Plodovi misijskih velikana nastavljaju svijet osvajati dobrotom


Pri susretu i razgovoru s misionarima Crkve u Hrvata, nemali je broj onih koji za svoje misijsko zvanje mogu zahvaliti p. Anti Gabriću i dakako Sv. Majci Tereziji. Jedna od njih je i s. Bogdana Markić, članica Družbe Kćeri Božje ljubavi, koja djeluje u Ugandi.

Piše: Josipa Prskalo

Kako nam je otkrila ova skromna i samozatajna redovnica, njezin misijski „hod“ započeo je baš u tadašnjoj sarajevskoj Misijskoj centrali, kada je iz Aladinića u Hercegovini došla pohađati višu medicinsku školu. „Kad sam bila mlada – to je bilo prije puno godina“, dodaje u šali i nastavlja: „prije 42 godine ja sam stupila u kontakt sa sestrama Kćerima Božje ljubavi, i to baš preko Misijske centrale, ali svakako da se prije javio taj misijski zov – čitala sam o našem velikom misionaru p. Anti Gabriću i Sv. Majci Tereziji, i o našim drugim misionarima jer smo primali Radosnu vijest“.

Za sve je „kriva“ Misijska centrala
Kazala je kako je njoj biti redovnica bilo na prvom mjestu, ali isto tako ipak je „došla“ sestrama KBLJ koje su radile u Misijskoj središnjici jer je, kako svjedoči, uistinu u njima – koje su tada ondje radile – vidjela jedan duh radosti. „U međuvremenu, poslije završene škole, ja sam se vratila, ali stalno je to u vama – siromasi, Afrika – vi rastete s tim. Župnik koji je bio u mojoj župi jako je propagirao misije, pomagao siromasima u župi, puštao nam filmove o Majci Tereziji… Tako da je meni bilo biti redovnica i biti misionarka nekako zajedno. Dolaskom u redovničku družbu, vi imate formaciju koja vas nauči prihvaćanju svake situacije. Vi možete biti misionar u svojoj vlastitoj zajednici, u svojoj obitelji, ali najvažnije je što vi morate imati zavjet poslušnosti – gdje vas vaša družba šalje, vi prihvaćate“, posvijestila je redovnica koja je najprije misionarski djelovala u Makedoniji, i to punih 15 godina. „Makedonija je jedna od misijskih zemalja – ne kao Afrika, ali ipak ima misijskog posla. Radeći tamo, meni je bilo jako lijepo. Radila sam u bolnici posao koji sam voljela, zavoljela sam isto te ljude – Makedonci su stvarno fin narod… I na kraju, naše sestre koje su bile 'na prvoj crti' odlaska u misije – među njima je bila s. Vedrana Ljubić – 1998. otvorile su našu misiju na razini družbe u Ugandi. Ja nisam bila takva da je cijela provincija znala da želim u misije, bilo je to u srcu, ali poslije, kada se otvorila mogućnost, počela sam intenzivnije o tome razmišljati – iako sam vidjela da i u Makedoniji mogu djelovati misionarski, ali osjećala sam: nije to to. Potom sam se javila za misije, u suglasnosti s našim poglavarima, te su me poslali na učenje jezika u Englesku gdje sam bila pet godina – jer bez jezika ne ide. Bilo je teško, ali bila je jača ljubav za misije“, ispričala nam je misionarka o svojim početcima.

Zdravstvo kao misija
Ona je već i u Ugandi punih 15 godina te je trenutno i predstojnica svoje redovničke zajednice, a radi kao medicinska sestra u dispanzeru. Najprije je dvije i pol godine bila u Barari, gradu koji je i biskupijsko sjedište, a ostalih 12 i pol je u misiji/župi Rushooka – odnosno u prvoj zajednici u koju su 1998. došle njezine susestre. „To je naša međunarodna zajednica. Od prvih sestara koje su došle, dvije su bile iz Brazila, naša s. Vedrana te iz Austrije i Poljske po jedna sestra. Sada smo još uvijek međunarodna družba, a sve skupa u Ugandi nas djeluje: tri Hrvatice, četiri Brazilke, s tim da imamo i Uganđanke. Sada je njih 28 za ove 22 godine, sve skupa imamo četiri postulantice i 10 kandidatica“, ispričala nam je s. Bogdana.

U nastavku je, predstavljajući svoju misiju i djelovanje, otkrila i da su nedavno – 13. listopada, otvorili i novi dio, odnosno porodilište. „Stari dio vodi sestra iz Brazila, a djeluje nas pet. Ali od iduće godine bit će nas više u tome dispanzeru jer su i potrebe veće. Međutim, još nemamo sestre koje su osposobljene. Tako da će se dvije najprije zaposliti u kuhinji, jedna u praonici i jedna će biti na prijmu bolesnika“, podijelila je s nama redovnica dodavši kako su ljudi tamo puno umirali od malarije, no da se zadnjih mjeseci to smanjilo. „Sada umiru od tuberkuloze – iako je država osigurala besplatno liječenje iste – te uslijed slabog imuniteta i pothranjenosti. Zato se mi posebno molimo da ne dođe korona i ne proširi se jer bi bila veća smrtnost ljudi sa slabim imunitetom. Država također plaća liječenje i oboljelima od AIDS-a, i za malariju bi trebala, no one najdjelotvornije lijekove ne omogućuju, nego se njih mora kupiti. Tako isto i za druge bolesti, primjerice oni vam daju te najosnovnije lijekove, ali za sve druge moraju participirati. Nažalost, oni participiraju i u našem dispanzeru jer mi ne možemo funkcionirati drugačije, ali ne zarađujemo na njima, nego samo nabavljamo nove lijekove i medicinske potrepštine. Što je jako važno – nijedan pacijent se ne vrati bez liječenja i lijekova ako ne može platiti“, pojasnila je naša sugovornica istaknuvši kako se ni uz najbolju volju ne može svima pomoći. 

Osvrnula se i na ono u što je i sama najvećim dijelom uključena. „U ovom starom dijelu 2010. počeli smo raditi s oboljelima od AIDS-a, i ja sam zapravo najviše zadužena za njihovo liječenje. Mi se trudimo, koliko možemo, pomoći tim ljudima jer automatski njihovi uvjeti života i sve to još više otežavaju. Nažalost, i rak je u porastu, što je jako teško, i sve ove bolesti koje su u Europi – dolaze i dolje. Prije, kada sam tek došla, mislila sam nema toliko ljudi s dijabetesom, kardiovaskularnim oboljenjima“, priznala je misionarka Markić.

Struje više nema nego što ima
Dotaknuli smo se i samih prilika u Ugandi za koje kaže da su iznimno teške. „Život tih ljudi je težak. Uganda ima ljudi koji su bogati i sve to, ali kada dođete, primjerice, u Rushooku gdje sam ja – to je jedno malo, zabačeno selo, baš je periferija. No, ako dođete u glavni grad i ako idete u bolnicu, tamo će sve mjere predostrožnosti protiv koronavirusa biti ispoštovane. I država je na početku onima koji nemaju osigurala dezinficijense – i nama. Međutim, kada se to potroši, morate ih dalje sami nabavljati ako hoćete održavati te mjere. Naši ljudi kada dođu u Rushooku, čude se u kako teškim uvjetima ljudi žive, ali poslije toliko godina to vam postane 'normalno'. Ondje je struja došla tek, čini mi se, 2010. – struja koje više nema nego što je ima, uz to iznimno je skupa. Samo ju je nekoliko obitelji uvelo, uz školu, franjevce i nas. Nadamo se da će biti bolje. Zahvaljujući našem novom rodilištu – koristimo mi i kišnicu još uvijek kad je ima, međutim kad su sušni mjeseci, onda nestanu zalihe – došla je i voda u Rushooku, ali plaćati vodu, struju to puno košta. A i tu vodu ne možemo koristiti stalno jer kada su sušni mjeseci, oni ju puštaju povremeno – budu restrikcije“, približila je sestra uvjete života u Ugandi.

Zatvorene crkve su kontrolirane
Uz već ove teške uvjete života, situaciju je dodatno usložio i koronavirus. „Kad je WHO proglasio pandemiju, naš je predsjednik odmah reagirao i sve je zaustavljeno, osim naravno onoga što donosi profit, u ovom slučaju predsjednikove tvornice i autoprijevoznici. Crkve su 19. ožujka bile zatvorene i bile su kontrolirane, transport – sve je stalo. I kretanje unutar države je bilo zabranjeno, te je uveden policijski sat za koji se ukoliko se nije poštovao, moralo odgovarati. Na radiju su se stalno vrtjele statistike što je stvaralo psihološku torturu. Tako da dugo, mjesecima, nije bilo slučajeva smrti izazvanih koronavirusom, ali bilo je zaraze, a i da biste se testirali, morate putovati 380 kilometara. Osobe koje su bile u kontaktu sa zaraženima praćene su. Meni je to izgledalo kao oponašanje Europe. Ipak, na kraju krajeva korona se isto proširila, ali ne u tolikoj mjeri kao ovdje“, kazala je s. Bogdana koja će na godišnjem odmoru u domovini biti dva i pol mjeseca.

Promocija zvanja, edukacija i prevencija
Kroz razgovor nam je spomenula i ostale aktivnosti u njihovoj misiji u kojoj naglasak posebno stavljaju na promociju duhovnih zvanja mladima. „Jedna od naših sestara je, primjerice, sve do otvaranja porodilišta radila u predškolskom – nije kvalificirana, učiteljica je, ali je bila ravnateljica. To je u okviru franjevačkog samostana. Dalje, naša s. Marta Čović radi s postulanticama i kandidaticama, ovisno koja je skupina zapadne, a uz to vodi i domaćinsku školu za siromašne djevojke i žene. Ondje uče šivati, neke od djevojaka tu su učile čitati i pisati, a sestra nastoji školu registrirati i na državnoj razini jer je sada priznata samo na općinskoj. Iako djevojke koje završe školu kod nas više nauče nego u državnim koje su priznate. Kapacitet je do 25 djevojaka, i toliko ima i šivaćih strojeva. Uz to, koristimo svaku priliku – kada dolaze pacijenti zaraženi AIDS-om – da ih educiramo o bolesti, prevenciji, neuhranjenosti. Također, posebno educiramo majke – imali smo antenatalnu kliniku koja podrazumijeva brigu za majku od začeća do poroda. Nastojimo im pomoći i podignuti im svijest, ali mi u našem dispanzeru nemamo ono na što nas prisiljavaju – mogu slobodno reći: Amerika pomaže i sve, ali oni dijele njima kontracepcijska sredstva. Mi to u našem dispanzeru nemamo jer je to protivno katoličkom nauku i našoj misiji, nego im govorimo o prirodnom planiranju obitelji, što je dragi Bog usadio u svakoga. Međutim, to je dolje jako teško jer vlada nasilje u obitelji, žena je podložna… Stvorila se atmosfera gdje to nije grijeh, iako one možda idu na svetu pričest, nemaju još dovoljno razvijenu svijest. Trudimo se sestre, koje rade na tome, educirati ih da steknu što više znanja kako bi im na njihovu jeziku i načinu njima bliskom mogle prenijeti ono bitno“, objasnila je misionarka osvrnuvši se i na aktualne projekte.

Sigurno utočište
Kazala je tako kako porodilište, Bogu hvala, ima redovite „velike“ donatore poput Misije Bonn, Caritasa Austrije, iz Amerike, ali da uz to veliki naglasak stavljaju i na školovanje djece, na čemu su posebno zahvalni udruzi Zdenac koja je školovala 50 mališana, a sada ima 45 djece kojima plaćaju školovanje. „Generacije i generacije djece su iškolovane, i ona koja su iškolovana sada rade s nama“, ponosno je istaknula sestra.

„Kako evo primjerice ja pomažem te najsiromašnije: što dobijem od misijskih središnjica u Sarajevu i Zagrebu kada dođem na odmor – kojima sam zahvalna kao i svim dobročiniteljima – ja koristim za ljude koji ne mogu platiti participaciju za liječenje, i za transport onih koji moraju na operacije i imati bolničko liječenje; ili za neuhranjeno dijete… Ti ljudi – oni su tako zahvalni. Neki najsiromašniji oni se ne usude ni tražiti pomoć, a ovi koji znaju – oni najprije za sve dođu k nama odakle ih liječnik uputi dalje… Pomažemo i za same operacije koje si oni ne mogu priuštiti ili moraju svo imanje koje posjeduju prodati – i otud siromaštvo… Dosta ljudi kaže da je Uganda stvarno lijepa zemlja, ne bi trebalo biti ovoliko siromaha koji nemaju hrane jer tu grah raste dva puta godišnje, kao i kukuruz – to je istina za ljude koji imaju zemlju i obrađuju je. Ali najviše problema dođe kada oni prodaju tu zemlju i ostanu bez ičega. Onda, tu su obitelji s puno djece, i sada vi trebate školovati osmero-devetero-desetero djece, a dolje su škole jako skupe, da ne govorimo o sveučilišnom obrazovanju… I sve ovo su slučajevi za koje vi ne možete napisati projekt, nego pomoći na licu mjesta“, poručila je misionarka s. Bogdana Markić zaključivši kako je Crkva u Ugandi dobro utemeljena, ali je ujedno još uvijek veliko misijsko polje rada.