Narod kome su ove misionarke još od 2005. poslane prolazi kroz razne kušnje s njima, bude tu i problema, nedoumica, a dakako i radosnih trenutaka. U njihovu zadnjem javljanju pisale su, rekli bismo, o najvećem bogatstvu današnjice – djeci.

U njihovu WhatsAppovu obiteljsku grupu jednog dana javila se mlada gospođa Lena. Ona je i prije bila u grupi, ali je izišla, no sad se htjela vratiti jer se o nekim svojim problemima željela posavjetovati s obiteljima njihova dekanata. Brzo su se gotovo sve obitelji iz grupe uključile i znatiželjno čekale da doznaju o čemu je riječ. No, Lena je te večeri prestala pisati pa su se ujutro svi šalili s njom: „Kako to, u svima si nam probudila znatiželju, a sada si osobno s nekim riješila problem?“

Dijete nije „potreba“ – dijete je dar
Tako je sve počelo... Lena se opet javila: „Ja sam veo­ma zabrinuta i imam velike nedoumice i htjela sam baš s va­šom grupom obitelji o tome razgovarati.“ Kad su ju svi obodrili i izrazili svoju spremnost čitati njezina pitanja, nastavila je: „Želim drugo dijete, htjela bih iz jednoga porodiljskog dopusta ići u drugi, da ne moram na po­sao. Stariju kćer Anu odgajala sam sama s mužem. Pomoći rodbi­ne ili naših roditelja nismo imali jer su daleko. I tako je jednu godinu i osam mjeseci – ja sama, bez rodbi­ne i prijatelja ili susjeda, a sad bih htjela drugo dijete jer mi se čini da treba imati dvoje djece. Muž i ja htjeli bismo uzeti kredit i uz ono što dobijemo za djecu kupiti stan u Rostovu te se iz sela preseliti u grad. To s financijama nije tako neostvari­vo, ali svi, baš svi oko nas, pa i moja mama, govore mi da nije potrebno drugo dijete. 'Zašto drugo dijete? To je teško, to ti ne treba. Promi­sli!' I svi se smiju i kokodaču. Ja se ne bojim djeteta, nego mi je teško pod tim pritiskom okoline. Jednom se i muž pokolebao i rekao da nam možda i nije potrebno drugo dijete. Da ne duljim, ja hodam kao izgu­bljena, kao teniska loptica letim iz­među tih raznih mišljenja.“

A onda se razvio cijeli niz odgo­vora:
- „Ako oboje želite dijete, ne slušajte druge, sve vi možete. I ra­dosti će biti više!“;
- „Možda nemam pravo davati savjet, ali ja imam dvoje i mogu reći o sebi da s rođenjem drugog djeteta nije postalo ništa teže. Ako je prvo dijete trebalo mene 100%, drugo samo 50%, ne po važnosti, nego po složnosti i zauzetosti. Djeca, to je sreća, iako ih nekada hoćeš istući!“;
- ,,S dvoje djece je puno lakše. Istina, prvih šest mjeseci malo je teže, ali onda je sve lakše i lakše. I starija kći će ti biti od pomoći; malo se poigra s mlađim djetetom, pa gleda za njim. I tebi samoj će s dvoje biti veselije.“;
- „Gospodin vas neće ostaviti, bit će djece, bit će i sredstava i snage. Ako sada propustite trenutak, vrije­me će otići. Meni je sada 49 godi­na i žao mi je što sam se u 30-ima bojala. Nemojte nikoga slušati, samo sebe.“;
- ,,I mi smo sami, bez pomoći. Ci­jele dane smo troje – mama i dvoje djece. Ali tako je krasno promatrati tu djecu, truditi se za njih i radova­ti se s njima. Kad je mlađa kći bila sasvim mala, stariji joj je dodavao igračke, bočicu držao, pjevao i igrao se s njom…“;
- „Djeca – o čemu vi tu mozgate? Dvoje, troje ili četvero, sve rodite i nikoga ne pitajte. To je vaš život, vaša djeca. Nama je 1980-ih bilo puno teže i nismo pitali koliko djece. A 1960-ih bilo je još i gore i uvjeti su bili gori. Ja sam živjela 2 000 kilometara daleko od roditelja, a ni rodbine nije bilo blizu. Sada imate pampersice, perilice, za kruh ne morate stajati u redu, a i na porodiljskom možete od kuće raditi i dobro zaraditi jer tehnologija i to dopušta. Jedno dijete dopunja drugo. Treba barem dvoje djece ili troje, a više po želji.“

Bili su to samo neki od odgovora podrške i razumijevanja koje je ova mlada majka dobila, rekli bismo, u običnoj WhatsApp grupi.

S vama je Bog!
Potom je jedna mama, koja ima četvero djece, poslala fotografije svojih sretnih malih sinova blizanaca. A na to se nado­vezala i mama troje djece:
- „Dobar dan. Nemojte se ničega bojati. S vama je Bog!!! Mi čekamo četvrto dijete i vi si ne možete predstaviti kakva je bila reakcija kod ljudi, no ja se tomu samo smijem. Ako Gospodin daje dijete, dat će i sve što za njega treba. Sve će biti dobro. Ja sam isto tako išla iz porodiljskoga u porodilj­ski. Kad sam saznala da će biti treće dije­te, bila sam malo u šoku, a sad si ni jed­nog dana ne mogu predstaviti kako bi mi bilo živjeti bez tih radosti u našem domu. A uskoro će doći na svijet i četvrto! Mojoj sreći nema kraja. Jer djeca su smisao života, sve ostalo dolazi i prolazi.“
- „Pozdrav, draga Leno. Dijelim mišlje­nje sa svima vama. Ja sam se bojala roditi drugo dijete, a sada gledam svoju malu kćer i mislim si kako sam ja uopće mo­gla živjeti bez te sreće. I stariji mi puno pomaže. Tako da, nemojte se bojati i ne slu­šajte nikoga, ti i muž to riješite. Ako bude kakva potreba, obratite nam se, svi ćemo vam rado pomoći s potrebnim stvarima.“

Na kraju se ponovno javila Lena: „Velika vam hvala za podršku. Da, ja sam to tražila i očekivala od vas. Jer sama se ne mogu opskrbiti tim pozitivnim duhom, a priču­ve pozitivnih misli i osjećaja su mi bile na nuli. Znala sam da ćete me podržati i da ću zajedno s vama moći ponovno s optimizmom misliti na budućnost. Hvala vam svima! I hvala što postojite!“

Kada su s. Augustina i s. Mirjam pročitale te ohrabrujuće dopise, prožeo ih je, kako kažu, osjećaj sreće i zadovoljstva. „Da, to su plodovi našeg rada ovdje, te mlade obitelji. To su ti isti mladi ljudi koje smo mi ovdje za­tekle. Oni su tada, kao mladi, mislili isto kao i ljudi među kojima živi Lena. Važno im je bilo da im jednog dana bude do­bro i udobno i da imaju sve što požele. O svojoj budućnosti govorili su: 'Jedno ili najbolje nijedno dijete!' Takve su nekada bile njihove misli i komentari. Hvala ti, Gospodine, koji činiš tako divna čuda u srcima ljudi“, poručile su misionarke u Rusiji.

Priča koju su podijelile čini se kao jedno obično „dopisivanje“, ali ona je u dubini puno više od toga. Pokazuje koliko je osobama važno razumijevanje i podrška drugih, koliko su ljudi – vjernici, zapravo jedni drugima, svojim malim gestama sigurne zalihe pozitivnih misli i osjećaja, ohrabrenja, podrške i ljubavi koja je počelo svega. Čovjek treba zajednicu i ona treba njega.

J.P., KT