Piše: Lidija Pavlović-Grgić

Nacionalna uprava Papinskih misijskih djela u Republici Hrvatskoj organizirala je krajem 2017. na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu projekciju dokumentarnog filma Lica puna nade. Autor i redatelj je doc. dr. sc. Krunoslav Novak s Odjela za komunikologiju HKS-a koji je prošle godine boravio u Africi i napravio zanimljiv prikaz tamošnjih prilika u školstvu. Film govori o mogućnostima i poteškoćama školovanja koje prolaze djeca i mladi u afričkoj zemlji Beninu te posebno predstavlja Dom za djevojčice Sv. Ivan Pavao II. kojeg je osnovao vlč. Odilon Singbo, svećenik iz Benina koji trenutno djeluje u Hrvatskoj kao sveučilišni kapelan na HKS-u.

Misijske teme

„Ovo je drugi film o misijama. Prvi film Madrecitas snimio sam 2015. u Ekvadoru o hrvatskim misionarkama sestrama Službenicama milosrđa koje tamo djeluju. Taj film bio je jako dobro prihvaćen i mnogi su, nakon što su ga pogledali, izrazili očekivanje i želju da nastavim na sličan način govoriti o misijskom poslanju Crkve. Tako se već od tada počela razvijati misao o ljudima o kojima bih mogao snimiti sljedeći film“, kazao nam je vlč. Krunoslav kojem nije bilo teško odabrati Benin za svoju sljedeću dokumentarno-misijsku temu. „Benin je, naime, kod nas poznat po tome što su tamo djelovali hrvatski misionari vlč. Franjo Jačmenica i vlč. Toni Štefan (nacionalni ravnatelj Papinskih misijskih djela u Hrvatskoj op.a.), tamo još i danas djeluju redovnice Marijine sestre iz Hrvatske, a iz Benina dolazi i vlč. Odilon Singbo, koji djeluje u Zagrebu kao sveučilišni kapelan na Hrvatskom katoličkom sveučilištu“, dodao je naš sugovornik koji je zbog potreba snimanja proveo 10 dana u Beninu kako bi doznao kako žive tamošnji ljudi, kako izgleda njihovo odrastanje i školovanje; kako živi i raste Crkva kao zajednica Isusovih vjernika danas, kad su porasla duhovna svećenička i redovnička zvanja, te kako velikim dijelom službe u Crkvi preuzimaju domaći svećenici.

Borba za obrazovanje

Susreo se s mnoštvom tema, a na jednu je ipak stavio naglasak. „U ovome filmu usredotočio sam se na izazove odrastanja i školovanja u Beninu. Budući da djelujem na HKS-u u Zagrebu, činilo mi se zanimljivim progovoriti o toj temi. Profesorima, studentima, ali i svakom čovjeku može biti vrlo inspirativno vidjeti koje sve poteškoće prolaze djeca i mladi koji se doslovno moraju boriti za obrazovanje. Školovanje se u Beninu već od osnovne škole plaća. Djeca i mladi pronalaze različite načine kako bi se mogli školovati jer im to roditelji često nisu u mogućnosti priuštiti. Istina je da im je potrebna pomoć, no također pokazuju različite inicijative u kojima iz svojih skromnih mogućnosti vlastitim radom nastoje osigurati egzistenciju, ali i pomagati drugima. Film također prikazuje i pojedine vjerničke zajednice i njihove susrete. Mladi zaista teško žive i teško stječu obrazovanje. S druge strane upravo radi nedostatka obrazovanja teško postižu neke rezultate u svojim nastojanjima da se u životu snađu. Rijetki su oni koji planiraju dalje od današnjeg dana, a u tome im može pomoći obrazovanje“, autor nam je približio sadržaj svojeg filma, ali i osobno iskustvo boravka u Africi.

Lica puna nade

„Rekao bih da je Benin prekrasna zemlja koja ima puno vrijednih ljudi. Kad se nađete na ulicama nekog grada, vidjet ćete da su ljudi stalno u pokretu, traže načine i mogućnosti kako bi pronašli neki posao. Tamo žive ljudi velike i snažne vjere i međusobnog povjerenja. U zajednicama, napose u manjim sredinama, vidljivo je kako 'zajedno dišu', čak i ako su različitih vjera, tamo ne postoje napetosti između pripadnika različitih vjeroispovijesti, a veliki je broj kršćana, muslimana i animista. Posebno su me oduševila ta lica puna nade, zato sam tako i naslovio ovaj film. Nisam primijetio tugu na licima, iako je život tamo zaista težak i zahtjevan. Nisam primijetio da se ljudi žale jer im je teško, nego puni optimizma žive iz dana u dan. Mogao bih reći da me je posebno dirnula njihova gostoljubivost. Došavši u posjet nekoj obitelji, doživio sam kako će dati sve od sebe, pa čak i preko svojih mogućnosti, da učine da se u njihovu domu osjećate ugodno. Počastit će vas najboljim što imaju, pa i onim što sebi vjerojatno nikada ne bi mogli priuštiti. To ne čine teška srca, nego su sretni i očekuju da njihovu gostoljubivost prihvatite“, opisao nam je vlč. Krunoslav što je doživio tijekom snimanja koje je obuhvatilo i Dječji dom Sv. Ivan Pavao II.

Pomoć djeci

„Film prikazuje i taj dom i prilike u tome domu. To je projekt koji je pokrenuo vlč. Odilon Singbo zahvaljujući pomoći iz Hrvatske. Danas se velikim dijelom taj dom održava upravo zahvaljujući našim hrvatskim dobročiniteljima koji mu u tome pomažu. U domu trenutno borave 24 djevojčice bez odgovarajuće roditeljske skrbi, a u njemu djeluju sestre biskupijskog prava Biskupije Porto-Novo. One se brinu oko njihova odgoja, dok djevojčice pohađaju školu u mjestu Honji“, naveo je naš sugovornik koji je napomenuo kako je najbolji način za pomoć djevojčicama i djelovanju Dječjeg doma kontaktirati vlč. Odilona i posredovati im pomoć preko nacionalnih ureda Papinskih misijskih djela u Zagrebu i Sarajevu.

Raditi za misije

Vlč. Krunoslav inače odavno sudjeluje u različitim aktivnostima koje pomažu i promoviraju misije. „Već ranije, prije 10 i više godina, u Varaždinskoj biskupiji pokrenuli smo Ured za pastoral u medijima koji nastoji naviještati Radosnu vijest preko lokalnih i regionalnih medija s područja biskupije. To je bilo vrijeme kad se i vlč. Toni Štefan vratio iz misija te smo zajedno pokrenuli različite projekte. Njegovo oduševljenje za misije ne može vas ostaviti ravnodušnim. Prije tri godine kao ravnatelj Nacionalnog ureda Papinskih misijskih djela u RH predložio je da snimimo film o misionarkama u Ekvadoru, jer se o njima malo znade. Nakon povratka iz Ekvadora, zaista mogu reći da sam još više zavolio misije, ali ovaj put ne samo zbog svjedočenja vlč. Štefana, nego jer sam se sam uvjerio kako misionari zaista čine velika djela“, prenio je dr. Novak koga susreti s ljudima u tim zemljama nisu ostavili ravnodušnim. „Koliko god nam se čini da su siromašni, mislim da su bogati u tome što se znaju radovati životu, malim stvarima i što imaju snažnu vjeru, a što se u zapadnom svijetu pomalo zapostavlja“, dodao je svećenik koji je svjestan da je važno govoriti o misijama ne samo kako bi ljudi u boljoj financijskoj situaciji pomogli potrebitima u dalekom svijetu, nego i poslati važne poruke.

Učiti od njih

„U filmovima koje sam snimio, iako dotiču teška egzistencijalna pitanja, nastojim prikazati ono što svjedoči da unatoč tim teškoćama ljudi imaju svoje dostojanstvo. Ne stavljam na prvo mjesto perspektivu u kojoj mi živimo da bih iz nje procijenio koliko je njima teško i loše u odnosu na nas. Želim dopustiti da ti ljudi progovore i predstave ono što oni žive i na koji način uz sve teškoće uspijevaju biti radosni. Čini mi se da i mi možemo mnogo naučiti od njih. Tada svaka naša pomoć nije samo pomaganje nekomu tko je u teškoći i tko će preživjeti od naših milodara, nego budi svijest da u teškim okolnostima u kojima ljudi žive ne odustaju, a mi im u tome želimo biti podrška“, pojasnio je autor filma komu su Afrika i njezini ljudi ostali u srcu. Pitali smo ga na kraju ima li već planova za povratak.

„Primarno djelujem na Sveučilištu, pa je teško planirati puno unaprijed. Bilo bi lijepo vratiti se. Neki kažu da je Afrika crna i lijepa, govoreći o njezinu stanovništvu; neki kažu da je crvena i lijepa zbog crvene zemlje i prekrasnih zalazaka sunca; a ja bih rekao samo da je lijepa, jer je puna nade“, zaključio je naš sugovornik.