Misijsko djelovanje u Zambiji


Svećenik Krčke biskupije Boris Dabo, koji već 36 godina djeluje u Zambiji, opisuje izazove s kojima se susreće i poziva na pomoć tamošnjem stanovništvu.

Benediktova ideja o molitvi i razvoju danas je ideja vodilja, makar na skroman i adaptiran način, u misijskim postajama u Zambiji a te postaje zajedničkim imenom nazivaju Zambezimissions, ističe vlč. Dabo, dodajući kako naše misijske postaje žele također biti oaze molitve, evangelizacije, okupljanja Isusovih učenika na molitvu i, naravno, biti otvorene potrebama siromaha, objavljeno je na mrežnim stranicama Krčke biskupije.

Trenutačno su to Misijske postaje: St. Mary’s Parish – Njoko (osnovana 2011), St. Paul’s Parish – Nawinda (osnovana 2013), St. Leopold’s Zone – Maziba (osnovana 2016). Ranije su osnovali misijske postaje Shangombo i Lusu koje su predali na vođenje biskupu Livingstona. Sve su te misijske postaje smještene u bližoj ili široj dolini rijeke Zambezi, a osnovane su da bi “Isusovi učenici mogli nastaviti djelo svoga Učitelja tako da propovijedaju, osnivaju kršćanske zajednice i donose razne razvojne projekte na korist domaćem stanovništvu”.

Veličina svake misijske postaje mjeri se desecima četvornih kilometara, a ispresijecane su rijekama, šumama, ravnicama, nastanjene siromašnim ruralnim stanovništvom raštrkanim u bezbroj malih sela s oskudnim školovanjem i zdravstvom, vrlo često pogođenih glađu zbog čestih suša, u neznanju i praznovjerju.

Do sada smo suradnjom prijatelja naših misija u tim novootvorenim misijskim postajama sagradili nekoliko crkava, pet zdravstvenih centara, nekoliko škola, podržavali pučke škole i financirali školovanje mnoge djece, a što je najvažnije, osnovali mnoge kršćanske zajednice koje redovito posjećujemo i koje same, kao znak svog prihvaćanja evanđelja, od trave i gline, bez vanjske pomoći, sagrade prvu crkvu u svom selu, svjedoči misionar Dabo,

Ističe da im je za nastavak djelovanja potrebna suradnja dobrih ljudi za još neke projekte koji im se nameću kao potreba u ovoj kao i narednih godina. Među aktualnim projektima i potrebama su tako Učenički dom – Nawinda. Misijska postaja Nawinda centar je za mnoga okolna udaljena sela. Tu se nalazi državna škola s više od 600 djece, a 80 posto te djece dolazi iz udaljenih sela i nemaju gdje stanovati dok idu u školu.

To su uglavnom djeca osnovne škole (do 7. razreda) i gimnazije (do 12. razreda). Potrebno im je naći prikladan smještaj da im se omogući odgoj i uvjeti školovanja. Tu bismo gradili učenički dom za stotinjak djece, a projekt bi koštao oko 30.000 eura. Za sada imaju skroman dom za 40 djece i njih nastoje hraniti dok su u školi. I za one u novom domu će, naravno, trebati hrana.

Sljedeća je potreba proizvodnja hrane. Ova godina pokazuje se kao godina gladi jer kiša nije pala u kišnoj sezoni pa je većina ljudi ostala bez berbe kukuruza koji je osnovna hrana. Tako se ove godine očekuje velika glad.

U misijama Njoko i Nawinda morali su otkazati pastirski posjet biskupa i krizmu jer ljudi ne mogu doći zbog gladi. Ta situacija potiče nas da iskoristimo potencijal mnogih rijeka u našoj misiji te napravimo sistem navodnjavanja za neka polja. Bilo bi dobro to učiniti na sve tri postaje, što znači da nam trebaju tri irigacijska sistema, a svaki je oko 6000 eura za jedan hektar zemljišta, ističe Dabo.

Velika je potreba i školarina. Sa 100-150 eura na godinu jedno dijete može doći do završnog razreda gimnazije čime mu se onda otvara mogućnost daljnjeg napredovanja. S 1000 eura na godinu, kroz 3 godine, netko može završiti učiteljsku školu, bolničarsku školu ili neki zanat. Mi već imamo razvijeni sistem školarina ili kumstava ali još uvijek ima mogućnosti uključenja, ističe vlč. Dabo i navodi mogućnost kontakta (s. Augustina Vukančić, Podstrana, Split; elektronička pošta s.augustina2@gmail.com i broj mobitela 099 514 0626).

Jedan od projekta je i mlin za kukuruz. Naime, za 3000 dolara može se kupiti mlin za kukuruz koji se onda daruje nekom selu kako bi se olakšao život tamošnjim ženama da ne moraju svaki dan ručno mljeti kukuruz za potrebe obitelji. Takvim mlinovima, koji se pokreću dizel motorom, već smo razveselili desetak sela, dodaje misionar.

Nastavlja kako svugdje ima siromaha, onih koji ne uspijevaju prehraniti svoju obitelj zbog bolesti ili nekih drugih razumljivih razloga. Oni često u misiji gledaju svoj spas pa uvijek moraju imati u zalihi nešto hrane ili novaca za njih, a postoje pri župi i grupe koje se brinu za takve i upisuju ih na svoje liste pomoći.

Na kraju vlč. Dabo navodi i potrebe misije. “Obično se ne misli da misijski auto treba popravak, promjenu guma i naravno, gorivo da bi mogao normalno obavljati što je potrebno. Zato je ono ‘za potrebe misije’ vrlo praktična pomoć za rad misije, zaključuje misionar Dabo.

KT