Andreja Škarabot Kunštek

Moje „afričko“ putovanje po Riječkoj nadbiskupiji


Crkva u Hrvata ne može se baš pohvaliti kako daje vodeće službe ženama u svojim strukturama. Ipak, riječki nadbiskup koadjutor i apostolski upravitelj Dubrovačke biskupije mons. Mate Uzinić nedavno je na čelo Povjerenstva za misije Riječke nadbiskupije imenovao ženu, laikinju, suprugu – Andreju Škarabot Kunštek.

Andrejino imenovanje bilo je krajem ožujka

Andrejino imenovanje bilo je krajem ožujka

Piše: Josipa Prskalo

Aktualna dijecezanska ravnateljica Papinskih misijskih djela Riječke nadbiskupije Andreja Škarabot Kunštek rođena je u malom goranskom selu – srcu Gorskoga kotara – Fužinama. Ondje je završila osnovnu školu, a srednju u Delnicama te je po zanimanju trgovkinja. Drugo je dijete svojih roditelja i ima starijega brata. Udana je za supruga Marinka koji joj je, kako posebno ističe, velika podrška. Od 2012. aktivno volontira pri Povjerenstvu za misije Riječke nadbiskupije kao misijska suradnica. Od malena je, kako nam je otkrila, vezana za crkvu. „Ponosna sam jako na svoju rodnu župu posvećenu Sv. Antunu Padovanskom i u srcu ju nosim kamo god da krenem. U toj sam župi krštena, pričešćena, krizmana i udana. Za sve sakramente me je pripremao pok. mons. Josip Šepić kojeg se i danas često sjetim. To je čovjek koji me je, uz roditelje, prvi upoznao s Bogom i vodio na mome putu u vjeri, sve do njegove smrti. Sigurna sam da me i danas odozgor gleda i čuva, i raduje se mojim uspjesima kroz život, a još više što sam ostala uz Crkvu i Boga. Također, suprug mi je velika podrška u životu i mojem misijskom poslanju – i kada je lijepo i kada je teško, on je tu. Rame uz rame“, kazala nam je Andreja.

Suprug Marinko Andrejina je velika podrška

Odakle ljubav za misije?
Zanimalo nas je kada i kako se zapravo rodila njezina ljubav za misije. „Moj put u misije je započeo oko 2010. Nakon volontiranja u Prvoj socijalnoj samoposluzi i Prihvatilištu za beskućnike u Rijeci – hvalevrijednim projektima koji još i danas postoje i aktivno djeluju u našem gradu – nešto mi je stalno iznutra govorilo kako to nije to, da nešto drugo trebam raditi i na drugačiji način služiti Bogu. Otvorila sam laptop i počela pisati riječi: 'misije u Crkvi', na to mi se izbacuje poveznica 'Papinska misijska djela u Republici Hrvatskoj'. Kliknem na poveznicu i krenem čitati i proučavati mrežnu stranicu Nacionalne uprave PMD-a u Hrvatskoj. Nikada – do tada – nisam znala da to postoji, što je to, a kamoli tko su misionari... Proučavajući poveznice na stranici, sve mi se više nekako počelo to sviđati. Vidim ja u kutu stranice broj ureda, ali – ured je u Zagrebu, u Rijeci toga nema. Naravno, to je tada bilo moje mišljenje jer nisam znala da ima i da je to jako važno povjerenstvo za svaku nad/biskupiju i da to postoji u svim našim nad/biskupijama u Hrvatskoj. Kroz glavu mi prolazi misao – ja bih išla u Afriku, bila bih misionarka. Suprugu sam tada rekla tu ideju – on mi je zaista dao veliku podršku tada koja traje i danas, ali ne zaboravljam njegove riječi koje su se kasnije potvrdile točnim: 'Andreja, ne zaboravi da ti ipak imaš malo drugačiji život i da si bolesna, ja ti ne osporavam tvoj put, ali nemoj se razočarati i rastužiti ako ne budeš do Afrike stigla'“, prisjetila se naša sugovornica.

„Halo? Dobar dan, ja bih bila misionarka“
Otkrila nam je i da je bio početak listopada kada je prvi put nazvala Nacionalnu upravu PMD-a u Zagrebu... „Na telefon se javlja gospođa, a ja odmah izravno: 'Dobar dan, ja sam ta i ta, išla bih u Afriku, bila bih misionarka i, znate, ne želim tajiti – ja sam srčani bolesnik, u invalidskoj sam mirovini pa imam puno slobodna vremena'. Nakon nekoliko sekundi tišine s druge strane čujem: 'Drago mi je, gospođo, ja sam Ines Sosa Meštrović, djelatnica sam ureda, i oprostite mi, u jako velikoj smo gužvi, pripremamo se za Svjetski dan misija. Možete li ostaviti neki kontakt pa ću Vas nazvati sutra i sve objasniti? I odmah Vam moram reći da mi kao ured ne šaljemo volontere u misije jer je to velika odgovornost za Nacionalnu upravu. Molim Vas, dajte mi Vašu adresu, poslala bih Vam nešto', zahvaljuje što sam zvala i što sam zainteresirana za misije te završavamo razgovor... Drugi dan me zaista gđa Ines nazvala i zahvalila što sam se javila, ali da će me ipak malo razočarati... 'Nažalost,Vi ne možete nikako u Afriku jer ste bolesni, ali zato možete biti misionarka u vašoj župi.' Na to mi kroz glavu prolazi – Bože dragi, o čemu ova priča, kako da ja budem misionarka u župi?! Nakon nekoliko njezinih prijedloga i savjeta javljam se tadašnjem povjereniku za misije u Riječkoj nadbiskupiji, pokojnom vlč. Cvitkoviću da bih mu željela pomoći oko rada za misije ako ikako mogu. On mi zahvaljuje, ali nažalost kaže da mu ne treba pomoć jer je on tu još malo i da radi koliko može... Nedugo zatim na kućnu adresu mi stiže šarena krunica koju tada prvi put vidim. Gledam boje, čitam letak uz krunicu i krenem pomalo moliti za misije i misionare, te malo proučavati tko su ti ljudi, što rade i čime se bave. Tako ja skoro godinu i pol molim na toj krunici i onda krenem žarko moliti Isusa: 'Isuse, molim te, daj da dođe netko za misije u našu nadbiskupiju kome ću ja moći pomoći u radu ako bude potrebno.' I 2012. nazove mene ponovno gđa Ines i kaže: 'Andreja, jeste li još voljni raditi za misije? Imate novoga povjerenika za misije vlč. Kristijana Zebu, javite mu se malo'“, ispričala nam je dijecezanska ravnateljica PMD-a.

Andreja je primjer kako se za ono što žarko želimo treba ustrajno boriti

Izmoljeno!
Kako je njezino srce i dalje bilo otvoreno za misije, ona je tako nazvala vlč. Zebu koji ju je pozvao na misu i razgovor kako bi vidjeli što se može napraviti. Prisjetila se kako je radosna srca otišla na tu misu i prvi put se susrela s vlč. Kristijanom. On joj je pružio priliku i rekao: „Znate, gđo Andreja, ja sam potpuno nov u tome, ne znam Vam baš puno o tome, ali zahvaljujem što ste došli da pokušamo nešto zajedno raditi i učiti za misije. Imate li neki plan rada, što biste radili?“, upitao ju je tada. „Naravno, plan tada nisam imala, ali kroz nekoliko dana sam mu ga donijela, i bio je to plan za četiri mjeseca, do kraja 2012., jer je bio rujan kada sam mu se javila. Taj plan se sastojao od samo dviju točki: 1.) Idemo odraditi misijski štand u listopadu za Svjetski dan misija tu kod vas u župi i 2.) Počnimo moliti krunicu za misije i organizirati euharistijsko klanjanje s nakanom za misije. On se složio i tako je krenuo moj put prema Africi u koju nisam nikada stigla, ali zato putujem misionarski po svojoj nadbiskupiji“, dočarala je gđa Škarabot Kunštek dodavši i to da vlč. Zeba nije bio otvoren za suradnju, možda nikada ne bi ni osjetila misijski duh, niti bila to što jest sve ove godine njihove suradnje, i danas povjerenica. „Od srca mu zahvaljujem na suradnji i povjerenju koje je imao prema meni i radu u ovih zajedničkih 10 godina“, posebno je istaknula.

Novi ured
Kako aktivno volontira kao misijska suradnica od 2012., prvi misijski ured ona i vlč. Kristijan imali su pri župi Sv. Ivana Krstitelja na riječkim Škurinjama jer je on tamo bio župnik, te su, kako je kazala, kroz godinu-dvije shvatili da bi bilo bolje da im se ured nalazi u samoj zgradi nadbiskupije jer je u središtu grada, a i svi svećenici idu tamo barem jednom tjedno. Tako 2015. dobivaju ured u Ordinarijatu i od tada ondje i radi.

Susret u Ordinarijatu s misionarkama i mons. Devčićem

Kako se Godišnji susret misionara Crkve u Hrvata prošle godine trebao održati upravo na teritoriju Riječke nadbiskupije, ali nažalost zbog pandemije to nije ostvareno, zanimalo nas je što je sve bilo u planu. „Da, trebali smo biti domaćini susreta, ali, eto, nažalost, to se nije dogodilo. Bilo je sve spremno, sam susret bi bio održan u mom rodnom mjestu u Fužinama gdje bismo bili smješteni i imali radni dio. Bili su planirani obilasci župa po Gorskom kotaru gdje bi se slavile sv. mise s narodom. Također, bio je predviđen i odlazak u naše svetište Trsat, kao i mnogi obilasci po župama Rijeke i riječkog prstena, te je bio planiran jedan lijep hodočasnički dan u svetište u Gorskom kotaru. Ne znamo, možda se ipak susret dogodi jedne godine. Nažalost, niti ove godine susreta misionara neće biti zbog pandemije, a domaćin su trebale biti Porečka i Pulska biskupija“, otkrila nam je sugovornica.

Prošle godine, Riječka nadbiskupija trebala je biti domaćin Godišnjeg susreta misionara Crkve u Hrvata

Primjer drugima...
Među raznim temama o kojima smo s Andrejom razgovarali, posebno nam je zanimljivo bilo samo njezino imenovanje ravnateljicom PMD-a Riječke nadbiskupije jer je žena i laikinja, te nas je interesiralo kako je ona to doživjela, što to znači za nju, nadbiskupiju, ali i cijelu Crkvu u Hrvatskoj. „U ožujku sam dobila dekret nadbiskupa koadjutora mons. Mate Uzinića gdje me imenuje povjerenicom za misije na pet godina. Samo imenovanje mi je bilo veliko iznenađenje i čast jer nikada nisam pomišljala, niti željela biti povjerenica, nego nekako iz srca napraviti najbolje što mogu za misije kao suradnik i zaljubljenik u iste. Zahvaljujem mojim nadbiskupima dr. mons. Ivanu Devčiću na podršci kroz sve godine moga volonterskoga rada kao misijske suradnice i mons. Mati Uziniću na imenovanju povjerenicom. To je velika odgovornost i povjerenje, a ujedno i ohrabrenje za sve laike koji na bilo koji način služe Crkvi“, kazala je Škarabot Kunštek.

Njezino imenovanje došlo je u vremenu kada je prilično svježe – početkom studenoga 2020. – koadjutorom Riječke nadbiskupije imenovan mons. Uzinić koji u svom svećeničkom i biskupskom djelovanju posebno ističe važnost žena u Crkvi, te im nerijetko povjerava značajne dužnosti. „Mons. Mate Uzinić od početka svog djelovanja kao biskup donosi osvježenje u svoju Dubrovačku biskupiju, pa tako i kod nas u Riječku. On je čovjek otvorenih i širokih pogleda na službe u Crkvi, tako i za sam pristup rada laika, a posebno žena u Crkvi. Daje nama – ženama veliku odgovornost i svoje povjerenje u obnašanju naših dužnosti koje radimo na razini nadbiskupije. U našoj nadbiskupiji ima osam laikinja koje obnašaju razne službe i izvan nadbiskupije, koje rade na projektima koje je pokrenula dijeceza. Mons. Mate je kratko kod nas, ali mogu reći osobno mišljenje: za to treba hrabrost i odvažnost, i hvala mu na tome što nas cijeni i poštuje. Tim primjerom pokazuje i drugim nad/biskupijama da to pokušaju napraviti“, poručila je novoimenovana dijecezanska ravnateljica Papinskih misijskih djela Riječke nadbiskupije, kojoj želimo uspješno i blagoslovljeno djelovanje na novoj službi.