Piše: Josipa Prskalo, Katolički tjednik

Riječ je o misijskoj međunarodnoj redovničkoj zajednici koja broji oko 6 100 članova.

Kako kaže, Brazil je njegova misija, tu je imao „regenciju“ – odnosno proveo je dvije godine i kao bogoslov misionareći od 2007. do 2009. „Ja sam počeo formaciju na Splitskoj bogosloviji kao kandidat Splitsko-makarske nadbiskupije i na kraju prve godine saznao sam za ovaj red. Nisam izišao iz sjemeništa, nego sam predao molbu da me prime u listopadu 2003. Odgovor sam dobio u siječnju 2004. da sam primljen u Chicago – budući da sam znao engleski jako dobro. Tamo sam prošao postulaturu i novicijat, priznali su mi nešto ispita sa Splitske bogoslovije te sam položio prve i vječne zavjete u Čikaškoj provinciji našeg reda verbita i tu sam prije ređenja – poput neokatekumena – imao misijsko iskustvo dvije godine. Oni to imaju prije ređenja, mi nakon druge godine teologije. Tako da sam bio u Brazilu dvije godine te sam se vratio. Mi nakon ređenja Rimu moramo dostaviti petitio misiones (misijsku peticiju) u kojoj pišemo gdje smo otvoreni raditi, gdje bismo željeli djelovati kao misionari. Pošaljemo tri prijedloga uz obrazloženje zbog čega… I tako sam ja stavio: Brazil, Angolu i Portugal – portugalsko govorno područje sve tri. Poslali su me natrag u Brazil i evo tu sam sada već 11 godina“, rado nam je ispričao p. Milan.

Misijska animacija
On je najprije djelovao osam godina na jednoj župi u državi Rio de Janeiro, a do prošle godine u župi u Braziliji. Tada je imenovan tajnikom/prokuratorom misija za red verbita. „U biti imam sad zadaću raditi misijsku animaciju na našim verbitskim župama u cijeloj provinciji. Tako da živim k'o Sv. Pavao – ovdje budem mjesec dana, ondje, i tako… Predivno je, iako malo naporno, moraš se dislocirati, prilagodiš se svakom.“ I dodajemo u šali – pišeš poslanice… „Samo prenosim ono što su drugi pisali. Sve je već napisano, samo donijeti, približiti malo ljudskom srcu. To te jako obogati, sretneš nove ljude. I onda svaka župa ima svoj blagoslov, svoje male križeve koji su ljudski… Primjerice, u lipnju sam bio u jednoj od najsjevernijih župa naše provincije Porto Real do Colégio u kojoj postoji 30 filijala i sve su one u zaseocima, prašnjavih staza… Ljudi se bore, neki žive i prežive… Nema tamo toliko gladi jer je plodno tlo, to je sve uz rijeku São Francisco koja je druga najveća rijeka u Brazilu, ali je zapušteno glede mnogih stvari: recimo od Vlade itd. To su velika sela, to je unutrašnjost koja je neistražena… Ali, recimo, crkvene zajednice su oformljene“, kazao nam je misionar Knezović o svom misijskom djelovanju.

„Kao tajnik misija radim i tu misijsku animaciju. Naš Misijski ured nalazi se u Juizu de Foru, ali tu sam najmanje. Tri su smjera pastoralnog djelovanja. Među njima je i misijska animacija koju moraš raditi na župi, ne možeš animirati na daljinski. Tako da moraš ići u susret, moraš dogovoriti susrete i animirati. Tako se vratimo na poslanje uvijek. Kad se govori o misijama, nama je da je misionar netko drugi tko ode izdaleka i ide negdje daleko i zaboravimo koja je misija kršćanskog poziva. No, papa Franjo toliko podsjeća Crkvu na to. I ja kažem – trebali smo čekati mi kao misijski red papu Franju da podsjeti jednu misijsku redovničku zajednicu koja je njezina karizma. Jer ni naše župe, gdje djelujemo, mi isto nekad ne prinosimo to misijsko, iako većina nas koji su u provinciji smo izvana, nismo Brazilci, iz: Indije, Indonezije, Afrike nas ima… Ali kad dođemo tamo, onda nekako zaboravimo žar“, iskren je p. Knezović.

Zvanje, milost i poslanje
U nastavku je posvijestio kako je poslanje odgovor ljubavi. „Recimo u Brazilu je u tijeku Nacionalna godina zvanja. Logo im čini jedno srce u plamenu s križem koji predstavlja misiju i sa stopama – zvanje, milost i poslanje. Svi smo pozvani po krštenju, Bog nas šalje u misiju, i svatko od nas je misija, za činiti što – ljubiti Boga i ljubiti bližnjega, svatko u svome kontekstu. Kad se odvoji ljubav prema Bogu od ljubavi prema bližnjemu – nema više kršćanstva. Ili ste završili u nekakvom fundamentalizmu ili u nekakvom aktivizmu koji se ugasi sam po sebi, ne vodi ga Božja ljubav. Ali fundamentalizam je još gori jer drugi nije ništa i ne valja, ne treba ti drugi samo ja i Bog. Strašne stvari su napravljene u povijesti: u ime Boga Isus je razapet, u ime Boga Kajfa ga je osudio na smrt. I danas… Tako je lako u ime Boga razapinjati nekoga i zaboraviti što je žar, ljubiti Boga, ljubiti bližnjega tu i sada, vrijeme koje imamo isto nam izmiče… Jednog dana možda kad budemo spremni ili zreli da volimo, nećemo više imati vremena, ni onih koje nam je Bog povjerio neće više biti – ili će ih život odnijeti, Bog će ih pozvati ili će nas pozvati prije. Misija ljubavi je Kristovo poslanje – 'ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio'. Ne kad možeš, koga možeš, kad ti se da, koliko možeš – ne, nego kao što sam ja vas ljubio! Vratimo se tom izvoru ljubavi i sve nam je na dosegu. Recimo euharistiju papa Benedikt XVI. zove sakramentom ljubavi“, podsjetio je p. Milan.

Iz iskustva ljubavi dogodi se promjena
U nastavku je rekao kako se u kontekstu zvanja govori o smislu kršćanskog života. „Kad se izgubi srce nečega, ostaje truplo. Ne može se govoriti o životu u biologiji samo govoreći o kosturu, ali srce je Isusova ljubav koja oživljava. Tako da vratiti to ljudima – kad se izgubi taj žar – to je najljepši dio, u ljubavi nema mjere – Krist je mjera. Žalosno je vidjeti u Brazilu mlade koji se udalje od Crkve zato što im je preneseno 'ne možeš ovo', 'ne možeš ono'… I onda kažu 'ne idem u crkvu jer toliko sam grješan zato što mi Crkva sve brani', a nije im rečeno da te Crkva prva nauči kako te Bog voli i da je jedina snaga koja može na nekoj moralnoj ili etičkoj vertikali promijeniti nekoga. A ne moraliziranje... Crkva nije poslana biti maćeha – upirati prstom u druge, nego voljeti. I to čini i Isus u susretu sa svima… Iz tog iskustva ljubavi dogodi se promjena i ona je ona koja je zanos i polet i ljepota katoličke vjere. Nekako, u siromašnim zajednicama gdje fali puno infrastrukture nekad je lakše možda do toga doći. Treba i lijepo je imati mjesto za molitvu, da imaš crkvu, ali Crkva su živi blokići u koje svatko od nas ugradi ono što nam je Bog dao, s našim ograničenjima i talentima, kako bi dao svoj doprinos kraljevstvu Božjem u povijesti spasenja“, podcrtao je misionar Knezović.

Bezljublje
Posebno se osvrnuo na grijeh koga naziva bezljublje. „Ako je Bog ljubav, sve ono što je suprotno ljubavi je bezljublje. Grijeh je sve ono što se odijeva plaštem ljubavi, ali nije ljubav, to je egoizam koji čini čovjeka da kruži sam oko sebe, bilo da se radi o alkoholu, drogi… Ne možeš ići nigdje ako ne nosiš tu ljubav u sebi, ako odeš, samo ćeš učiniti zlo, samo ćeš povrijediti druge, nećeš nikakvu ljubav učiniti… Ali misiju je Bog već započeo, ti si misija – mi smo samo instrument onoga što Bog radi. I nekako u toj misijskoj animaciji – tamo nam je vrijeme ograničeno. Primjerice nekad nam daju na župi jednu propovijed – kako ćeš ti u 10 minuta napraviti misijsku animaciju?! Gdje mogu napraviti susret, radim ga cijelo jutro i uvijek govorim o tome žaru koji nam je na dohvat ruke. Ništa ne činimo sami. Isus nam pripravlja banket ljubavi i hrani nas da budemo ta snaga. Tužno bi bilo da izgubimo to, jer ako izgubimo to onda izgubimo sve, onda će nam drugi reći što ćemo raditi, koliko ćemo voljeti, koga ćemo voljeti“, naglasio je p. Milan.

Na kraju je istaknuo kako misija mijenja čovjeka, učini ga biti poniznim i susresti Boga u svakomu. „Koliko se otvorimo – Božja ljubav nas čini dijelom toga naroda kojem smo poslani da njihove patnje postanu i naše… Nekako mi koji dođemo iz Europe mislimo da znamo sve, da nam se nekako osloboditi toga, biti s ljudima, slušati ih, dopustiti da oni budu protagonisti, u njima nekako poticati angažiranost jer ipak to je kontekst njihova života. U Brazilu je to osjetljivo – nemojte dopustiti da vam ijedna politička stranka osakati evanđelje. I evanđelje nije moralizirati – što možeš, što ne možeš, nego ljubav, ljubi. Jer ako Crkva izgubi to – gdje ćemo, kad je jedina škola ljubavi Kristova“, poručio je verbit Knezović.