Salomonski otoci

Na Salomonima je zasijana klica karizme Sv. Vinka – i daje ploda!


Tamo na kraju svijeta, neke male točkice na karti, na jugu Pacifika zapravo su Salomonski Otoci – siromašna zemlja gdje je kršćanstvo zaživjelo nešto prije više od 100 godina, odakle nam se javlja misionarka s. Veronika Ćibarić, milosrdnica Sv. Vinka.

Piše: Josipa Prskalo

Misija pri kojoj djeluje na Salomonovim Otocima, na otoku Malaiti, u Bumi otvorena je 2011. kada su došle prve četiri sestre. S. Veronika ondje je stigla krajem kolovoza 2018. i kaže kako se puno toga od tada promijenilo. „Započeti od ničega uvijek je najteže. Sada nas je u zajednici pet sestara i dvije novakinje, lokalne djevojke koje žele posvetiti život Bogu prema karizmi Sv. Vinka Paulskog, našega utemeljitelja, i pomagati siromašnima“, ovako je svoju priču započela naša sugovornica, inače rođena u Prištini 1990., otkrivši nam kako se većina naših ljudi prvo pita: „A gdje je to?“ „Možda smo, kako neki kažu, zaboravljeni od svijeta, ali nikako od Gospodina koji je svakom stvorenju na zemlji 'srca stvorio' i poznaje svako stvorenje. U njegovu je planu i po Njegovoj providnosti bilo da mi sestre milosrdnice započnemo svoju misiju baš na ovim prostorima i posadimo klicu karizme Sv. Vinka i na ovom kraju svijeta. Svjedoci smo kako se Gospodin brine i izvodi, proširuje svoj plan. U ovo djelo Duha Svetoga uključeni su mnogi ljudi, naši dobročinitelji koji preko cijelog svijeta šire taj lanac dobrote na čemu smo im neizmjerno zahvalni“, rado je podijelila redovnica.

Široko polje rada
Također je s ponosom kazala kako su se već prvih godina po dolasku sestara Hrvati iz Australije uključili i podržali njihovu misiju. Pokazali su veliko ljudsko i misionarsko srce i izgradili su im edukacijski centar, kuću za volontere, kuću za sestre, a ove godine i kuću formacije za nove članove Družbe. „Tako da sada imamo prostore za rad i djelatnost. Polje rada je veliko i nastojimo susresti ljude tamo gdje jesu, razumjeti njihove potrebe. Naša djelatnost obuhvaća edukaciju i zdravstvenu skrb: rad u ambulanti, u crkvi i sakristiji, formaciju novih članova, tečajeve šivanja, edukacijske programe i tečajeve za siromašne djevojke u našem edukacijskom centru, obilaske sela“, dočarala je s. Veronika čiji je misionarski život započeo prije dvije godine.

Misionari kao Božje produžene ruke
Tako nam je progovorila i o zovu misija u njezinu životu. „Naš utemeljitelj Sv. Vinko govorio je prvim sestrama kako nije dovoljno da mi ljubimo Boga ako ga naš bližnji ne ljubi i da stoga treba ići, ne u jednu župu ili u drugu državu, nego i na kraj svijeta i svjedočiti ljubav Božju. Ostavio nam je karizmu i duhovnost koja je misionarska, koja ne poznaje granice. Nekako sam od malena na misionare gledala kao na neke 'drugačije' ljude. Već na početku svog redovničkog života, u novicijatu, jako sam puno razmišljala o misijama. Tad je bilo još rano. Bilo mi je jako teško sebe smjestiti među misionare jer se nisam vidjela tako 'drugačijom' kako sam na njih gledala; kako oni čine velike stvari, kako nekako iz njih nešto zrači, kako oni nemaju ograda ni okvira, kako je cijeli svijet u njihovu srcu, a njihovo srce pripada samo Bogu. Mogu li ja to sve“, pitala se – prisjetila se naša sugovornica.

No, pustila je da Bog odluči kad bude vrijeme. I odlučio je: dvije godine nakon njezinih doživotnih zavjeta kada je prihvatila Njegov poziv i plan za svoj život biti misionarkom.

„Pomalo sam, eto, i ja shvatila, i još uvijek shvaćam, zašto su mi misionari bili 'drugačiji'. Jer su dopuštali da Bog kroz njih govori, djeluje, živi i zrači. Mi sami po sebi ne možemo to sve. Ali ono kako ja doživljavam svoj poziv jest pustiti Bogu da kroz mene djeluje i čini onako kako On želi jer On sve može. Samo mu trebaju produžene ruke i instrumenti – misionari“, objasnila je svoje viđenje misionarskog „state of minda“.

Korona ih zaobišla
Sa sestrom smo se potom dotaknuli i aktualne situacije pandemije koronavirusa u svijetu koja je, Bogu hvala, Salomone zaobišla. „Salomonovi Otoci bili su jedna od država koju virus nije pogodio. I Bogu hvala da je tako jer bi se bilo nemoguće oduprijeti zbog uvjeta u kojima ljudi ovdje žive. Još uvijek su na snazi neke restrikcije – zatvorene su granice. Škole su ponovno otvorene nakon dva mjeseca i ponovno je uspostavljen promet u povezivanju svih otoka i provincija.

Prije dva mjeseca, kada su tek stupile na snagu preventivne mjere, zdravstveni radnici su obilazili sela i govorili o virusu. Ljudima je bilo teško razumjeti kako to razlikovati od malarije, kako će se izolirati. Životne navike su takve da se sve dijeli – od žlice, vode i betel nuta – posebne vrste oraha koji se žvače i jako je raširen u ovom dijelu svijeta. Uvođenje redukcije ovih navika bilo je nešto posve novo“, objasnila nam je misionarka Ćibarić.

Kazala je kako je nedostatak lijekova i neadekvatna opremljenost bolnica još jedan otežavajući čimbenik. „Vlada je do sada pokazala spremnost u postavljanju preventivnih mjera u zaštiti od virusa, svjesni da smo nemoćni ako virus dođe. Također, pružena pomoć razvijenih zemalja, partnera, od velike je važnosti Salomonovim Otocima da odgovore na pandemiju.

Sve u svemu, virus nije stigao do nas. Nadamo se i da neće. Uz sve preventivne mjere, dezinfekcijska sredstva i maske koje ovdje ne postoje, svi smo molili da nas Big Man (kako Salomonci nazivaju Boga) zaštiti od ove nevolje“, kazala je sestra, a izgleda kako je Big Man čuo njihove usrdne molitve.

Mlada Crkva
Ono što nas posebno raduje jest čuti kako kod njih nisu bile obustavljene mise s narodom. „Crkva na Salomonima je mlada Crkva. Ljudi se pouzdaju u Boga. Siromaštvo ih svakodnevno suočava s težinom života i nemoći da kontroliraju stvari. Kad ima kiše, ima i vode. Kad poplave unište vrt, uništen je i sav trud i hrana kojom uzdržavaju mnogobrojne obitelji. Niti žega niti kiša ih ne sprječavaju dugo pješačiti do škole ili ambulante. Velika je smrtnost majki nakon poroda zbog različitih komplikacija ili nemogućnosti transporta do bolnice“, ispričala je s. Veronika dodavši kako ih upravo ta nemoć dovodi bliže Onomu za koga znaju da upravlja životom i smrću, vjetrom i morem, potresima i poplavama…

Kada iza tropske oluje zasja sunce
Budući da je vrijeme godišnjih odmora kada se misionari potrude jednom u nekoliko godina obići rodnu grudu, zanimalo nas je kakvi su bili planovi misionarke Ćibarić. „Ove godine smo nas tri sestre planirale doći na godišnji odmor i na susret misionara. Vidjet ćemo kako će se situacija dalje razvijati s obzirom na virus i mogućnosti putovanja. U svojoj molitvi svakodnevno prinosimo cijeli svijet, da nas Gospodin sačuva od svakoga zla, posebno siromašne zemlje. Mi ovdje znamo kako je to kada iza tropske oluje zasja sunce. Onda je sve nekako bistrije i čišće, kao obnovljeno i preporođeno. Neka nas sve Gospodin, koji je Gospodar ljudske povijesti, vodi da u zajedništvu, svojim životom svjedočimo svoju pripadnost Njemu“, riječi su kojima je s. Veronika zaključila ovu priču o otocima na kraju svijeta čiji se žitelji snažno pouzdaju u Big Mana, te shodno tomu i gdje zasijana klica karizme Sv. Vinka daje ploda.