Don Ivan Stojanović

Gradimo bunare u selima


Nedavno smo u Sarajevu susreli don Ivana Stojanovića od koga smo doznali o prilikama i misijskim pothvatima u misiji Tatale u Gani.

Piše: Lidija Pavlović-Grgić

Jedini misionar Crkve u Hrvata u Gani je don Ivan Stojanović, član Hrvatske salezijanske provincije. Djeluje na sjeveru Gane u misiji Tatale osnovanoj na spomendan Sv. Ivana Bosca (31. siječnja) 2016., a smještenoj duž 70 km duge rute u općini sa 120 sela i 70 000 ljudi.

Mjeseci bez kiše

„Mi smo prisutni u 37 sela. Tu smo se zaustavili jer nas je jednostavno malo – dva smo svećenika i jedan brat pomoćnik. Također, ne možemo to ni financirati – puno se troši na gorivo, a da ne govorimo kako ljudima uvijek treba neka pomoć, pogotovo oko vode – željeli bismo imati bunare“, prenio nam je don Ivan od koga doznajemo da se prostor njegove misije već pomalo pretvara u polupustinju jer već sedam mjeseci nije bilo kiše.

Don Ivan tijekom posjeta misijskoj središnjici u Sarajevu gdje je razgovarao s mons. Lukom Tunjićem, nacionalnim ravnateljem Papinskih misijskih djela u BiHDon Ivan tijekom posjeta misijskoj središnjici u Sarajevu gdje je razgovarao s mons. Lukom Tunjićem, nacionalnim ravnateljem Papinskih misijskih djela u BiH.

„Kad god prođem kroz selo, ako ima bunar i ručna pumpa, vidjet ću stotine kanti za vodu. Da bi dobili barem jednu, moraju čekati tri sata u sušnoj sezoni, a u kišnoj ima dovoljno vode. Kad čovjek vidi tu njihovu muku, srce ga zaboli i htio bi pomoći. Zamislite koliko kanti dnevno treba obitelj od 20 članova, a sve su manje-više takve. Netko uvijek mora čekati u redu za vodu. Poglavica i drugi muškarci govorili su mi da njihove žene izgube čitav dan donoseći kantu ili dvije vode. Kako pomoći? Htjeli bismo svakome selu napraviti jednu bušotinu, jedan bunar kako bi imali pristup pitkoj vodi. U nekim smo selima našli ostatke nekih bunara, ali su se pumpe pokvarile. Kad bi svako selo imalo dva bunara, problem bi, vjerujem, bio riješen – ako se jedna pumpa pokvari, tu je druga bušotina. Mi bismo htjeli napraviti jednu bušotinu i to bi bio veliki napredak. Naši salezijanci poslali su 50 000 eura pa smo u 11 sela napravili jednu bušotinu“, prenio nam je don Ivan dodavši kako bušenje jednostavnog bunara od 30 do 50 metara košta oko 5 000 eura, a ako se želi ići na dubinu od 70 metara cijena je dvostruka.

Biti Isusov prijatelj

„Kad smo im dali bušotine ne tražeći od njih ništa, osim da se o njima brinu i servisiraju, rekli su: 'Kad nam vaš Bog može dati tako dobru i čistu vodu, on je pravi i svi ćemo ga slijediti.' Onda smo im mi rastumačili da su im to darovali dobri ljudi koji ih ne poznaju i imaju dobro srce te su to učinili iz ljubavi prema njima i Bogu… To ih još više motivira da otvaraju srce Isusu“, prenio nam je naš sugovornik posvjedočivši kako je misionar i duhovni pastir, ali i graditelj te velika pomoć u raznim potrebama mještana Tatalea gdje u pastoralnom smislu ima puno posla. 

„U središnjici ima katolika i mislim da su najjača vjerska zajednica u tome mjestu. Katoličke zajednice našli smo u još četiri sela, a u drugima ih nije bilo. Pokušavamo svakog tjedna posjetiti svako selo kako bismo održavali kontakt i postali prijatelji s ljudima. Pitali smo poglavice sela da nam dozvole organiziranje aktivnosti s njihovom djecom i mladima. Svi su bili vrlo ljubazni i dopustili rad. Kad dođemo s loptom i bombonima, sva su djeca oko nas, a stariji dođu vidjeti što se zbiva. Tako smo djelovali prva tri mjeseca i zbilja smo pridobili njihova srca i sprijateljili se, a nakon toga smo ih pitali tko želi biti Isusov prijatelj. U 35 sela ih se više od 1 000 prijavilo za katehezu, a za Uskrs ove godine krstili smo 500 njih“, ispričao je salezijanac koji u duhu svojeg Reda i u misijama na osobit način djeluje među mladim Afrikancima.

U duhu don Bosca

„Kad smo preuzeli ove misiju, i sami smo se pitali kako će to ići kad tamo uopće nema katolika i kako započeti evangelizaciju. I onda smo izabrali ove jednostavne točke. Prva je bila druženje s ljudima svakog tjedna bez obzira hoće li nas oni prihvatiti u smislu evangelizacije. Druga je točka bila organizacija salezijanskog oratorija ako oni to dozvole. Dakle, organiziramo različite igre za djecu i mlade i prije svake je neka biblijska priča o Isusu. Budući da oni vole ples i pjesmu, to se također uklopi u program, a slijede igre. Oni vole igrati, pogotovo u selima gdje nikada nisu imali pravu loptu. Salezijanski oratorij uključuje četiri stvari. Želimo da on bude kuća za tu djecu i da se ona osjećaju ugodno kod nas. Drugo, nastojimo da to bude škola života u kojoj će učiti prave vrijednosti. Treće, želimo da crkva bude oratorij gdje kroz igru i sve druge aktivnosti mlade upućujemo na Boga koristeći kratke priče, molitve, pjesme, a povezujemo i njihove narodne izreke s našim kršćanskim porukama. Inače se tamo i odgaja kroz priču jer njihovi stari po selima nemaju drugog načina nego to činiti kroz narativ, što smo mi prihvatili i to jako dobro funkcionira. Četvrto, za one koji se prijave imamo posebne susrete za katehezu jednom mjesečno ili službu riječi ili, ako ima pričesnika, svetu misu u svakome selu. To je naš pristup i salezijanski oratorij bio je pravi magnet za te ljude“, ispričao nam je don Ivan.

Kradu budućnost djece

On se susreće i sa starijima, s poglavicom i njegovim vijećem. Razgovaraju o svemu i mještani uvijek iznose svoje poteškoće među kojima je, uz vodu, i nerazvijen obrazovni sustav.  

„U selima su škole od blata i pokrivene slamom, a u jednom je razredu stotinu djece. I kako će učitelj to učiti? Zato uvijek imaju jednu šibu i tako drže disciplinu. Njihova su djeca dosta dobra, a kad je šiba tu – ne usuđuju se praviti probleme. Ispred njih nema ni knjige ni bilježnice. Najviše prate očima i ušima. Jasna stvar, nakon osnovne škole u selima ne znaju ni čitati ni pisati. U većim mjestima je bolja situacija, a tamo je još više učenika u razredima. Mnoga djeca uopće ne idu u školu jer nema školskih objekata, a u školama jedan ili dva učitelja dođu na šest razreda. Rekao sam poglavicama i političarima na misama da su lopovi jer kradu budućnost djece – nisu im osigurali osnovno: vodu, školu, pristup liječenju, struju…“, naveo je svećenik istaknuvši kako su veliki problem i putovi.

Zahvalnost na darovima

Putnici iz njegove misije do glavnog grada cestom putuju 900 km, a 500 područjima bez cesta dok u selima njegove misije nema ni centimetra asfalta. On te poteškoće ipak uspijeva premostiti zahvaljujući terencu nedavno dobivenom preko MIVA-e, misijske organizacije koja osigurava vozila za misionare.

„Zbilja smo zahvalni najprije ravnateljima Papinskih misijskih djela u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a onda i svima koji su doprinijeli svojim darom da dobijemo taj auto. Pozvao bih sve župnike i župe neka sudjeluju u akcijama MIVA-e kako bi mogli pomoći i drugim misionarima bez vozila“, naglasio je don Ivan posvjedočivši kako ljudi među kojima službuje imaju izraženu zahvalnost prema darovateljima.

„Ljudi su toliko jednostavni i dobri da svakodnevno mole. Oni zbilja vjeruju da molitva može učiniti svako čudo. Vole moliti i mole za sve dobrotvore, a mi salezijanci u svojim molitvama imamo zaziv za sve naše dobročinitelje da ih Gospodin nagradi i blagoslovi za svako njihovo dobro djelo. Vjerujem da nas u teškim trenucima, kad ne znamo što bismo i kako bismo, molitva naših misijskih prijatelja spašava i pomaže“, kazao je misionar čije djelovanje na dobrobit ljudi iz Tatalea dobročinitelji najjednostavnije mogu pomoći preko ureda Papinskih misijskih djela u Sarajevu i Zagrebu.

Uzdol i Tatale

Pitali smo don Ivana postoje li ikakve poveznice između njegova zavičaja Uzdola i misije Tatale. „Vrlo je zgodno napraviti tu paralelu. To su dva različita svijeta. Tamo se doživi više šokova – od kulturološkog i klimatskog do običajnog i ekonomskog. Za mene je osobno najteži taj klimatski – prevelike vrućine. U veljači, ožujku i travnju dobijem osipe i dok kiše ne počnu padati, ne mogu se riješiti te alergije na vrućine. To je za mene najveći problem uz tifus, malariju i druge bolesti, a takvih opasnosti u našim krajevima nema. Moj Uzdol i ova misija poklapaju se u koječemu. Recimo, to je seoski ambijent. Dok sam bio dijete, bili smo siromašni i živjeli od zemlje. Morao sam svakodnevno kopati i čuvati ovce i goveda. To je sada situacija u mojoj misiji. Kad tamošnjim ljudima govorim da sam kopao i čuvao ovce, oni ne mogu vjerovati. Ljudi su kao i ovdje dobri i plemeniti, a sve je drugo potpuno različito. Uvjeti života su im jako teški. Kod nas je na selu bilo nepismenih, ali bili su u manjini jer je mlađi svijet išao u školu. Kod njih je 98 posto zemljoradnika. Netko je uspio postati učitelj, vojnik, policajac ili raditi u bolnici. To su jedini državni poslovi. Drugi su vezani za zemljoradnju, a ako nema kiše oni su gladni. A ako su preobilne kiše, odnesu im farme i opet vlada glad. To kod nas nisam nikada iskusio. Mi smo na selu uvijek imali hrane, a njima su najveći problem vremenske prilike – ako su kako treba – imaju sve, a ako nisu – nemaju ništa“, posvjedočio je naš sugovornik.