P. Milan Knezović

Obogatiti se idući s Bogom prema najpotrebitijima


P. Milan Knezović iz Družbe verbita od 2011. djeluje misijski u Brazilu. No, nekoć je njegov profesionalni izbor bio drukčiji, sve dok u srcu nije osjetio zov koji se ne može odbiti.

Piše: Lidija Pavlović-Grgić

P. Milan rođen je 8. travnja 1974. u Rašćanima kod Imotskog. Zavjete je položio 18. rujna 2011. u Chicagu. Zaređen je 21. svibnja iste godine te je nedugo potom (23. kolovoza) pošao u misije u Brazil gdje misijski djeluje u gradu Barra Mansi, u pokrajini Rio de Janeiro.

Tražiti odgovor

Isprva je svoje mjesto pod suncem u profesionalnom smislu tražio u turizmu, ali jednoga je dana shvatio da od života ipak želi nešto više te je s 27 godina potpuno promijenio pravac.
„Malo-pomalo poziv predanja Bogu sazrije. Čovjek nekada i ne baš svojom voljom otkrije da ga Bog šalje u neki kraj svijeta. Kad bih rekao da sam s nekih 18 godina mislio sam o tome, to ne bi bila istina. Životni put me vodio na drugu stranu. Završio sam srednju turističku školu. Sve je bilo vezano za putovanja, ali u drugom kontekstu. Poslije srednje škole završio sam dvije godine više turističke te potom kratko radio kao turistički vodič i konobar. Bio sam zaposlen i u banci. No, kroz svoje iskustvo i ono što mi je Bog donio kroz život uvijek sam tražio neki odgovor. Želio sam da to bude u skladu s Božjom voljom – ono što Bog traži od nas“, prenio je misionar koji je započeo put svećeništva u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji.

Odabrati red

„Uvijek sam osjećao žar prema misijama, predanju sebe drugima možda tamo gdje je najpotrebnije. Na splitskoj bogosloviji djelovali smo u jednom misijskom pokretu pomažući misionare prikupljanjem maslinovih grančica i drugim aktivnostima. Slučajno sam na kraju druge godine preko jednog bogoslova doznao za Red verbita koji ima misijsku karizmu. Potom je započelo moje upoznavanje s tim redom i spoznaje da je to moj put“, rekao je p. Milan o svojoj odluci pristupanja verbitima, kod nas malo poznatima, a u svijetu vrlo raširenom redu čije se djelovanje usredotočuje na misije.

Njegova verbitska teološka formacija uključila je i misijski boravak u Brazilu gdje je kao bogoslov od 2007. do 2009. naučio portugalski jezik i stekao prva iskustva iz misija. Upoznao je novi način života, suočio se s brojnim izazovima, ali sve je, kako kaže, bilo popraćeno Božjim blagoslovom. Kad je po završetku studija trebao predložiti tri zemlje u kojima bi želio misijski službovati, on je poglavarima poručio kako su to Angola, Brazil i Portugal, a na kraju mu je odobren povratak u zemlju koja mu je pružila prvi susret s misijama. Od primanja misijskog križa 2011. djeluje skupa s dvojicom subraće iz Brazila i DR Konga u župi Sv. Sebastijana koja se prostire na 30 filijala, što i nije iznimka u tom kraju svijeta.
 

Konkretno pomoći

Naš sugovornik ističe kako je Brazil katolička zemlja s 50 milijuna kršćanskih vjernika, a da Katolička Crkva živi za čovjeka. Prema njegovim riječima, crkve su pune, a među brojnim pobožnostima ističe se ona prema Gospi.

„Ljudi su zahvalni svim misionarima koji su dolazili i u Crkvi općenito vide jednu etičku i moralnu vertikalu“, prenosi p. Milan govoreći kako je Crkva i u toj zemlji smjerokaz i „bistro oko“ u raznim društvenim konfuzijama. „Crkva u Brazilu ima jedan dosta jasan stav u pogledu brige za posljednje i malene te ekološku svijest za sve vrjednote koje nam je Bog dao, ne da njima gospodarimo kako želimo, nego da ih prihvatimo kao dar i kao takve čuvamo kako bismo ih predali novim generacijama“, pojasnio je svećenik čiji pastoralni rad uključuje posjete obiteljima, kateheze koje obavlja s puno suradnika, te socijalnu pomoć potrebitima.
„Primjerice zimi prikupljamo pokrivače i hranu, a svakodnevno nam u župni ured dolaze ljudi s molbom da im platimo račune za struju i vodu. Neki traže hranu, majke mole da im se da mlijeko za djecu… Uvijek nastojimo ljudima konkretno pomoći jer je to u tom trenutku važno. Na dugoročnom planu na biskupijskoj razini nastojimo riješiti neke probleme – ne samo ꞌdati čovjeku ribu, nego ga naučiti pecatiꞌ kako bi ljudi bili kreatori svoje budućnosti“, kazao je misionar koji u župi trenutačno radi u školi za opismenjavanje starijih, a sve kako bi im se pružila mogućnost rada i uspjeha u životu. „Brazil ima jako puno ljudi koji žive ispod minimalnih uvjeta, ne samo egzistencijalnih. Tako se uvijek Crkva osvrće na njih i prava koja imaju kako bi im život bio što dostojanstveniji“, dodao je p. Milan.

Biti iskren

On se osobito posvetio radu među mladima. Nastoji ih uputiti na Boga, što nije uvijek lako, ali ni nemoguće. Za njih se, naglašava misionar, treba brinuti onako kako to roditelji čine za svoju djecu. „Mladi ljudi su uvijek zahtjevni. Možda je to jedno razdoblje kad je mladi čovjek najkritičniji prema svemu, ne samo prema Crkvi. Propituje se u svemu, što je dobro. Kad je riječ o pristupu mladima, treba biti iskren i nositi im ljubav. Sve što nije iskreno i urađeno s ljubavlju, odbija svakoga čovjeka, a pogotovo mlade“, naveo je verbit čije iskustvo govori kako se prepoznavši misijsko djelovanje puno vjere i ljubavi, mladež otvara i susreće Boga. Prema njegovim riječima, uvijek im je u važnim trenutcima ali i svakodnevnim situacijama potrebno svjedočanstvo i riječima i djelima, a uz to za njih treba imati vremena i do njihova srca treba nastojati naći put koji vodi kroz pjesmu, rad, zabavu… „Radostan sam što ima jako puno mladih u našim crkvama, a raduju me i mali projekti. Mladom čovjeku treba dati ideale. Treba mu pomoći da vjeruje u dobro i da ih Bog nikada neće napustiti. Također, nastojimo u njih usaditi i da se bez žrtve u životu i ne može postići puno toga“, smatra naš sugovornik napomenuvši kako je neko vrijeme sa subraćom radio u školi koja je mlade pripremala za fakultete, u kojoj su profesori rado volontirali. Drago mu je i što su župne prostorije uvijek pune mladeži uključene u razne projekte, poput tečaja za razne zanate provedenih u suradnji s gradskom vlašću.

„Frigane pizze“

Osobito mu je bitno potaknuti mladog čovjeka da otkrije svoje talente i potencijale, ali i načine kako mogu biti od koristi zajednici. Jedan od zanimljivih projekata u tom smislu su i „Frigane pizze“ koje mladež od 2015. prodaje ispred župne crkve, za što se pročulo i po Europi. Prema riječima našeg sugovornika, takve pizze su u župi tradicija i prije su ih spremali vanjski suradnici, ali su doživjele ekspanziju kad su taj angažman prihvatili mladi župljani.

U pripremi pizze p. Milan i sam sudjeluje, a to se jelo prodaje tijekom župne fešte na Sv. Sebastijana (20. siječnja). Taj spomendan prati desetodnevni program – devetnica i socijalni sadržaj. „Te 2015. prodali smo 11 000 pizza, 2016. godine 17 000, a prošle godine 13 500 njih. Zarađenim novcem pokrijemo troškove utrošena materijala, a sredstva koja ostanu idu u župnu blagajnu i njima se mladi koji rade na pizzama pripremaju za Svjetski susret mladih s Papom“, ispričao nam je p. Milan kazavši kako se kroz taj posao razvija veliko zajedništvo, a frigana pizza ima poseban okus i kvalitetu. „Sad se pripremamo za Panamu. Već smo izvukli imena, a ide nas 23“, najavio je svećenik.
 

Plodovi vjere

Prenio nam je da Brazil ima sve više duhovnih zvanja i u dijecezanskom i redovničkom kleru, kao i veliko mnoštvo jako angažiranih laika bez čije pomoći mnoge aktivnosti ne bi bile moguće. „Imamo ljude koji posjećuju bolnice gdje mole krunicu. Pastoral obuhvaća i brigu o nedonoščadi iz siromašnih obitelji kojima se osigurava nutritivna skrb. Laici nam pomažu u katehezi. Imamo i zatvorski pastoral, kao i brojne molitvene skupine te Marijinu legiju…“, predstavio je verbit bogat rad s narodom.

Prema njegovim riječima, Crkva uvijek nastoji okupiti sve i prihvatiti svu svoju djecu ne odbacujući nikoga, a kler teži kroz pastoral raditi zajedno na korist onima koji su najpotrebitiji. Za njega je misijsko iskustvo dvosmjeran proces u kojem svatko dobiva velika duhovna dobra.

„Osobito me veseli nada koja je plod vjere u Crkvi i ljudima. To je dar koji daju zajednice. Nitko na misiji ne živi sam. Obogaćujemo se uzajamno i što pomognemo drugima izrasti u vjeri, a župni kontekst pomaže i nama sazrjeti na našem putu vjere. U biti misijska aktivnost uvijek je dvosmjerna i povratna – to je ono što raduje“, posvjedočio je misionar kojem je posebno drago kad vidi da je neko dobro djelo čovjeku vratilo vjeru i nadu u budućnost.

„Vjerujem da svatko od nas ima svoj put i svetost. Svi smo pozvani na svetost, ne samo što je netko svećenik i misionar, nego zato što nas po krštenju Bog odabire za taj put. Odgovoriti na taj poziv jest svakome od nas zadaća i vjere i zadaća koju život donosi“, smatra p. Milan dodavši kako je mnogo pravaca kojima Bog ljude privodi sebi, bilo da odaberu duhovni ili neki drugi poziv.

„Taj put uvijek je put zajedništva – nitko se ne spašava sam. Stavljeni smo u zajednicu – obiteljsku, redovničku ili neku drugu u kojoj djelujemo, među ljudima koje ne biramo. No, u svakom tom kontekstu Bog nas prati istom snagom i istim pozivom ljubavi prema Bogu i bližnjem“, poručio je p. Milan.