Piše: dr. Dubravko Turalija, Katolički tjednik

Priča je počela prije četiri godine, skromno, gotovo usputnim razgovorom: „Hajdemo nešto napraviti!“ Danas je to već tradicija.

„Sve je počelo kada smo odlučile ne biti samo promatrači, nego napraviti barem mali korak za one kojima je pomoć najpotrebnija“, kazala je Nikolina, jedna od sestara Knežević koje su i pokrenule ovu dirljivu i hvalevrijednu misijsku inicijativu. „Kada krenete otvorenim srcem i s dobrom namjerom, Bog nadopuni sve ono što nama nedostaje“, dodaju zajedno. „Od obična razgovora i ideje 'hajdemo nešto napraviti', uz podršku naših roditelja i župnika, već četiri godine naše ideje rastu. Naši glavni pokretači jesu volja i ustrajnost.“

Tko bi rekao da dvije djevojke mogu pokrenuti misije?

Dvije sestre Nikolina i Ana Knežević, po struci pravnica i profesorica biologije, žive i djeluju u Konjicu koji očito ima veliko srce za ljude, osobito one u potrebi. Premda u tom gradu prebiva brojem malena katolička zajednica, njihova pastoralna i misijska zauzetost na razini je ravnoj jedne velike katoličke župe u Bosni i Hercegovini.

Što se nudilo na sajmu?
Na štandu se ove godine moglo pronaći sve što su dvije sestre same izradile: šalice sa slikom župne crkve, upaljači s nazivom župe, magneti, privjesci, slatke kutije i ručno rađene svijeće. No, najveću pozornost privukle su dvije ideje: Kutijica misijske nade i Podijeli slatkoću vjere – mali zalogaj za velika djela. U prvoj je svatko za sebe pronašao privjesak i duhovnu poruku u boji jednog od pet kontinenata, a u drugoj dobio je zalogaj slatkiša koji podsjeća na slatkoću duha, ali i okrjepu od gorčine prosječna ljudskog života.

A komu ide pomoć? Nemaju jedno odredište.

„Bilo da je riječ o gladnima, djeci, bolesnicima, obiteljima bez krova nad glavom ili podršci mladim Crkvama, nama je najvažnije da pomoć stigne do onih kojima je u tom trenutku najpotrebnija. Komu god naša pomoć donese olakšanje, hranu ili nadu, mi ćemo biti neizmjerno sretne jer znamo da je naša misija postigla svoj pravi smisao“, kažu sestre.

Fra Drago i vjetar u leđa
Iza njihove hrabrosti stoji čovjek koji je i sam bio misionar. U župu je prije četiri godine stigao fra Drago Vujević, misionar iz Južnog Sudana.

„Njegova osobna iskustva, svjedočanstva s terena i živa riječ najbolje su nam predočili koliko je pomoć tamo potrebna. Saznanje da negdje preko mora postoje ljudi u velikoj potrebi, ali i primjer naših misionara koji s toliko volje, žara i ljubavi djeluju na terenu, dali su nam nevjerojatnu snagu“, ističu.

Podršku pronalaze u obitelji i prijateljima, a građani nekatoličke vjere, kako kažu, još nisu dovoljno upoznati s projektom – ali vrata su otvorena.

Živi most ljubavi
Njihov štand više nije samo stol s artiklima. „Najemotivniji trenutak dogodi se u onoj sekundi kada vidite s koliko ljubavi i otvorena srca ljudi prilaze štandu. To su uglavnom naši stariji župljani koji od svoje skromne mirovine daruju prilog s osmijehom“, govore sestre i dodaju: „U tom trenutku shvatite da taj skromni novčić ostavljen na našem štandu u Konjicu nije samo običan dar, nego nekomu na drugom kraju svijeta doslovce znači topao obrok, lijek ili čaša pitke vode. Tada shvatite da naš štand prestaje biti samo stol – on postaje živi most ljubavi, nade i spasa.“  

Konjic ide na višu razinu
Sajam je uspio, ali one ne staju. „Radost i odziv ljudi daju nam ogroman vjetar u leđa. Ne planiramo stati na ovome. Sljedeći je korak proširiti našu akciju – ne želimo da sve ostane rezervirano samo za Svjetsku nedjelju misija, nego planiramo razne aktivnosti i prilike za darivanje provoditi kroz čitavu godinu. Konjic definitivno ide na višu razinu – želimo pokazati da iskra dobrote iz našega grada ne gori samo jedan dan, nego može svijetliti i grijati tijekom cijele godine.“

A njihova poruka za vjernike iz Mostara, Sarajeva, Rame i Livna koji čitaju ovaj tekst, jasna je i snažna:

„Ne čekajte idealne uvjete i ne mislite da je vaš doprinos malen! Bez obzira gdje živite i koliko vas ima u župi, pokrenite se. Svako 'malo' u Božjim rukama postaje 'puno'. Neka vam naš primjer iz Konjica bude ohrabrenje da se u svojim sredinama odvažite na slične korake. Kada se ujedinimo u molitvi i djelima, možemo promijeniti svijet oko sebe i donijeti nadu onima koji ju nemaju.“

Kako se postaje misionarkom?
I na kraju, kako se postaje misionarkom bez putovnice i vize? Odgovorile su rečenicom koja bi trebala postati geslo svih misijskih zajednica u BiH:

„Misionarka bez putovnice i vize postaje se otvorenim srcem i spremnošću na služenje. Putovnica nije potrebna ako ste spremni darovati svoje vrijeme, trud i osmijeh drugima, a viza nije potrebna ako imate ljubav prema bližnjemu. Biti misionar poziv je i stav srca – počinje u našoj obitelji, u našoj župi i našem gradu, a doseže do nakraj svijeta kroz naše molitve i djela milosrđa. Kada odlučite ne okretati glavu od tuđe patnje, nego pružiti ruku, granice i daljine u potpunosti nestaju. Naša djela i molitve, nastali ovdje doma bez ijednog pečata u putovnici, dopiru preko svih mora i spajaju nas s onima kojima donosimo nadu. Tako svaka od nas može postati misionarka – upravo tamo gdje je Bog posadio, s onim što ima u rukama i s ljubavlju u srcu.“

Konjic je dokazao: nitko nije premalen da bi činio dobro i nitko nije predaleko da bi mu stigla dobrota.