Marijina sestra kao slamka spasa mnogim Ukrajincima


Zagrepčanka s. Ivančica Fulir, misionarka u Ukrajini, jedna je od Marijinih sestara čudotvorne medaljice. Ova je redovnica, zajedno sa susestrama, možda i jedina slamka spasa onima na marginama već dovoljno marginalizirane Ukrajine.

Piše:  Josipa Prskalo

Kako je istaknula ova 35-godišnja misionarka, iznimno joj znači što je u njezinoj domovini vjera tako čvrsta: „Kada čujem da netko moli za mene, vjera je čvrsta, mogu ići tamo raditi za što me Bog poziva. Osjećam jednu sigurnost, zaleđe da u svemu tomu nisam sama, da su uz mene, kako obitelj, bez obzira koliko im je teško, tako i vjernici u Hrvatskoj.“

Krivo da krivlje ne može!
Ova rođena Zagrepčanka odrasla je te stekla osnovnoškolsko, srednjoškolsko i fakultetsko obrazovanje u glavnom hrvatskom gradu, nakon čega su je putovi vodili volontirati kod Marijinih sestara čudotvorne medaljice u Benin. „U biti, tamo sam i upoznala Marijine sestre i nakon manje od godinu dana volontiranja tamo se i javio moj poziv koji je u smislu misijskog puta tamo i počeo. Bog piše pravo po krivudavim stazama – a kod mene, ne da su bile krivudave, nego nisu mogle biti krivlje“, šali se sestra dok nam otkriva klicu svojega poziva.

„Vratila sam se nakon devet mjeseci provedenih u Beninu i poslije dva-tri mjeseca stupila sam u samostan – u formaciju Marijinih sestara u Osijeku. Dva mjeseca nakon prvih zavjeta, odmah poslije novicijata, naša družba je otvarala već drugu misijsku zajednicu u Ukrajini gdje smo poslane jedna sestra iz Slovenije i ja iz Hrvatske. Ondje smo prije tri i pol godine otvorile novu zajednicu koja polako stasava. Uskoro ćemo dobiti i treću članicu – mladu sestru Ukrajinku koja je nedavno položila svoje prve zavjete“, ispričala nam je s. Ivančica kod koje je nemoguće ne primijetiti vedrinu duha kojom zrači.

 „Kao mir je, a u biti mira nema“
U nastavku nam je nastojala predstaviti misiju u kojoj djeluje i tamošnje prilike. Kao što znamo, cijela Ukrajina je u ratu, bez obzira što to nije svaki dan na dnevniku, rat je i dalje žalosna stvarnost. „Ima iznimno puno izbjeglica, prognanika iz tog dijela Krima koji su se proširili po cijeloj Ukrajini, i to je jedno stanje koje mi dobro razumijemo jer smo živjeli u tome. Tako je to – kao mir je, a u biti mira nema. To je jedna tako šira dimenzija. A sada situacija na terenu: u Ukrajini ima svega 1% katolika. Kada pričamo o misijskim zemljama, primjerice o Africi, tamo skoro u svakoj zemlji ima 10, 20 ili 30% katolika, a u Ukrajini – koja je u Europi – 1% rimokatolika. Ima nešto više grkokatolika, a većinom su pravoslavni“, spomenula je misionarka Fulir objasnivši kako je komunizam ostavio jako velike posljedice u toj zemlji.

Primjerice u selu gdje trenutno djeluje među pučanstvom do Drugog svjetskog rata nije bilo niti jedne osobe koja se deklarirala kao pravoslavna, dok je sada skoro 90% pučanstva pravoslavno. „Što se dogodilo? Ljudi su se bojali reći da su bili većinom grkokatolici – vojska je dolazila, jedan grkokatolički svećenik je ubijen – odvezen za Sibir i na putu su ga ubili. Pučanstvo je bilo uplašeno. Rimokatolička crkva je zatvorena, a grkokatolička zaplijenjena, te je pravoslavni svećenik kasnije ušao u tu crkvu i ona je postala pravoslavnom. Ljudi su dosta neobrazovani, neinformirani i jednostavno zdravom razumu nije jasno kako su oni počeli ići u tu pravoslavnu crkvu. Ljude kad sada pitaš, kažu 'moja baka i djed su išli u tu crkvu.' Velim 'da, ali oni su bili grkokatolici, ondje je bio grkokatolički svećenik' – odgovaraju – 'ne, to je samo kao politika, ta crkva je naša.' Tako oni crkvu građevinu poistovjećuju s vjerom. Ta hrpa kamena, betona, to je ono što njih identificira. Ali to je samo znak koliko je to neznanje, nepoučenost i komunizam koji je ostavio svoj trag i svoje posljedice“, kazala nam je misionarka.

Početci u kolibi na -25 °C
Selo u kojemu ova Marijina sestra djeluje zove se Tur'i Remety u području Zakarpattia te ima 3 500 stanovnika. „Ono nije malo i ondje imamo rimokatoličku, grkokatoličku i pravoslavnu crkvu, te je odnedavno otvoren i protestantski dom molitve. Nedjeljom u sve tri crkve – ne znam još za taj dom – dođe oko 350-400 ljudi. Gdje su ostale 3 000?  To je samo ono što su iz straha naučili vikati – 'mi smo pravoslavni', kada je bila ta represija da im se djeca ne odvedu u Sibir, ne oduzmu životinje i slično. Djeca su slušala svoje bake i djedove kako oni govore 'mi smo pravoslavni' kako bi ostali na životu i bili sigurni, i sada se isto tako deklariraju. Doma ih njihovi nisu učili prakticirati pravoslavnu vjeru jer to oni u svojoj srži nisu bili, i oni su sada ostali nigdje“, nerado ističe redovnica otkrivajući kako su početci u novoj misiji zbog nekih fizičkih uvjeta bili problematični jer su prve dvije zime temperature bile -25 stupnjeva, a živjele su u kolibi. „Tako su ti neki osnovni životni uvjeti kroz to razdoblje bili dosta oskudni. Ali to je nekako i dosta brzo prošlo, moram priznati – veselo. Isto tako bio je jedan trenutak kada sam se pitala – 'dobro, je l' mi baš to u životu trebalo?'“, simpatično je podijelila s nama te dodala kako je to trajalo sekundu i potom je odmah rekla: „Joj, Bože, oprosti.“

Duhovno siromaštvo i alkoholizam
Saznali smo tako kako Ukrajina ima više problema s duhovnim siromaštvom, nego s onim materijalnim. „Teško je, da se razumijemo, zdravstveno osiguranje ne postoji: obični aspirin kada te boli glava, trebaš kupiti; kada trebaš u bolnicu na operaciju ako nemaš novaca za nju i infuziju, ne možeš ići na istu – jednostavno te otpišu. Veliki su problem djeca zato što je jako veliki stupanj alkoholizma njihovih roditelja, i ne samo da očevi piju, nego i majke. Kada majka pije, obitelj se potpuno raspada. Djeca vrlo brzo kreću istim putem jer je, primjerice, za dječaka od 12-13 godina preteško brinuti se o bratu od npr. tri godine, doći doma iz škole i zateći majku pijanu. Tako i on krene tim putem, upada u tučnjave, u probleme, završi jednom u popravnom zatvoru, drugi put... To je tako, nažalost, jedan, reklo bi se, začarani krug koji nekako pokušavamo s radionicama za djecu, susretima 'prerezati', čisto kako bi postali svjesni da postoji i drugi način života“, objasnila nam je sestra spominjući razne slučajeve djece i starih osoba koje puno piju uslijed teških životnih okolnosti, maltretiranja i nefunkcionalnih obitelji.

Briga o dostojanstvu umirućih
Uz apostolat s djecom njihova druga djelatnost, te zapravo i njihova osnovna karizma, posjeti su umirućima po kućama. „Imamo desetak sela, osim našega, u krugu od stotinjak km, i to je nama osnovno – da kada ljude otpuste iz bolnice, npr. one u IV. stadiju raka – što od Černobila i svih drugih povijesnih uzroka, a više od 90% njih umire upravo od karcinoma –  to više nitko u tom stadiju ne može liječiti. Budući da nema staračkih domova i dispanzera, oni su u svojim zaselcima, kućercima i mi brinemo o njihovoj osnovnoj higijeni jer ne mogu ići u poljski zahod, te im previjamo rane, odnosno dekubituse. Nakon svega nekoliko dana što čovjek leži, dobije te dekubitusne rane – oni su živi, a raspadaju se u svojim kućama“, kazala je s. Ivančica o iznimno teškim uvjetima umirućih Ukrajinaca u zabačenim područjima.

Odgovor na Božji poziv
Sestra koja domovinu obilazi jednom godišnje prvi put je sudjelovala i na nedavno održanom Godišnjem susretu misionara Crkve u Hrvata. „Sad mi je četvrta godina kako sam u Ukrajini, prvi put sam na susretu i baš sam tijekom jedne mise razmišljala – Bože je l' moguće da sam ja među njima“, simpatično je uz zarazni osmijeh spomenula.

Otkrila nam je i da kada Bogu posvećene osobe odlaze u misije, ali isto tako i u samostan, to je, na neki način, njihova odluka – odgovor na Božji poziv. „Međutim, to ostavlja posljedice na naše obitelji jer on njih nije pozvao, nego nekoga od njihovih. To njima zna biti dosta teško, kao i prijateljima jer ne mogu uvijek razumjeti da, tih dva-tri tjedna kada dođemo jednom godišnje u domovinu, nemamo vremena za njih budući da nas razvuku na sve strane. I mi opet obavljamo naš apostolat ovdje i onda to njima zna biti dosta bolno. To je isto jedna naša žrtva koju možemo i moramo podnijeti za Isusa“, kazala je nasmiješivši se kao i svaki put kada izgovori ime Sina Božjega.

Ovo svjedočanstvo s. Ivančice Fulir mnogima može biti na korist i „opomena“ kada zapadnemo u svakodnevnu kolotečinu života i počnemo se žaliti na ono na što ne bismo smjeli. Tko bi od nas za istog onog Isusa – čije ime s. Ivančica izgovara s posebnim za njega rezerviranim iskrenim osmijehom koji proizlazi ravno iz srca – bio spreman odreći se svoje zone komfora i poći, u ovom slučaju, u ratom ranjenu Ukrajinu? Ako ćemo iskreno – rijetko tko, ali zato barem možemo moliti za nju i slične njoj, te im potpomoći onako kako možemo.