Piše: Lidija Pavlović-Grgić

Ivica Barišić rođen je 1963. u Rami, a studirao je u Zagrebu gdje je kao inženjer elektrotehnike kasnije počeo raditi u Ministarstvu vanjskih poslova. Potom je diplomirao na Visokoj školi za sigurnost i otada je već više od 20 godina zaposlen u Ministarstvu vanjskih poslova na području tehničke sigurnosti u toj ustanovi i veleposlanstvima.

Velika nesigurnost

Zbog naravi svojega posla proputovao je cijeli svijet, a 2007. prvi se put zaputio u DR Kongo kod strica misionara fra Ilije Barišića koji u kongoanskim bespućima djeluje od 1972.

Želeći vidjeti gdje i kao živi njegov stric, na putovanje je pošao unatoč turbulentnim sigurnosnim prilikama.

„Tada je dolje nedavno završio rat. Bilo je šest milijuna poginulih iz Konga i Ruande. Putovi su bili neprohodni, vladala je velika nesigurnost… Kad je riječ o pripremama, prošao sam sva cijepljenja – malarija, žuta groznica… Prvo sam stigao u Ugandu, a onda do Konga preko nekakvih ljudi koji prevoze putnike. Vozio sam se devet sati kroz cijelu Ugandu preko nacionalnih parkova i sela. Nije bilo previše opasno jer su prijevoznici znali kuda mogu proći. Onda je do strica uslijedila vožnja kroz kongoanske šume kroz koje razne vojne i civilne skupine naplaćuju prolaz. Dok je fra Ilija bio s nama, to nije bio nikakav problem jer kad bi on izašao iz auta i počeo govoriti na njihovu jeziku, oni bi se povukli pošto su vrlo religiozni – strica su doživljavali kao svetog čovjeka. Postojala je jedna doza straha i neizvjesnosti, ali prevladavao je ipak pozitivan osjećaj i vjera da će sve dobro proći“, prisjetio se naš sugovornik svojih privih dodira s Kongom u kojem je strica posjetio i kasnije, 2010. i 2014.

Optimizam napaćenih

Tijekom prvog dvotjednog boravka Ivica je amaterskom kamerom turistički snimio 15 sati materijala radeći u uvjetima daleko od idealnih, a s najviše problema susreo se u gradskim sredinama kojima ordiniraju razne policije, vojske, frakcije… „Bio im je sumnjiv bijelac s kamerom, pitaju za koga radi. Onda su znali i ucjenjivati – kazali bi da je zabranjeno snimanje, a problemi bi nestajali kad im se da novac. Po selima je bilo puno lakše snimati, a jedina otežavajuća okolnost bila je jer se oko nekoga tko snima odmah okupi 50 djece i u tom je slučaju bilo teško raditi“, prenio nam je naš sugovornik koji je s putovanja ponio mnoštvo upečatljivih uspomena na susrete s Afrikancima.

„U okolnostima poslijeratne nesigurnosti, bijede i siromaštva oduševio me njihov optimizam, smijeh djece, pjevanje navečer ispred koliba, a pogotovo u crkvi. Divno je to njihovo pjevanje u crkvi gdje ne pjeva samo zbor, već svi. Njima, izgleda, ne trebaju probe. Kod njih je sve tako prirodno, a nama su neobjašnjive njihove pjesme, ponašanje u crkvi, ponos, zajedništvo… Čovjeka pogađa kad vidi neuhranjenu djecu koja na fotografijama i filmovima ne izgledaju neuhranjeno. Izgledaju bucmasto, a nabrekli su od korijena manjoka koji nema nikakvu nutritivnu vrijednost. Kad nabreknu, to je znak neuhranjenosti, a krajnji znak neuhranjenosti je kad djeci posijede kosa i trepavice. I tada, kažu, njima više nema povratka u normalan život. Onda se čovjek zamisli nad tim mališanima i povuče paralelu s našom ponekad razmaženom djecom“, opisao je Barišić komu je posebno teško pala činjenica da maleni Kongoanci uglavnom nemaju mogućnost školovanja ako im ga ne omoguće dobri ljudi poput njegova strica.

Ivica poručuje svima koji su u mogućnosti i žele pomoći fra Iliji neka to učine preko ureda Papinskih misijskih djela u Zagrebu i Sarajevu.

Plemenita nakana

Ta ga je spoznaja potaknula da kamerom uhvaćene prizore kongoanskog života i ulogu fra Ilije u njemu, pretoči u tri filma.

„Ideja je bila prikazati i približiti ljudima djelovanje fra Ilije i naših misionara u Kongu. U fra Ilijinoj rodnoj Rami dosta ljudi nije znalo gdje je on, a on je 45 godina u Kongu. Cilj mi je bio informirati gledatelje, ne samo u Rami nego i u Zagrebu i diljem Hrvatske, o tome što misionari rade i gdje žive. Filmovi su, čuo sam, prikazivani i na lokalnim televizijama u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Bio mi je cilj potaknuti i pružiti prigodu ljudima da pomognu misije fra Ilije, školovanje djece i izgradnju škola, što je njegov prioritet. Trenutno je završio srednju školu u župi Ngengere, a prije toga je bio u župi Kibuluu. Napravljeno je u tri župe ukupno 12 objekata u kojima su ukupno 42 učionice. Pored toga su dodatni objekti za nastavnike i upravu. To ne može raditi bez pomoći donatora iz Hrvatske, Njemačke, Australije… Odjeka ima i nadam se da sam i ja tome doprinio, kao i filmovi“, kazao je Ivica koji je trebao nagovoriti fra Iliju da sudjeluje u snimanju.

Učinci prikazivanja filmova

Naime, misionari su uglavnom skromni i samozatajni ljudi koji više vole djelovati u skrovitosti na duhovnom i materijalnom planu za dobrobit onih kojima su poslani, nego o svojim misijskim iskustvima govoriti pred kamerama. „Tako je i kod njega bilo otpora, ali uspio sam ga nagovoriti jer ako ljudi preko medija ne čuju za njega neće mu niti pomoći. Išao sam s tezom: 'Upoznajmo ljude s potrebama tvoje misije, a narod s kojim radiš očekuje pomoć od tebe…' Ako ljudi ne čuju za misionara, ne mogu mu ni pomoći. Onda je ipak pristao i ipak su se osjetili pozitivni učinci prikazivanja filmova i izložbi fotografija, a priča ide i dalje“, naveo je Ivica istaknuvši plodonosnu suradnju s Papinskim misijskim djelima u smislu promoviranja i predstavljanja njegovih filmova, što je bio slučaj i sredinom svibnja kada je u Zagrebu prikazano novo ostvarenje – Fra Ilija Barišić – Od Rame do Konga.

„U trećem i posljednjem filmu nastojao sam zaokružiti priču o fra Iliji i njegovu životu, koliko je to moguće“, kazao je Barišić pojasnivši kako prvi dio filma govori o nečemu što je često fasciniralo fra Iliju, a to je način prijenosa i prijevoza stvari i ljudi u Kongu biciklima, motorima, kamionima. Film obuhvaća i poglavlje o misionarevu djelovanju koje prikazuje skroman život, brigu za domaće stanovništvo, posebno za najmlađe kojima obrazovanjem nastoji osigurati bolju budućnost, što svjedoče radosna dječja i lica starijih koji su zahvalni Bogu što im je poslao svećenika iz Rame. Posljednji dio filma sažima život fra Ilije, od njegova rodnoga kraja, teškog djetinjstva i odrastanja bez roditelja koji su rano preminuli, buđenja zvanja, do današnjih dana.

Iskustvo koje mijenja

Prema riječima autora, s prezentiranjem filma će se nastaviti kako bi i drugi dotaknuli ljepotu afričke duše, ali i težinu življenja u Kongu. On je sretan da je to mogao u vlastitu aranžmanu iskusiti iz prve ruke. Napominje da ga je Afrika obogatila novim spoznajama i potaknula na razmišljanje.

„Osim kongoanskog iskustva, kroz svoj posao i putovanja po svijetu imao sam mogućnost vidjeti na svim kontinentima mnoge zemlje i njihovo ekstremno siromaštvo. Od zemalja sjeverne Afrike do Indije gdje sam bio nedavno. Mislim da je nemoguće doživjeti sve to, a ostati isti i ništa ne promijeniti u svojim razmišljanjima, pogotovo nakon povratka iz Konga i Indije. Trebamo se zapitati: 'Čime smo zaslužili milost da živimo ovdje?' Odgovor ne znamo, ali vidimo da imamo hrane i vodu koju možemo piti. Mislim da se to čovjek treba često pitati i zahvaljivati Bogu na svemu što imamo. No, opet oko sebe primjećujemo nezadovoljstvo, mržnju, zavist i da ljudi ne znaju cijeniti ono što imaju“, smatra Ivica na koga je Kongo snažno djelovao i u vjerničkom smislu.

Učiti od njih

Boraveći kod strica i prateći ga u svakodnevnim aktivnostima i susretima s mještanima, stekao je dojam daKongoanci nekako dublje, autentičnije doživljavaju vjeru, molitvu i pjesmu u crkvi. „Čini mi se da je to njihovo vjerovanje možda iskrenije. Misa je pravo veselje u kojem svi sudjeluju. Kod nas je malo drukčije – vidite previše ozbiljnih lica, naizgled nezainteresiranih. To možda nisam primjećivao prije odlaska u Kongo. Nakon kongoanskih iskustava počeo sam razmišljati kako više i intenzivnije sudjelovati na misi. To je, prema afričkim mjerilima, jedna fešta u kojoj sudjeluju svi. Zborovi nekad, čini mi se, isključuju narod i izobličujući pjesme izvode neke umjetničke akrobacije na krivom mjestu. Treba dozvoliti narodu da pjeva, uživa u svemu tome i slavi Boga. To se događa u Kongu, a kod nas ne. Primjerice, tamo je misa u 7 ujutro i djeca dovode braću i sestre koji imaju 4-5 godina. Čuvaju ih i paze, svako su jutro u crkvi. Nedjeljom mise traju i do pet sati, a nikomu nije dosadno – tu se pjeva, pleše, tu je fešta… Treba možda ići tim tragom i razumjeti što ih veseli i usrećuje u njihovoj materijalnoj bijedi. Optimizam, vjera, osmjesi, pjesma, vedrina… Kod nas je toga pomalo nestalo“, primijetio je Barišić koji ne planira više snimati u Kongu zbog ograničena radijusa kretanja i sigurnosne situacije u toj zemlji, ali će nastaviti sudjelovati u misijskoj animaciji kako bi bio potpora stricu u njegovu poslanju. Na kraju našeg razgovora poručuje svima koji su u mogućnosti i žele pomoći fra Iliji neka to učine preko ureda Papinskih misijskih djela u Zagrebu i Sarajevu.