S. Magdalena Marić i s. Marija Veronika Ćibarić

Dvije nove misionarke na Salomonskim Otocima


S. Magdalena Marić članica je Družbe sestara milosrdnica, provincije Majke Divne – Sarajevo, a s. Marija Veronika Ćibarić, provincije Navještenja Gospodinova – Split.

Misijski križ primile su 26. kolovoza u Zagrebu, a već 30. kolovoza otputovale na Salomonske Otoke. Prije puta s njima smo razgovarali o njihovu poslanju. 

S. Magdalena Marić rođena je 7. listopada 1965. u Pologu kod Mostara. Prve zavjete položila je 15. kolovoza 1994., a doživotne 15. kolovoza 1999. Odrasla je u obitelji pokojnih Ive i Petra uz četvoricu starije braće. Prva misao o duhovnom pozivu javila joj se krajem osmog razreda, ali ju je zadržala za sebe jer je bila poprilično povučena. Trebalo joj je, kako je rekla, dosta vremena da o tome progovori jer je uvijek gledala časne sestre kao neka nedodirljiva bića i smatrala je da ona ne bi mogla biti jedna od njih.

U ratnom Sarajevu

„Trebalo mi je zbilja dugo vremena za odluku. U početku sam razmišljala da bih mogla ići jedino u klauzurne sestre, pa sam razgovarala s tadašnjim župnikom. On mi je ponudio jednu knjigu s popisom svih sestrinskih družbi uz savjet da malo razmislim. Poslije toga razgovarala sam sa svojom rodicom, časnom sestrom milosrdnicom, i tako je krenuo taj put, a imala sam tada 24 godine“, kazala nam je s. Magdalena koja je pošla u kandidaturu u Zagreb. Nakon prvih zavjeta ostala je četiri mjeseca u glavnom gradu Hrvatske, a potom je unatoč ratnim zbivanjima s dvije susestre UNPROFOR-ovim zrakoplovom krenula za Sarajevo.

„Ne mogu zaboraviti ispraćaj sestara. Neke su me žalile jer, kako su mi predočile, a i ja sam se tako osjećala, idem u pakao gdje je sve porušeno i nema života. Ipak, kad sam došla vidjela sam drugu sliku, pogotovu kad sam vidjela ljepotu i radost života sestara. Nisam mogla ni pojmiti da se to događa u Sarajevu kakvog su mi opisivali. Sestre su u svemu tome bile nasmijane i radile su. Padale su i granate… Želim naglasiti zajedništvo koje nas je doista nosilo. Bilo je dana bez struje i plina, pravila sam pitu koja je sličila na sve osim na pitu, pa kolače od dvopeka… Ja sam preživjela tek manji dio svega jer sam došla pred kraj rata. S jedne su strane bili jako teški trenutci koje su susestre proživljavale skupa s narodom, ali bilo je veliko zajedništvo u tim vremenima…“, prisjetila se redovnica koja je u glavnom bh. gradu provela tri i pol godine pomažući u kuhinji i Caritasu. Istodobno je izvanredno studirala pedagogiju nakon koje su je poglavari premjestili u Livno gdje je počela raditi u vrtiću sestara milosrdnica, i tu ostala punih 20 godina, sve do njezine odluke o odlasku u misije.       

Unutarnji (ne)mir

Što se tiče tog poziva, ona ga uspoređuje s onim prvim – redovničkim. „Kad sam razmišljala o samostanu, ja sam očekivala da ću to 'čuti na uho' kako me Bog zove. Međutim, to se nije dogodilo, nego se dogodio jedan unutarnji nemir kad me više ništa nije moglo ispuniti – nikakva zabava, druženje, posao (radila sam jedno vrijeme u jednoj radnoj organizaciji)… Uvijek je ostajala praznina unutra. Tako je bilo i s misijama. Kad sam bila u srednjoj školi, tadašnji misionar don Marko Kutleša, koji je prije toga bio kapelan u mojoj župi, došao je jednom zgodom i pričao nam o misijama. On je samo govorio, a to nije mogao pokazati slikom i snimkama kao danas kad je tehnologija uznapredovala. No tako je živopisno dočarao riječju da sam ja već tada razmišljala kako bi bilo prelijepo otići u misije i darovati sebe za druge na takav način. Onda sam razgovarala sa svojim najstarijim bratom i donekle smo sanjarili kako ćemo mi nekad otići i volontirati u misijama“, ispričala nam je nova misionarka koja je postavši časna sestra počela istraživati misijska područja i poželjela poći u Afriku, ali ipak su prošle godine, puno razmišljanja i molitve do njezina puta na sasvim drugi kraj svijeta. Kad je prošle godine upravi poslala pismo u kojem se stavlja na raspolaganje za misije, osjetila je neopisiv spokoj i mir te sve vezano za novu službu predala u Božje ruke.

„Doista nisam opterećena kako će biti tamo među tim ljudima. Sve je drukčije – podneblje, kultura, civilizacija… Bože moj, ako sam mogla sve ovo do sada, moći ću i dalje. Ako mogu moje susestre, mogu valjda i ja“, istaknula je s. Magdalena koja želi poput kolega s dugogodišnjim iskustvom upućivati ljude na Boga.

„Neki kažu da su misionari oni koji su otišli u siromašne zemlje. To je jedna vrsta misionarstva, a ovdje kod nas postoji jedna druga vrsta misionarenja među našim ljudima koji su možda potrebni i daleko više gladniji Boga nego što mi to vidimo i prepoznajemo“, podsjetila je s. Magdalena i na misijsku narav Katoličke Crkve čiji su članovi pozvani u svojim životima i okružjima širiti Radosnu vijest, svatko prema svojim mogućnostima i prilikama.

Prihvatiti poziv

Zov misija osjetila je na svoj način i s. Marija Veronika Ćibarić. Ona je rođena 20. siječnja 1990. u Prištini (Kosovo). Prve zavjete položila je 14. kolovoza 2011., a doživotne 14. kolovoza 2016. S obitelji se iz Janjeva 1998. doselila u Kistanje gdje je završila srednju školu. Potom je pošla u samostan sestara milosrdnica u Split, a kasnije u novicijat u Zagreb. Od polaganja vječnih zavjeta do puta u misije živjela je i radila u zajednici u Sinju gdje je djelovala u vrtiću.

„Časne sestre nikada nisam vidjela uživo do svoje desete godine. Do tada su mi redovnice bile nepoznate. Mislila sam da one samo mole Boga i ništa drugo, ali kad su sestre milosrdnice došle u našu župu, sve je nekako oživjelo, bilo smo aktivni i uvijek je to bilo zanimljivo. Tako sam ja počela razmišljala o odlasku u samostan i otišla sam iz osmog razreda“, prenijela nam je s. Veronika dodavši da je teško odgovoriti na pitanje i opisati kako osoba ode u samostan. „To je Božji poziv na koji uvijek možeš reći 'da' i 'ne'. Isto tako na misijski poziv možeš reći 'da' i 'ne'. Ja sam još u novicijatu jako intenzivno razmišljala o misijama, ali sam znala da ne mogu baš iz novicijata odmah u misije. Naša družba u svojoj karizmi ima misijsku duhovnost, pa sam pustila da Bog pokaže pravo vrijeme za misije i znala sam da će se to jednom sigurno dogoditi, ali nisam znala da će to biti ovako brzo. Predajem sve u Božje ruke, ja sam na njegov poziv odgovorila da želim poći“, rekla je mlada redovnica dodavši kako je uvijek čitala o misionarima i njihovim iskustvima jer ju je to privlačilo i zanimalo.    

Čovjek vjere

„Misionari su za mene uvijek bili posebni ljudi i dok sam bila dijete i kasnije u samostanu. Razmišljajući o svojem misijskom pozivu, nekako sam si uvijek govorila: 'Pa gdje ti sad sebe stavljaš u te redove? Ne možeš ti to, to je nešto ipak posebno, više, veće.' A sada kad sam osjetila taj poziv i pripremala se za pravi život misionara te rast tog poziva, vidim da je potrebna velika vjera u Boga. Smatram da misionar treba biti čovjek vjere i dopuštanja da Bog raste i da ga vodi... Bog je tamo i zove me da radim zajedno s njim, da mu budem oruđe. Potrebna je velika vjera i svjedočanstvo ljubavi drugima, koju sam ja osjetila od Boga“, kazala je s. Veronika dodavši da je cijela Crkva misionarska te povezana i da je svejedno jesu li njezini članovi na našim prostorima ili na Salomonskim Otocima.

Obostrana radost

Ona se skupa sa s. Magdalenom raduje što će biti dio zajednice milosrdnica na otoku Malaita u biskupiji Auki, gdje su njihove susestre utemeljile misijsku postaju 2011. u kojoj Isusa duhovno i materijalno potrebitima svjedoče i uspješno djeluju u zdravstvu i školstvu: s. Augustina Nikolić, s. Jasna Plavac, s. Slavka Bogdan i s. Ruža Raič.

„One nam se sad vesele, a i mi njima. Mi ćemo početi djelovati u edukacijskom dijelu jer sad tamo imamo edukacijski centar Majke Lujze. Imamo prostore za rad, što je olakšavajuće, a to su nam pomogli napraviti Hrvati iz Australije, uz donacije iz domovine i velike pomoći Hrvata iz Australije. To su naši veliki dobročinitelji s kojima i dalje nastavljamo suradnju, što nam je od velike pomoći. Radujemo se toj suradnji“, zaključile su nove misionarke čiju misiju svi koji to žele mogu podržati i molitveno, ali i financijski preko ureda Papinskih misijskih djela u Sarajevu i Zagrebu.    

Biti poput uzora

Redovnice su prije odlaska u misije, u Dublinu obavile pripreme za novu službu gdje su učile jezik i dobivale potrebne upute za rad. Potom su imale trodnevnu duhovnu pripravu u domovini gdje im je don Ivan Štironja, bivši ravnatelj Papinskih misijskih djela (PMD) u Bosni i Hercegovini, približio misionarski život kroz svoje misionarsko iskustvo u Tanzaniji. Misijski križ primile su 26. kolovoza u crkvi Sv. Vinka u Zagrebu gdje je misno slavlje predvodio nacionalni ravnatelj PMD-a u Republici Hrvatskoj vlč. Antun Štefan uz koncelebraciju rektora crkve Sv. Vinka preč. Marjana Pavlenića, predstavnika PMD-a u BiH don Ivana Štironje, dugogodišnjeg misionara u DR Kongu fra Ilije Barišića i fra Bojana Rizvana. Zahvalivši sestrama na daru života za Gospodina i ljude kojima su poslane, vlč. Štefan je pozvao sestre da po uzoru na Sv. Magdalenu i Sv. Veroniku budu Magdalene i Veronike ljudima koji su gladni Boga, milosrđa Božjega, dobrote i razumijevanja Božjega.