Piše: s. M. Samuela Vilenica

Poštovani čitatelji Katoličkog tjednika, čast mi je i radost što vas prvi put mogu pozdraviti iz zemlje gdje palme cvatu, iz daleke, a opet nama Hrvatima tako bliske Argentine. Moje je ime s. M. Samuela Vilenica, članica sam Družbe sestara milosrdnica Sv. Vinka Paulskog.

Vjerujem da je moj misijski poziv započeo još u djetinjstvu kada sam cijelim srcem pjevušila Tamo gdje palme cvatu i neumorno prikupljala poštanske marke za misije. Došavši u samostan, imala sam priliku svoju redovničku formaciju proći u Argentini i tako sam otkrila da je prema Božjem planu, moje mjesto ovdje. I evo, već nešto više od dvije godine djelujem u ovoj zemlji.

Villas i vila – tako slično, a tako različito
Kao što je meni ova zemlja otvorila vrata i gostoljubivo me primila za poslanje koje mi je Gospodin povjerio, tako su prije mene brojne generacije naših hrvatskih iseljenika ovdje pronašle dom i sigurno utočište. Na poziv hrvatskih franjevaca 1939. dolaze prve sestre milosrdnice kako bi pružile duhovnu pomoć našim iseljenicima. Tako se na lučkom i siromašnom dijelu Buenos Airesa, na Dock Sudu, otvorila škola Krista Kralja koja je u katoličkom duhu odgojila brojne generacije učenika. I ja sam sada ovdje na izvorima, na periferiji – riječ koja je tako bliska našem Svetom Ocu Franji.

Da, periferija jer ljudi ovdje žive u vrlo skromnim uvjetima u tzv. Villas – kućama izgrađenim od raznoraznih materijala: drvo, lim, zemlja, cigla, plastika. Neke od njih jedva da se uopće mogu zvati kućom, kao mjestom gdje obitavaju ljudi. U duhu Sv. Vinka Paulskog nastojimo im pomoći koliko možemo. Prije svega hranom i odjećom, a zatim posjećujući njihove kuće kako bismo upoznali njihove stvarne potrebe. Nastojimo ih saslušati, utješiti, potaknuti ih na sakramentalni život.

Posebno krštenje
Tako smo posjećujući jednu obitelj, pronašli da u trima malim sobicama zapravo žive tri obitelji s ukupno devetero djece. I nijedno od djece nije bilo kršteno! Polagano smo započeli put pripreme za krštenje. Brojna pitanja poput odabira kumova, nedostatak materijalnih sredstava, nesređene bračne situacije, činile su se u početku ozbiljna zaprjeka za ostvarivanjem ovog velikog događaja. No, zahvaljujući otvorenosti župnika, poteškoće su polako nestajale. Bila nam je velika radost kada smo saznale da su se javili u župni ured i dogovorili nadnevak krštenja. Kao zajednica molitvom smo ih pratile. Približavao se dogovoreni nadnevak. Dan prije padala je kiša i ulice su već bile poplavljene (kada je nemoguće izići na ulicu), a te subote samo Nebo je izrazilo svoju radost poslavši nam plavetnilo svoda nebeskog i predivno sunce. Žurile smo prema župnoj crkvi, pune radosti, ali i nesigurnosti. Hoće li doći? Neće li možda odustati? Svi su nas čekali pred župnom crkvom. Roditelji, kumovi i djeca. Bio je to svečani trenutak kada je devetero djece primljeno u krilo Majke Crkve. Roditelji su bili veoma zahvalni za svu pomoć koju smo im pružili. Bogu hvala za sve, ima još puno djece i odraslih koji očekuju ovaj svečani trenutak.

Zagrljaj koji mijenja život
Vrata „kućice“ gdje primamo naše „gospodare“, kako je Sv. Vinko Paulski lijepo običavao zvati braću u potrebi, otvorena su dva puta tjedno. To je vrijeme susreta, molitve, dijeljenja iskustva.

Kucaju na vrata dvije gospođe. Žive u blizini. Već sam fizički izgled izaziva sažaljenje. Obje su mlade, ali život ih nije štedio. Jedna od njih plače. Ima 32 godine, muž ju maltretira, tuče, nema gdje otići, nema s kime razgovarati, razmišlja o samoubojstvu. I dok tako priča svoju tužnu priču, odlučim je zagrliti. Gleda me i ne vjeruje da ju takvu netko može voljeti. Sva se promijenila, izlazi nasmijana iz „kućice“ i govori: „Hvala vam što ste mi vratili osmijeh na lice!“ O, Bože, kada bi barem po tvojoj prisutnosti svim ljudima bio vraćen osmijeh na lice!

Novac s „neba“
Uz rad sa siromasima povjeren mi je posao vjeroučiteljice u našoj školi. Budući da smo katolička škola, učenici imaju priliku za redovitu ispovijed. A kao što znamo, za ispovijed se treba pripremiti.

Sjedim tako na klupici u dvorištu škole s četvero srednjoškolaca. Imaju brojna pitanja o vjeri, Bogu, o svemu. Govorim im kako je vjerovati u horoskop praznovjerje jer su zvijezde samo stvorenja kao i sve ostalo i ne mogu odlučivati o našoj sreći. Jedna učenica sluša i buni se. Po njezinom mišljenju ona sama odlučuje o svojoj sreći jer „Bog je predaleko da bi joj mogao pomoći“. Strpljivo joj objašnjavam kako se Bog brine za svakoga čovjeka ponaosob. Ostali učenici me slušaju „na pola uha“ i razmišljaju kako bi bilo dobro da im donesem nešto za užinu. Budući da je vrijeme nastave, ne smijem to učiniti. I tako naš razgovor teče između užine i Boga koji se brine za sve ljude. Imaju oni mali kiosk u školi, ali ova četvorica taj dan nisu imali novaca, tako da je praznog želudca bilo teško razmišljati o Bogu koji se brine za nas. Raspravljajući tako, došlo je vrijeme velikog odmora. Mojih četvero prijatelja ode na odmor s obećanjem da će se poslije vratiti na ispovijed. Nije prošla ni minuta, vraćaju se trčeći i vičući da su pronašli 50 pesosa na dvorištu i da im se čini kao da je novac pao s neba. Uistinu, nije bilo nikoga u blizini kome bi se novac mogao vratiti i od četiri stotine učenika koji prolaze dvorištem, baš oni su bili prvi koji su ga pronašli. Vraćaju se zadovoljni sa svojom užinom. Čini se da se sam Gospodin htio poslužiti tim neznatnim događajem kako bi završio moju katehezu. Pristupa mi učenica koja je započela raspravu o Božjoj brizi za ljude i govori mi: „Mislim da ste imali pravo. Bog nam je poslao ovaj novac kako ne bismo išli gladni na ispovijed i da se što bolje možemo pripremiti za susret s Njim.“ I ja sam ostala zadivljena.