Piše: Lidija Pavlović-Grgić

Poznata crkvena institucija MIVA (Missionary International Vehicular Assosiation) bavi se osiguravanjem sredstava za vozila potrebna u misijama kako bi misionari u kriznim i drugim situacijama prevozili ljude i potrepštine.

MIVA je utemeljena 22. ožujka 1927. u Kölnu u Njemačkoj. Danas je kroz svoje aktivnosti djelujući pod okriljem Papinskih misijskih djela (PMD) osim u Njemačkoj prisutna i Švicarskoj, Austriji, Nizozemskoj, Velikoj Britaniji, Južnoj Koreji, Australiji, Poljskoj, Slovačkoj, Sloveniji, a i u Hrvatskoj od 2010. i Bosni i Hercegovini od 2011. Veže se za svetog Kristofora, zaštitnika vozača i putnika, čiji se spomendan slavi 25. srpnja, a akcija traje kroz cijelu godinu.

Od auta do magaraca

Omogućuje misionarima pružanje pomoći potrebitima diljem svijeta, a izniknula je iz jednog prijateljstva. Naime, pokrenuo ju je njemački misionar p. Paul Schulte (1896. – 1975.) koji je izgubio svojega najboljeg prijatelja u Namibiji jer nije bilo vozila kojim bi se na vrijeme stiglo u bolnicu. Cijeli tjedan ljudi su ga nosili na ramenima, ali bilo je prekasno. Njegov prijatelj je preminuo jer je put do liječnika predugo trajao.

Misionara je to toliko potreslo da je počeo tražiti dobrovoljne darivatelje za kupnju vozila za misionare kako više nitko ne bi umro zato što će prekasno doći do potrebne pomoći, a tada nije znao da će jednog dana njegova nastojanja prerasti u Akciju MIVA.

„To je tužna priča o gubitku najboljeg prijatelja, ali divna priča kako životne poteškoće mogu pokrenuti velike stvari. Automobili, kamioni, traktori, konji i magarci za misionare i njihove siromahe – sve to nabavlja MIVA zahvaljujući vama. MIVA spašava živote, vraća zdravlje bolesnima, djeci omogućuje školovanje, služi za gradnju škola, bolnica i crkava. Tužno je da danas, kada informacije putuju brzinom svjetlosti i kad se lajkovima mjeri popularnost u društvu, još uvijek ima djece koja su gladna i žedna, kojoj odlazak u bolnicu predstavlja luksuz, koja nemaju mogućnost školovanja, koja su svakim danom izložena raznim opasnostima. Vi i misionari to možete promijeniti Akcijom MIVA!“, ističu iz PMD-a pozivajući u sve u mogućnosti da svojim prilozima pomognu u nabavci prijevoznih sredstava te zahvaljujući svima koji su to učinili.

Kako i kome pomoći?

„Divno je imati čast svojim djelima i riječima kreirati ljepši svijet. Misionari i misionarke promiču školstvo i zdravstvo, šire vjeru i donose nadu i utjehu. Potrebna su im vozila za što veći uspjeh. Učenike treba dovoziti u školu, bolesnike i trudnice voziti u bolnicu. Ne biste vjerovali da se na misijskim područjima bicikli ubrajaju u teretna vozila. Njima ljudi putuju i prevoze svoje proizvode. Ponekad na nj natovare i 100 kg kukuruza, riže ili čega drugoga te preko dola i gora put tržnice, pa makar bila ona udaljena i 100 km“, navode iz PMD-a napominjući da se prilozi mogu dati preko nacionalnih uprava PMD-a u Zagrebu i Sarajevu. Ističu kako su do sada MIVA Hrvatska i MIVA Bosna i Hercegovina pomogle u nabavci: 16 automobila, jednog traktora, 34 bicikla, 15 tricikla i 7 motocikla, a u 2016./2017. godini nabavili su tri terenska vozila, 3 motocikla (po jedan motocikl darovali su župa Kopanice i Autoklub Križevci) i 13 bicikla te imaju već nove molbe misionara – prijevozna sredstva trebaju sestre Franjevke iz DR Kongai fra Ivica Vrbić koji djeluje u Boliviji. On je u brošuri PMD-a Hrvatske i BiH posvećenoj akciji MIVA prenio svoja iskustva i potrebe njegove misije.

Nesigurnost putovanja

Fra Ivica službuje u bolivijskoj župi Minero s još dva svećenika i jednim časnim bratom. Na teritoriju župe živi oko 50 000 ljudi, a pastoralno djeluju na više od 25 filijala (najudaljenija se nalazi oko 80 kilometara od župne crkve). „Do skoro svih filijala dolazi se po zemljanim cestama koje su nakon kiše prvih nekoliko dana neprohodne, a kasnije jedva prohodne. Do osam filijala dolazimo tako da pri niskom vodostaju vozilom pregazimo rijeku, dok pri višem vodostaju moramo ići preko mosta puno daljim obilaznim putom. Nas četvorica misionara za pastoralni rad imamo na raspolaganju dva prijevozna sredstva: kamionet i stari džip. Raznovrsnost obaveza na području župe primorava nas da koristimo oba vozila, premda je džip tehnički neispravan i nesiguran, a kamionet neprikladan za surovost terena. Više puta vraćajući se noću džipom s filijala pomislio sam u sebi da se više isplati život jedne osobe, nego nastavak korištenja neispravnog vozila jer je stanje u prometu vrlo loše zbog prometovanja neispravnih i neosvijetljenih vozila te loših cesta“, prenio je fra Ivica naglasivši kako u vozilu često ima suputnike koje želi sigurno dovesti do odredišta.

Voziti bolesne

„Posjesti u vozilo bolesnike koje nađemo obilazeći filijale i odvesti ih do bolnice, donijeti živežne namjernice potrebitima, probiti se i do najzabačenijih i slaviti svete sakramente, zapravo, biti spreman u svako doba dana i noći pomoći potrebitim, a da pri tome ne ugrozimo ni vlastite živote, niti živote onih koji su s nama... Danas to, nažalost, s onim čime raspolažemo od prijevoznih sredstava nije moguće“, kazao je fra Ivica svjedočeći i kako on i subraća putujući prema filijalama nerijetko naiđu i na nepredvidive situacije.

„Jedna takva još mi je u živom sjećanju. Bila je Cvijetnica. Premda je prethodnih dana kišilo, uspio sam taj dan obići četiri filijale i slaviti mise Muke Gospodnje. Bližila se večer i počelo je kišiti, a ja sam bio na putu prema petoj filijali gdje sam trebao prenoćiti. Vozač bolničkog vozila s kojim sam se mimoišao rekao mi je da je on s puno jačim vozilom jedva prošao, tako da za mene nema nikakve šanse da se probijem dalje. Ja sam znao da moram nastaviti jer sutradan bi put postao potpuno neprohodan i bio bi upitan nastavak Velikotjednih slavlja. Pred jamom koja je presjekla cijeli put mogao sam se samo okrenuti, ali ne i priznati poraz.

Gospodin mi je, vjerojatno zbog moje upornosti, poslao niotkud jednoga čovjeka koji mi je pokazao kuda bih mogao zaobilazno proći. Prešavši i tu prepreku vratio sam se iz polja na blatnjavi put na kojem sam se klizao kao na ledu. Slijedeća prepreka preda mnom bila je duža blatna kaljuža gdje sam morao bosim nogama ispitati dubinu blata kako bih znao kuda proći vozilom. Iako je u početku išlo dobro, ubrzo me zanijelo i našao sam se u dubokom blatu iz kojeg se nisam mogao izvući. Selo je još bilo daleko, padala je kiša i noć se već bila spustila. Bio sam i bez signala na mobitelu i bez prednje sajle za izvlačenje. U toj situaciji sam živom vjerom rekao Isusu da gura kamionet inače ćemo usred ničega provesti noć i On i ja...“, ispričao je fra Ivica kazavši kako mu više puta preostaje zazivati Gospodina u pomoć na cesti sve dok nema prikladnije vozilo za uvjete njegove misije. 

Rađaonica na kotačima

A kako automobili mogu biti korisni i pravi blagoslov u misijama posvjedočile su nam ranije misionarke sa Salomonskih Otoka. S. Ruža Raič je u jednom razgovoru naglasila kako ona i susestre misijska vozila ne koriste za osobne potrebe, već su u službi ljudi među kojima djeluju. Tamo su misijska prijevozna sredstva često bivala i hitna pomoć i rađaonice i ambulante za pregled pacijenata. Služila su im za prijevoz bolesnih, umirućih i pokojnika, ali i namirnica i lijekova do zabačenih naselja, a koriste ih i za obilaske starih, nemoćnih i potrebitih. Kažu da je i bicikl koristan, pogotovo u slučajevima kada se vozilom ne može stići do neke udaljene adrese, podsjećajući na primjer pokojnog o. Ante Gabrića koji do mnogih osoba u raznim potrebama dolazio na svojem biciklu.

S. Jasna Plavac posvjedočila je svojedobno kako mnogi bolesnici dosta udaljeni od grada, a nemaju novaca za gorivo te često zovu misionarke da ih prevezu. One to čine i danju i noću te pritom spašavaju živote.

Zbog ovakvih i drugih primjera misionara koji prevozeći čine mnogo dobra potrebitima u siromašnim zemljama, vrijedi i molitvom i novčano podržati akciju MIVA.