Uzori

Križ je knjiga života


Uz spomendan Marije Propetog Isusa (9. srpnja), zaštitnice misija u BiH, prisjećamo se života i djela hrvatske blaženice.

Piše: Lidija Pavlović-Grgić

Marija Propetog Isusa (Marija Petković Kovač) rođena je 10. prosinca 1892. u mjestu Blato na otoku Korčuli, u vjerničkoj i imućnoj obitelji Petković Kovač, kao osmo dijete Antuna i šesto dijete Marije, rođ. Marinović kojom se Antun oženio nakon smrti prve supruge s kojom je imao dvije kćeri. U roditeljskom domu dobila je primjeren duhovni odgoj i naobrazbu.

Otac kao smjerokaz

Suprotno običajima vremena njezina djetinjstva, bistroj djevojčici s pet godina dopušten je bio upis u pučku školu koju je završila kao 11-godišnjakinja. Potom je nastavila nauk u Zavodu talijanskih redovnica Službenica Milosrđa u Blatu gdje je učila o šivanju i raznim drugim poslovima. Boraveći kod njih, pobožna djevojčica je shvatila da i nju Bog poziva na posvećeni život, ali njezini roditelji nisu željeli da završi u samostanu, već da se uda. No, njihovoj je kćeri ipak bila važnija duhovna pouka i shvatila je da ju Bog poziva na posvećeni život, što potvrđuje činjenica da je s 14 godina učinila osobni zavjet čistoće i vjernost Isusu.

Upućeni navode kako je Marija odmalena pokazivala suosjećanje i razumijevanje prema drugima, osobito onima lošeg imovinskog stanja. Njezina je obitelj bila među bogatijima, ali u svojem blagostanju njezin otac nije ostao imun na poteškoće drugih. Voljen i cijenjen u rodnom kraju bio je i zbog svoje plemenitosti i milosrđa prema siromašnima. On je zbog svojih vrlina blaženici bio uzor, a osobito ju je oduševljavala njegova briga za potrebite. Poslije očeve smrti (1911.) nastojala je nastaviti njegovu plemenitu praksu pomaganja siromašnima. Uz to je, unatoč obvezama na obiteljskom dobru i čestim boljkama, samoinicijativno oko sebe okupljala djecu siromašnih ljudi koji su radili na posjedu njezina oca te im prenosila vjeronaučna i osnovna znanja pučke škole, a privrženost Bogu pokazala je i kroz vođenje triju vjerskih društava u rodnom mjestu.

Pomoći svojem mjestu

U dvojbama oko njezina duhovnog služenja pomagao joj je tadašnji dubrovački biskup dr. Josip Marčelić. S 22 godine željela je ići u klauzuru kako bi oplakivala bijede ovoga svijeta, ali biskup ju je potaknuo da pomogne napuštenoj djeci i nezbrinutim udovicama u Blatu koje su pritiskali brojni problemi – od ljudskih gubitaka u I. svjetskom ratu do posrnula gospodarstva zbog bolesti vinove loze. Zamolio ju je da se useli u zavod, koji su poslije rata napustile talijanske Službenice Milosrđa, te nastavi voditi pučku kuhinju u kojoj je i prije bila angažirana. Ona je prihvatila prijedlog te je na Blagovijest, 25. ožujka 1919. započela zajednički život s pet djevojaka iz Blata i Vele Luke u napuštenom samostanu. Tako je pod biskupovim vodstvom krenula prema osnivanju Družbe kćeri Milosrđa Trećega samostanskoga reda svetoga Franje koja je u Blatu službeno utemeljena 4. listopada 1920. Tada je Marija obukla redovničku odjeću i uzela ime Marija Propetog Isusa, i deset dana kasnije imenovana vrhovnom poglavaricom. Po predlošku Maloga pravila franjevačke zajednice, a uz biskupovu potporu, sastavila je prva pravila nove družbe koja je kasnije dobila biskupijsko odobrenje i 1928. pridružena Franjevačkom redu.

Život za siromahe

Pomoć od Marije i njezinih sestara tražili su tih godina mnogi, a ona je uvijek vjerovala da će Bog nešto providjeti za one koje joj stavi na put. Zajednica je u početku skrbila o oko 300 djece, a trebalo je pomoći i brojnim udovicama. Budući da je potpora vlasti bila jako mala, sestre su se morale svakako snalaziti kako bi pružile ruku potrebitima – raditi, ali i ljude moliti za sredstva. Zapamćeno je da je buduća blaženica više puta išla u prošnju po Slavoniji i Vojvodini, pomoć je tražila i dobivala od onodobnog ministarstva u Beogradu, a kad joj je papa Pio XI. darovao 15 000 dinara, odmah je dogradila sirotište u Blatu kako bi zbrinula što više djece. Marija i njezine suradnice išle su svuda gdje je bilo potrebno kako bi pomagale odgajati djecu i mlade te njegovati bolesnike i starije osobe.

Zajednica je vremenom rasla i redove punila djevojkama spremnima posvetiti život siromasima, te svoje djelovanje proširila na brojna dječja prihvatilišta u Slavoniji, Vojvodini, Makedoniji i Srbiji. Njezini suvremenici su zabilježili da je Marija bila predivan primjer darivanja jer je svatko od nje nešto ponio, makar riječ utjehe i ohrabrenja.  

Odlazak u misije

Posvećujući se onima s ruba društva i poglavito siromašnoj djeci i siročadi, koje je doživljavala kao svoju prvu brigu, Marija je pošla i u misije. Misionar o. Leonard Rusković zamolio ju je da pošalje 20-ak sestara u misije u Južnoj Americi. Prvih sedam sestara 31. ožujka 1936. stiglo je u Argentinu gdje su angažirane u Buenos Airesu u privatnom sanatoriju koji je zbrinjavao samo bogate. No, one su znale da to nije njihova karizma pa je ta filijala zatvorena i Marija je potom poslala sestre u predgrađa puna osoba pritisnutih raznim teretima života. Za njima je na južnoameričko tlo u idućih pet godina krenulo još 30 sestara koje su djelovale u vrtićima i školama, te radile s bolesnom i slijepom djecom, a vremenom se sestarska zajednica širila čemu je, zasigurno, tvrde upućeni, pridonio i dolazak buduće blaženice.

Ona je, naime, kao vrhovna poglavarica 1940. pošla u Južnu Ameriku obaviti službeni pohod sestrama, a ostala je sve do 1952. U novoj je sredini poučavala o vjeri, ali i svemu što bi ljudima moglo unaprijediti egzistencijalne prilike – od higijene i ekonomije do bolničarstva i strojopisa, te je stalno imala u svojem rasporedu i duhovno poučavanje svojih sestara. Uz te aktivnosti duhovno je služila u vojnim bolnicama Campo de Mayo u Argentini i Asuncionu u Paragvaju gdje se osobito posvetila vjerskoj i praktičnoj naobrazbi Indijanaca.   

Uzor sestrama

„Majka je ostala među siromašnima i potrebnima kojima je malo tko imao želje ići. Sa svetačkom hrabrošću povlačila je nove brazde u koje je trebalo posijati evanđeosku poruku spasenja. Otvarala je nove jezgre Kćeri Milosrđa i razvila dinamičnu misijsku aktivnost, vjerna svojem mladenačkom uvjerenju da nema ljubavi prema Bogu bez aktivne ljubavi prema dušama“, zabilježile su njezine sestre kojima je njihova utemeljiteljica bila uzor sveta života vjere, ljubavi, velikodušnosti i milosrđa.

Poslije plodna misijskog djelovanja obilježena utemeljenjem brojnih ustanova (vrtići, sirotišta, škole...) Marija je 1952. došla u Rim. Zbog komunizma u Jugoslaviji smatrala je da je najbolje u tome gradu smjestiti vrhovnu upravu svoje međunarodne Družbe, kojoj je još prethodilo pravno institucionaliziranje. Uz pomoć hrvatskoga franjevca o. Karla Balića uskoro je uspjela gotovo u središtu Rima kupiti kuću za sjedište Družbe koja je 1956. dobila papinsko priznanje.

Dvije godine kasnije Marija je doživjela izljev krvi u mozgu što je prouzročilo djelomičnu uzetost. Nakon 40 godina predana vođenja Družbe, na kapitulu 1961. svoju službu vrhovne glavarice predala je novoizabranoj s. M. Julijani Franulović. Posljednje godine života provela je u poniznu služenju sestrama i molitvi. Preminula je 9. srpnja 1966. u Rimu gdje je pokopana na groblju Campo Verano, a poslije tri godine njezini ovozemni ostatci preneseni su u kapelicu u kući Vrhovne uprave. Potom su u studenom 1998., na prijedlog Postulature za njezino proglašenje blaženom i svetom, preneseni u kriptu samostanske kapelice Krista Kralja u kući matici u Blatu.

 

Zagovor blaženice

Poznavatelji bl. Marije zapisali su kako se čitavog života čvrsto pouzdavala u Boga, ispunjavala njegovu volju, postojano radila na izgradnji Božjega kraljevstva. Kao istinska učenica svetoga Franje Asiškoga, Propetoga je ljubila nepodijeljenim srcem, a siromaštvo i poniznost učinila najvećom vrijednošću. Njezin je sveti život postao nadahnuće mnogima koji su u svojim životnim križevima tražili zagovor Marije koja je toliko ljubila Raspetoga. Dekret o priznatu čudu u spašavanju 20 mornara u utrobi potopljene peruanske podmornice Pacocha proglašen je 20. prosinca 2002., čime su ispunjeni svi uvjeti za njezino proglašenje blaženom, što se uskoro i dogodilo. Tijekom trećeg pohoda Hrvatskoj sveti papa Ivan Pavao II. proglasio ju je blaženom 6. lipnja 2003. u Dubrovniku i time domovinsku Crkvu obogatio prvom hrvatskom blaženicom za koju se diljem svijeta mnogi mole da jednog dana bude pribrojena svetcima Katoličke Crkve.

 

 

Iz Pouka o Križu

Stanite pred ovim propetim Spasiteljem, pogledajte Križ, tko je na njemu. Zadubimo se malo tu u razmatranje. Zaručnici Isusovoj mora biti slatko kad može kleknuti pred Križem, obujmiti ga svojim rukama i zahvaljivati se Božanskom Spasitelju, koji je za nju muku podnio. Pod Križem naučit ćete se stupati putem Križa, putem trpljenja i požrtvovnosti. To je kraljevski put, to je najodličniji vođa izabranih duša. Prije nego je Spasitelj posvetio križ svojom smrću na njemu, on je bio drvo sramote, stratište određeno za najgore razbojnike. Ali nakon presvete muke Isusove, Križ je postao slavan, Križ je geslo svetaca, Križ je knjiga života. Križ je učitelj poniznosti, samoprijekora, ljubavi i svake kreposti. Propete Isusove ruke neka nas opominju da sve radimo u ljubavi i požrtvovnosti, probodene noge Isusove neka nas opominju da hodamo putem sv. poslušnosti i putem sv. Božjih zapovijedi, njegova trnova kruna neka nas sjeća svete poniznosti koja mora da resi našu redovničku dušu, a otvoreni bok Isusov neka bude naša najslađa okrepa i naš zaklon, iz njega crpimo snagu u svim svojim bolima i slaboćama...