Piše: Lidija Pavlović-Grgić

Talijanski blaženik Francesco Spoto rođen je 8. srpnja 1924. u malom mjestu Raffadali u blizini Agrigenta na Siciliji. Bio je najstarije od troje djece, a njegovi su mu roditelji kroz odgoj usadili dubok i snažan osjećaj za vjeru i odgovornost. Učeći ga kako ispravno hoditi prema Bogu i ljudima, nisu se iznenadili kad su uvidjeli da njihov sin izrasta u osobu milosrdne, osjetljive i savjesne naravi, koja želi poći putem svećeništva.

U Palermo

Jedan događaj iz 1936. osobito je obilježio njegovo djetinjstvo. Tada ga je župnik predstavio generalnom vikaru Družbe Misionara slugu siromašnih p. Vitaleu Brunu koji je došao u njegov kraj promovirati duhovna zvanja. Nakon očito dobro obavljena posla vikar je po povratku u Palermo sa sobom poveo tada 12-godišnjeg Francesca. On se i u novoj sredini dokazao kao skroman dječak sa snažnim osjećajem za odgovornosti i dužnosti, a njegova mu je upornost među kolegama i nadređenima donijela nadimak „stijena“. Tijekom sjemenišnih godina Francesco je također bio oduševljen učenjem, što je bila kvalitetna podloga za njegovo buduće religiozno školovanje i svećeništvo.

Njegove su misli nadahnjivale mnoge. Primjerice, smatrao je da kultura nije sama sebi svrha, već je sredstvo u odgovoru na veliku zapovijed ljubavi prema Bogu i bližnjem, a postavši svećenikom mladim je bogoslovima znao savjetovati: „Pripremajte se za svećeništvo sa Sv. Tomom, Sv. Augustinom i drugim svetim ocima. Oni vam osim solidne dogmatsko-moralne kulture mogu dati kvalitetnu duhovnu formaciju i uvesti vas u prakticiranje kreposti i apostolata.“   

Cusmanovim stopama 

Francesco je 1. studenoga 1940. položio prve zavjete, odlučno obilježivši početak njegove strasti u nasljedovanju Gospodina stopama utemeljitelja Družbe Misionara slugu siromašnih Giacoma Cusmana, postavši njegov nasljedovatelj. Zaređen je 22. srpnja 1951. Upamćen je kao tihi svećenik koji nikada nije zaboravio iskazivati ljubav prema obitelji, posebice majci, subraći i zajednici kojoj je posvećen.

Važno je spomenuti i da je živio tijekom pontifikata četvorice papa Pija XI., Pija XII., Ivana XXIII. i Pavla VI., u turbulentnim povijesnim okolnostima – svjedočio je ekspanziji fašizma ali i rađanju Republike Italije, kao i poslijeratnoj obnovi, masovnom iseljavanju te eri blagostanja. 
Njegova najznačajnija dužnost bila je ona vrhovnog poglavara svoje Družbe, koju je preuzeo kao 35-godišnjak. Izabrala su ga njegova subraća koja su ga iznimno voljela i cijenila, a on ni tada nije promijenio svoj stav obilježen skromnošću, ozbiljnošću i unutarnjom snagom. Tu je odgovornu službu obnašao dvojako – i kao otac i kao brat, skrbeći za zajednicu, ali i o svakom subratu ponaosob brinući o njihovu molitvenom životu, međusobnim odnosima i ostalom bitnom za Družbu.

Krvožedni „lavovi“

Želio je poduprijeti subraću misionare u Biringiju (DR Kongo) i ponijeti dio njihova bremena, pa je 4. kolovoza 1964. otputovao u tu bivšu belgijsku koloniju koju su potresali neredi. Naime, unatoč nazočnosti UN-ovih mirovnih snaga, ubijen je premijer Patrice Lumumba čiji su mladi sljedbenicipoznati i kao „lavovi“ počeli proganjati bijelce i klerike smatrajući ih, zbog kolonijalne prošlosti, neprijateljima.P. Francesco je bio upoznat s ovim opasnim okolnostima, ali ipak nije duhovno ustuknuo pred opasnošću koja je uzimala danak.

U studenome 1964. bio je prisiljen s trojicom subraće napustiti misiju i skrivati se od „lavova“ koji su ih pokušavali ubiti. Bjegunci su svaku noć provodili pod drugim krovom, često gladni, promrzli i do kože mokri od kiše koja je tih dana neprestano padala. Iako su strahovali od zarobljavanja i smrti, tješili su se činjenicom da je uz njih i raspelo kojeg su ponijeli. Spoto je 21. studenoga 1964. zapisao u svoj džepni dnevnik: „Danas je rođendan naše Kongregacije: to je dan našeg duhovnog poziva. Na našim koljenima, pod našim krovom, pred Raspelom, mi obnavljamo prinos našeg posvećenja Bogu našim zavjetima vjere, snagom i hrabrošću u teškom procesu.“  

Ne plačite

P. Francesco je zarobljen 11. prosinca 1964. Ni tada nije izgubio osjećaj za žrtvu – odlučio je ponuditi svoj život krvnicima kako bi se njegova subraća možda spasila. Njegovi su suputnici iz skrovišta čuli kako se predstavio goničima: „Ja sam Francesco Spoto, talijanski državljanin.“ Poslije toga je odjeknuo pucanj, a zarobljen je odveden u šumu i sustavno mučen. No, usprkos teškim ozljedama uspio je umaći krvnicima i pronaći utočište u kolibi jednog vjernika gdje je u agoniji preživio još 11 dana. Prema svjedočanstvu njegove subraće, čak ni polumrtav nije gubio razum – molio ih je da oproste njegovim zlostavljačima, što je i sam učinio. Potom su ga prenijeli na sigurnije mjesto gdje su jednog od subraće oblile suze, a p. Spoto mu je rekao da ne plače, nego da jače moli za Družbu. Dao mu je svoje raspelo i zamolio da ga odnese njegovoj majci i poruči joj neka ni ona ne plače.

Život za prijatelje

Primivši posljednju pomast, 40-godišnji p. Francesco preminuo je 27. prosinca 1964. Pokopan je u blizini kolibe u kojoj se skrivao. Tri godine kasnije njegovi su posmrtni ostatci preneseni u crkvu mjesne misije, a od 1984. njegovo je ovozemaljsko počivalište crkva Euharistijskog Srca Isusova u Palermu, gdje mnogi dolaze moliti zagovor hrabrog misionara koji je svoj život poput Isusa položio za svoje prijatelje i sve one kojima je želio navijestiti Radosnu vijest, ostavivši tako svijetu snažno svjedočanstvo vjere i ljubavi.
Proces za beatifikaciju p. Spota započeo je 16. prosinca 1992., a 21. travnja 2007. papa Benedikt XVI. pribrojio ga je blaženicima Katoličke Crkve.