi s onim što je Isus pretrpio.
Prije smrti zamolio je subrata koji se brinuo o njemu da ode ka gubavcima i zamoli ih za oprost u slučaju da je povrijedio njih ili njihove osjećaje. Te su ih riječi rasplakale. Radeći do smrti i vodeći spartanski način života preminuo je 2. listopada 1912., a blaženim ga je proglasio Ivan Pavao II. 18. kolovoza 2002.

„P. Beyzym, poljski Samaritanac, je savršen primjer ljubavi za bližnjeg svoga, primjer čovjekoljublja i samožrtvujuće ljubavi. On nam je pokazao put milosrđa prema najpotrebitijima“, istaknuo je isusovac Czeslaw H. Tomaszewski.