Niz razmišljanja naslovljen Upoznati Pauline Mariu Jaricot i meditirati o misijama Crkve podijeljen je po danima – jedno razmišljanje za svaki dan u listopadu, a tekstove na hrvatskom jeziku pripremila su Papinska misijska djela BiH.

Osjećaj utjehe
Papa Grgur XVI. potaknuo je biskupa Emmanuela Verrollesa (1805.-1878.), apostolskog vikara u Mandžuriji na putovanja u Europu (1845. i 1850.), kako bi pobudio revnost katolika za djelovanje Djela za širenje vjere. S tom namjerom posjećuje većinu francuskih biskupija. Kada se u Parizu susreo s Paulinom, vodili su duge razgovore o misijama. Prije povratka na Istok, 17. kolovoza 1850., napisao je pismo Paulini izražavajući svoje zanimanje za djelo Gospe od Anđela, a spominje i značaj Djela širenja vjere, koje je omogućilo misionarima da žive i rade u Aziji. Izražava zahvalnosti i želi pomoći Paulini u danima njezine nevolje, velikim dijelom uzrokovane njezinim dobročinstvom. Naziva je „majkom naših misija“, pritom misleći na misije diljem svijeta, a osobito one u Aziji. Unatoč nedostatku vlastitih sredstava, poklanja joj šest franaka. Paulina osjeća utjehu u borbi za priznanjem svoje uloge u osnivanju Djela, kada ju „majkom misija“ nazivaju oni koji su posvetili svoje živote misijama.

Na kraju svog života, Paulina je siromašna, na rubu bijede, žrtva prevaranata, bogataša i moćnika. Nisu li siromašni skromni i ponizni? U kasnom židovstvu, siromasi predstavljaju pravi Izrael. U Lukinu evanđelju, Isus govori „blago siromasima duhom“, misleći na prave siromahe – one koji pate, ali podnose svoje siromaštvo i koriste ga kako bi se otvorili Bogu (Lk 6,24). Isus traži od svojih prijatelja i onih koji mu pripadaju, da se odreknu posjeda imovine (Mt 8,20), zbog slobode koju daje, možda i zbog jedinstva zajednice. No, potrebno je djelovati i učiniti sve što možemo kako bi se smanjilo  društveno siromaštva, iako će na svijetu uvijek biti siromaha (Mt 26,11). Siromaštvo odabrano vlastitim izborom mora biti oblik kršćanskog asketizma i, kao i svaka poslušnost evanđeoskim savjetima. Paulina je uvidjela „kako naš ponos postavlja prepreke na putu Božjih milosti“.

Važnost molitve
U Lukinom evanđelju u Govoru na gori Isus siromasima obećava radost, a bogataše očekuje nesreća (Lk 6,20-24). Ponekad to uključuje raspad obiteljskih veza i odricanje od imovine (Lk 5,11-28; 9,3; 10,4; 18,28): „Tako dakle nijedan od vas koji se ne odrekne svega što posjeduje ne može biti moj učenik“ (Lk 14,33). Moramo se obratiti i usvojiti novi način života. Moglo bi se reći da osjećamo Lukinu zabrinutost zbog izazova koje će obraćenje donijeti bogatim vjernicima, kojima je napisano njegovo Evanđelje. Možemo primijetiti i njegovo isticanje važnosti molitve, što je još jedna osobina koja odlikuje Lukino evanđelje.

Isus moli u svakom važnom trenutku svog djelovanja: pri svom krštenju, prije odabira apostola, prije Petrove ispovijedi vjere, tijekom Preobraženja, u agoniji i na križu. Nisu li ti ključni trenuci uključeni u meditacije Žive krunice? Ovi su događaji hranili Paulininu molitvu i njezina razmatranja, kao i sve one koji su postali dio Žive krunice, kako bi još bolje doživjeli otajstva našeg spasenja i zalaganje Marije i njezina sina za spasenje cijelog čovječanstva.

Luka ističe pouzdanje u Očevu dobrotu i potrebu neprestane molitve (Lk 11,1-13; 18,1-14). Neprestana molitva je nužna kako bi se proživjelo ovo vrijeme Crkve koje će, prema Lukinom shvaćanju povijesti, dugo trajati.

Paulina govori da trebamo biti „jako mali i vrlo skromni; da, tada bi naše molitve upućene Božanskom veličanstvu dozvale njegovo sažaljenje i zaustavile njegov bijes. Dakle, zbog čega dolazi do nedostatka uslišanja naših molitava? Zbog našeg ponosa, da, zbog našeg ponosa molitve ostaju neuslišane. Vrhunski farizej ne dobiva ništa, dok se skromni carinik vraća opravdan. Zamolimo, sestre moje, za poniznost, odnosno zamolimo za osjećaj istine – našeg ništavila, naših grijeha i naših uvrede.

Skladno, pobožno i predano
Bog je istina i kad smo u istini on nam upravlja svoje srce – glas siromaha i slabića koji vape za milosrđem prema sebi i svojoj braći ne ostaje bez uslišanja. Zamolit ću našeg Gospodina da vas nadahne da se tako molite; tada se možemo nadati da će vaše zavjete odobriti naš Gospodin Isus Krist u kojem sam ja potpuno vaša“ (Pauline Jaricot, Le Rosaire vivant, Pariz, Lethielleux, 2011., str. 203-204).

Za papu Lava XIII., Paulina je ona koja je „nakon pomnog planiranja, organizirala prekrasnu organizaciju pod imenom Djelo za širenje vjere – veliku zbirku tjednih prinosa vjernika, hvaljenu od strane biskupa i same Svete Stolice, koja se izvrsno razvila i dala obilje sredstava katoličkim misijama. Također je zaslužna za inicijativu Žive krunice, kojom je zapanjujuće proširila štovanje Majke Božje. Papinska su pisma podržala ovakav način molitve, koji se ubrzo proširio uz opće odobravanje. Među dobrim inicijativama, ovoj pobožnoj djevici dugujemo inicijativu djelovanja tvornice, putem katoličke udruge, čiji je cilj bio pomoć radnicima i kojoj je Paulina Jaricot darovala ogromna financijska sredstva – čitav dio svog nasljedstva. No, zloglasna izdaja lišila ju je cijelog bogatstva“ (Prilog III., Un Bref de Sa Sainteté Léon XXIII., u Rimu, u crkvi svetog Petra 3. lipnja 1881.; Cecilia Giacovelli, Pauline Jaricot. Biografija, op. cit., str. 331-332) .

Pauline Jaricot znala je skladno, pobožno i predano izreći potpuno predanje Bogu, molitvi Mariji i Isusu, uz davanje posebne brige siromasima, radnicima i maloj djeci. Željela je istodobno služiti Bogu, Crkvi i siromašnima, nastojeći ljubiti Boga svim srcem, svom dušom, svom snagom i svom mišlju (Lk 10,27). Ljubav je put vječnog života i, odgovarajući na Isusovo pitanje, Paulina je u svom životu uspjela povezati ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu, koji je za nju bila svaka osoba kojoj je bila potrebna pomoć. Na kraju prispodobe o milosrdnom Samarijancu Isus je rekao: „Idi pa i ti čini tako“ (Lk 10,37). Paulina je razumjela te riječi i tako  nastojala živjeti nakon obraćenja, do kraja svoga života.

I.M./ J.P., KT