Piše: Josipa Prskalo, Katolički tjednik

Ovaj vrijedni radnik na Njivi Gospodnjoj, bh. korijena, progovorio je o svojoj misiji u Južnoj Americi i o izazovima s kojima se susreće. Spomenuo je kako u njegovoj sadašnjoj Biskupiji San Jacinto, koja je nastala prije 15 godina, a nastanjuje ju oko milijun katolika, djeluje svega 40 svećenika. U biskupiju su inkardinirana samo njih osmorica; preostala 32 svećenika su iz biskupija drugih zemalja Španjolske ili pak svećenici misionari iz ostalih dijelova Latinske Amerike – Kolumbije, Venezuele...

Svećenik je tu!
U Milagro je došao prije četiri godine, i praktički su osnovali župu njegovim dolaskom. „To je bila jedna kapelica na periferiji grada gdje je svećenik dolazio svaka dva tjedna misiti i na tu misu dolazilo je 30-ak ljudi. Evo, zahvalan Bogu, sada mogu reći, nakon četiri godine, imamo tri nedjeljne mise i kroz crkvu prođe oko 700 vjernika svake nedjelje, ne zbog toga što sam tamo ja kao ja, nego samo zbog toga što je tamo svećenik, zbog njegove prisutnosti.

Početci su bili teški, krenuli smo kao svi misionari, trebalo je osnovati župu, trebalo je nekako urediti pastoralni život, a u isto vrijeme ne zaboraviti prioritet koji je uvijek bio upravo to – misijsko poslanje, odnosno biti župa, a ne prestati biti misija. Možda je upravo to neki najveći izazov koga tamo imamo jer čim postanemo župa, nekako se uljuljamo, nekako se ušuškamo u tu neku institucionalnost i može se dogoditi da nam počne nedostajati misijskog poleta, ali upravo zbog suradnika koje imamo, zbog laika – to se ne događa. Oni su nositelji – doista to mogu reći – tog misijskog žara naše mlade, novoosnovane župe koja se upravo zbog toga ne ograničava samo na ono što postoji, nego uvijek gleda na budućnost i nastoji privući još mnoge duše Kristu“, posvjedočio je misionar Luka.

Svjedočenje laika
Objasnio je kako je riječ o „latinoameričkoj klasici“. „Dakle na periferiji smo, invazijama mi to zovemo suburbio – zona na rubu grada koja je obilježena siromaštvom, velikim promiskuitetom, nasiljem, nezaposlenjem. Isto tako, možda je to neki naš najveći problem – barem u južnoj Americi – prisutnost sekti. Na kanonskom teritoriju moje župe – nastojali smo izbrojati – imaju 154 Protestantske Crkve, odnosno neopentekostalne zajednice i puno ljudi se nakon što se župa osnovala, vratilo u Katoličku Crkvu, upravo zahvaljujući našim laicima koji idu od kuće do kuće, pozivaju ljude, svjedoče im Božju ljubav.

I nije za kriviti te ljude jer oni su po svojoj prirodi bili željni kulta, a nisu imali jednostavno priliku utažiti tu svoju želju i žeđ za kultom i za duhovnim pa su se onda okretali Crkvama koje su im bile najbliže, doslovno Crkvama koje su imali u svom susjedstvu“, kazao je don Luka o početcima.

„Pastoral možeš“
Sada je, kako kaže, župa doista već razvijena. „Imamo više od 250 djece na vjeronauku, 25 - 30 katehista, puno pokreta, puno grupa, puno zajednica. Često, kada me pitaju – kako bi ti opisao svoj pastoral, kažem da je moj pastoral 'pastoral možeš'. U kojem smislu? Ako me netko od mojih ljudi, suradnika, vjernika laika pita 'padre, možemo li', ja samo kažem 'možete'. I onda iz tog 'možete' se doista događaju čudesa – Crkva raste, župa napreduje, duh Kristov se uistinu širi po cijelom tom području, s novim inicijativama, jednom prisutnošću žive Crkve“, dočarao je misionar Pranjić.

Pastoral Indijanaca posebno na srcu
Uz to što je župnik novoosnovane župe, biskup ga je također imenovao i povjerenikom za pastoral Quechua Indijanaca. Na razini biskupije su četiri njihove velike zajednice u četiri grada. „Ja sām na svojoj župi imam jednu, i onda su još tri različite u drugim župama biskupije. Moj je posao u biti pratiti ih cijelo vrijeme. Dakle imati svete mise, održavati s njima formaciju, razne radionice, susrete… To je možda čak nešto što me osobno i najviše ispunjava u tom smislu.
U ove četiri godine, zahvaljujući Bogu i dobrim ljudima, mogli smo na župi stvoriti u smislu infrastrukture ono što je bilo najpotrebnije, najosnovnije. To znači da smo izgradili župni ured – budući da je bila samo jedna kućica za život svećenika i ništa drugo. Izgradili smo četiri velike župne dvorane gdje se održava vjeronauk jer nije bilo prostora, postojala je samo crkva. Izgradili smo jedan župni auditorij koji je ovako za malo veće grupe i imamo jedan župni bar jako dobro opremljen i onda organiziramo razne aktivnosti. Uglavnom se kuha i onda se prodaje hrana pa se tako prikupljaju sredstva za župu. Isto tako, uredili smo dvorište, popločali ga, radi sigurnosti morali smo napraviti i ogradu oko cijele župe kojom je, možemo reći, barem taj dio zaokružen“, podijelio je rado don Luka.

Rad ne staje
Glede planova za budućnost, spomenuo je kako su trenutačno u procesu gradnje jedne zgrade na dva kata, gdje će u prizemlju u 200 kvadrata, na desnoj strani u 100 kvadrata biti pučka kuhinja za školsku djecu kako bi mogla doručkovati prije škole, pogotovo najsiromašnija djeca, a s lijeve strane bio bi prostor za tečajeve za samohrane majke gdje bi one naučile nešto jednostavno, skromno i neformalno raditi kako bi onda od toga uzdržavale sebe i svoju djecu. „Primjerice uređivanje noktiju, friziranje, pravljenje kolača i tako… Na gornjem katu bio bi jedan mini samostan, mjesto za četiri redovnice. Počeli smo tražiti redovnice koje bi došle, molit ćemo prvo sve časne majke po Hrvatskoj, vidjet ćemo hoćemo li imati sreće. Meni bi sigurno bilo drago da budu neke naše Hrvatice, vidjet ćemo što Bog da“, uz osmijeh je dodao misionar.

Situacija u Ekvadoru
Osvrnuo se, što je i neizbježno, i na nezavidnu situaciju u zemlji. „Ono što je Kolumbija bila s Pablom Escobarom krajem 1980-ih i početkom 1990-ih, ono što je Meksiko bio sa El Chapom početkom 2000-ih, to je sada Ekvador 2023. I to se iznenada dogodilo tijekom pandemije. Kad sam ja došao u Ekvador 2019., on je bio jedna od možda sigurnijih zemalja u Južnoj Americi. Ali doslovno preko noći se stvar promijenila. Živimo možda ne baš toliko dramatično kao sestre na Haitiju, ali dosta smo blizu toga (…) Ekvador se – iz razloga što je Trump podigao zid prema SAD-u i jer tijekom pandemije nisu letjeli zrakoplovi – prometnuo jednostavno u središte Južne Amerike za izvoz kokaina. Budući da ga više nije bilo moguće prenositi kopnenim putem i još manje zračnim, odlučili su se nekako bazirati na pomorski promet, a ekvadorski Guayaquil je najveća luka na Tihom oceanu. Korupcija je zastupljena u zemlji – kao i svugdje više-manje u Južnoj Americi. Vodimo bitku s tim. U zadnje dvije godine sam pokopao, mislim, 18 mladića koji su bili žrtve plaćenih ubojstava, odnosno obračuna između tih bandi. To nas sve jasno koči u pastoralu jer nemamo slobodan pristup svim područjima.
Primjerice, postoji jedna zona u kojoj ljudi žive u kolibama, zove se La Esposas i pješice je to na 500 metara od župne crkve. Ondje smo osnovali jednu katoličku zajednicu imajući mise na otvorenome, koja sad već broji 30 - 40 ljudi. Problem je što sada više ne možemo tamo. Probao sam jednom jer sam običavao jednom mjesečno tamo slaviti misu, a drugih nedjelja bi oni dolazili kod nas… No, tada je trebalo 'platiti' ulazak tamo jer su je podijelili narkobossovi između sebe. Najvjerojatnije ćemo pregovarati s njima da nam daju slobodan pristup jer to su naši ljudi i to su upravo najpotrebniji na cijeloj župi, ne možemo ih izgubiti, odnosno ne možemo tamo ne biti“, naglasio je odlučno misionar Pranjić.

Spomenuo je još jedan ozbiljan izazov s kojim se suočavaju, a to je atmosfersko-oceanski fenom El Niño. „On se svugdje očituje na drugačiji način: u Sjevernoj Americi, na Haitiju, na otocima diže krovove; u Amazoniji – gdje je inače normalno da bude puno vlage i da ima puno kiše – tamo počinju suše, a kod nas počinju velike poplave tako da se na to spremamo. Već smo smislili plan kontrole rizika, odnosno plan hitnosti da bismo osvijestili naše župne crkve, naše župne prostore, sve one koji će gotovo 100% morati otići iz svojih domova zbog poplava, od 12. pa do 4. mjeseca“, posvijestio je don Luka.

Osvrćući se na samo misijsko zvanje i djelovanje, kazao je kako se i misionarima može dogoditi da se „instaliramo, da se 'uhljebimo'“. „Može se dogoditi da se mi sami počnemo prodavati za veću cijenu nego što vrijedimo ili da nas drugi počnu prodavati za veću cijenu nego što vrijedimo, i upravo zato naši Godišnji susreti misionara na kojima doista vidimo što Crkva od nas traži, kako Crkva na nas gleda i činjenica da smo poslani, za nas su od velike važnosti i pomažu nam nekako opet trznuti se, probuditi se i obnoviti taj jedan elan i volju da uistinu za Krista učinimo sigurno puno više nego što činimo“, poručio je ovaj mladi misionar pred kojim su brojni izazovi u kojima računa s Bogom i na Boga, kao i na sve ljude dobre volje koji ga prate najprije molitvama, a onda i konkretnom pomoći.