Piše: Josipa Prskalo, Katolički tjednik

Svoju priču započinje pomalo sjetno spomenuvši kako su u rujnu pune dvije godine otkako njezina zajednica u Akureyri više ne drži dječji vrtić. Jer… sestara nema, dovoljno.

Kaže nam kako ih je ranije uvijek bilo pet, nekada čak i šest, no ostale su ih sada samo tri; ona i dvije susestre iz Brazila odakle je i došla na Island.

Treba nam još misionara!
„Sada smo u pastoralu, u misijama. Jednostavno je tako – nema sestara pa ne možemo stići držati i vrtić. One koje su pokušale, nisu se uspjele s klimom dogovoriti“, šaljivo će uvijek nasmijana s. Celestina koja je rodom iz župe Pećine kod Travnika.

„Ja kažem da je Island nepravedno ozloglašen. Pa da, čovječe! Uvijek kažem: imamo dobre kuće, imamo dobre aute, naučimo se odjenuti i uživamo u dobrom zraku. Ali, Crkva je tamo teški siromah što se tiče onoga što ja zovem 'poslužitelji vjere'.

Nama treba još misionara, premda izgleda kako nas je puno na ono koliko je vjernika. Ali naši vjernici nisu na okupu. Mi imamo svojih šest, sedam župa po cijelom Islandu.

Recimo, u našoj je župi 1 000 vjernika na 600 km. Ali treba doći do njih na 600 km.

Sad nam sredstva pomažu – imaš auto pa odeš – jednom mjesečno je misa u četirima mjestima. Nemamo svoje bogoslužne prostore, nego iznajmljujemo luteranske crkve, imamo samo jednu svoju filijalu, a drugo sve iznajmljujemo. Od ove godine su podigli cijenu, pa ne znamo što ćemo“, iskreno će misionarka Gavrić.

Kateheza na daljinu i dalje „na snazi“
Veli nam kako misli da je jedina u župi, odnosno i u biskupiji koja održava „vjeronauk na daljinu“ – online katehezu. „Dakle, imam skupinu od 7 godina, skupinu od 8 godina, popričesnu skupinu 9 - 10 godina, popričesnu skupinu 11 - 12 godina i krizmanike. Sad se borimo za dalje. Oni sudjeluju, dakako. Najveća skupina, ta na daljinu, je 10-ero djece, baš ti najmlađi. To je značajno jer kad sam došla na Island, imali smo svega troje djece za prvu pričest, a i tad smo rekli 'imamo skupinu. Sad je ta zajednica razdijeljena na dvije župe, i ne sjećam se koliko su oni tamo imali na istočnoj strani, mi smo imali desetero na prvoj pričesti, te isto tako za krizmu. E, sad, treba se boriti da oni dalje nešto nastave, jer djeca su preopterećena stalno. Recimo, ja ne razumijem, sport – svaki dan vježbanje, za djecu koja idu u školu. S druge strane, nemaju djeca gdje biti ako roditelji rade do 16:00 - 17:00 h.

I to je to, i onda su ideologije zastrašujuće. Čovjek nije više ljudsko biće za neke pojmove. I drugo, što svi imaju pravo osim kršćana. Po pitanju vjerske slobode – to se vidi i općenito, drugdje po svijetu. Dok se netko digne na neke druge, svi mediji se dignu. Pa tamo, sad je nedavno ubijen svećenik i nikome ništa. Neki prijatelji njegovi su to, valjda, objavili. To je katolički svećenik, što“, nezadovoljno će i zabrinuto karmelićanka o ugroženoj vjerskoj slobodi kršćana.

Vjerska previranja u povijesti
Spomenuvši to, nadovezala se na jednu nedavnu priču iz Reykjavika. „Moji Islanđani… Baš sam jednoj odgovorila na Facebooku. Naime, svakog utorka pred našom katedralom u Reykjaviku postavljeno je jedno zvono za život. Mislim da je to jedno od zvona s katedrale kad se obnavljala pa su vidjeli da je razbijeno, skinuli ga i ukrasili. I stavili su uz njega još neke simbole za život. I sad se to zvono zove za život i na njemu je mali bubanj. Tko prolazi, može kucnuti. I sad su organizirali da se svakog utorka tamo moli krunica protiv pobačaja.

Da bi jedna madam napisala na Facebooku kako katolici time vrijeđaju, da to treba riješiti i ne znam ti što… A ja njoj napišem: 'Pa je l' Vi ne znate čitati? Tu piše da će se moliti. A molitva je razgovor s Bogom. Dakle, mislim da Bog ipak može djelovati bez da traži dozvolu'“, simpatično je prepričala s. Celestina.

„Mi imamo samo jednu biskupiju, a prije su bile dvije. Islanđani su bili katolici od 1000. do 1550. kad su morali postati luterani. Onda su jednog biskupa protjerali. Do danas je povijest nejasna – je li ubijen ili otrovan na brodu ili je stvarno umro, jer nigdje nije stigao. A drugi je uistinu obezglavljen.

Od 1550. je tako bilo. Onda su 1857. prvi katolički svećenici dobili dopuštenje doći na Island. No, imali su dozvolu da smiju raditi samo s francuskim mornarima koji su ondje djelovali. Znači ne s domaćim pukom. Vjerska sloboda došla je 1880-ih. Ali onda nije bilo koga obratiti na katoličku vjeru. Došli su potom svećenici iz Danske jer su oni već politički bili pod Danskom pa je to domaćima bila 'neka strana vjera' –  jer je bilo već 300 godina protestantizma na njihovu tlu.

E, onda su ipak došli ovi monfortanci iz Nizozemske, i doveli su sestre Sv. Josipa iz Danske, mislim. Zatim su osnovali školu“, podsjetila je sestra na vjersku povijest ovog otoka.

Zemljište za katedralu kupljeno na prijevaru
Također, spomenula nam je uz smiješak kako je zanimljiva i priča o katedrali, odnosno način kako je kupljeno imanje gdje je izgrađena.

„Dakle, luterani su se teško pripremili kad su čuli da katolički svećenici dolaze. Stvarno su dobro bili organizirani, svaka im čast. I što god misionari počnu – nije dobro. Što god počnu –  ne smiju. Što god počnu – ne mogu. S Islanđanima nisu smjeli imati kontakt. Bile su dvije žene – majka i kćer, koje su vidjele kako je na p. Baldwinu njegovo crkveno ruho već bilo ružno, pogužvano i dotrajalo... Pa su mu one to uredile.

Također, jedan od ljudi iz kongresa koji se borio za vjersku slobodu vidio je kako je na Islandu bio ostao samo jedan jedini misionar, Francuz. Uvidio je kako je već bio premoren, slabašan, slomljen, zdravlje mu je stradalo, pa ga je uzeo k sebi na tjedan, dva. I on je tada dobio dekret izgona iz zemlje jer je ugostio katoličkog svećenika. Ali, on je bio i prvi koji je ipak uspio ostati u zemlji.

Tako da misionari nisu ništa smjeli, niti su znali kako djelovati. Najprije su probali na istočnu stranu – tamo su Francuzi imali bolnicu, bili su čak doveli preko ljeta sestre Svetog Josipa da budu bolničarke. Budući da su im i na drugim mjestima zapriječili djelovanje, došli su najzad u Reykjavik, posve na drugu stranu.

I tamo je opet bio isti problem... I jedan francuski poduzetnik kupio je imanje. I kad su svi papiri bili potpisani, otkrilo se da to nije nikakav poduzetnik, nego je imanje kupio katolički misionar.

Nadmudrili su ih. I onda nisu mogli natrag jer je sve bilo potpisano. A imanje je kupio od protestantskog pastora. Koji je ipak bio ponosan da je mogao to katolicima prodati. Najprije su izgradili tu kapelu, pa neku malu bolnicu, pa školu. Sestre Sv. Josipa bile su osposobljene i za rad u školi i u bolnici“, prepričala nam je misionarka.

Pomoć kroz bazar
Kroz razgovor je dodala kako su njih dvije od tri misionarke iz zajednice katehistice… „Kako sam spomenula, više od 20 godina imale smo taj dječji vrtić. I mi smo jako dobre za njihovu djecu. Svi su bili žalosni kad smo ga morale zatvoriti i dandanas nazivaju mogu li upisati dijete jer nisu čuli da je zatvoren. Iako su prošle dvije godine... Kod mnogih ostane ona toplina kontakta, no nema interesa za našu vjeru.

Sad smo imali prodajni bazar – jer moramo mijenjati sva stakla na kući, što je skupo, a mi novaca nemamo. E, otkrile smo kako Islanđani jako vole sudjelovati u takvim programima, pa su došla naša bivša djeca, puno njih. I cijele njihove obitelj. Tu su nas podržali na taj način, a sada da oni sami nešto samoinicijativno čine... Ne, nemaju osjećaj. Nemaju neke dobrotvornosti u tom smislu“, priznala je sestra.

Imam jedan san…
Na kraju nam je otkrila kako ima san „koji želim da ide naprijed i zato molim sve da se mole jer jedino molitva će tu pomoći“. „Pokušali smo nakon krizme okupljati mlade jednom mjesečno. Župnik bi dao neki sadržaj, a ja bih pripremila neku okrjepu. Ali nije to okupljanje svaki mjesec uspjelo, no svejedno.

E, onda sam počela 'hvatati' mlade parove. Čak one najmlađe. Kad vidim da oni počnu ne stidjeti se pojaviti se skupa, onda ja njima pristupam. Budući da se mi poznamo dugo i oni znaju da sam ja 'tvrda', ali i da ih volim, tako da me nekako i slušaju.

I spremni su. Možda ćemo probati već sada, kad prođe ferije i to sve, nekad se okupiti, pa vidjeti.

Tu su i mladi koji su malo stariji, u ozbiljnim vezama kao i mladi bračni parovi. To je jedna velika budućnost. Velim im: 'Ta budućnost je na vama, ja imam 70 godina, župnik 62 - 63, s. Marcelina  61 - 62. Ali vi ćete ostati. I naša vjera treba vas. I vi ćete trebati dati to svjedočanstvo. 'Ajmo se mi nekad susresti, može?' I onda sam i zbog tih malo ozbiljnijih počela pripremati da im predstavim Teologiju tijela Ivana Pavla II. Dakle, to je moj san: obitelj. Budućnost naše vjere sigurno treba ostati na obitelji, na mlađoj generaciji“, poručila je misionarka na Islandu s. Celestina koju ćemo nastojati svesrdno pomoći ustrajnim molitvama i konkretnim darovima solidarnosti kako bi njezin san postao stvarnost Bogu na slavu.