Piše: Josipa Prskalo, Katolički tjednik

Skoro je 12 godina otkako je p. Mesić, inače spiritanac – član Družbe Duha Svetoga, u misijama u Tanzaniji. Do sada je promijenio tri župe, a uskoro prelazi u četvrtu koja donosi i novo pleme. „Nakon što se vratim s godišnjeg odmora idem u novu župu koja je oko 330 km daleko od sadašnje, isto u Tanzaniji, ali je novo područje, novo pleme, novi običaji… Počinjemo od tabula rasa, novo pleme je Wasamba, a prije sam bio s Wamasai. Županija je Lushoto, a biskupija Tanga na Indijskom oceanu. Smijao sam se – do sada sam izbjegavao susrete u biskupiji, a sada ću rado ići na njih jer je odmah na oceanu, ali dobro, budemo vidjeli“, započeo je u veselom tonu p. Mesić.

Bog uvijek pomaže
On je naime, svoje novo polje djelovanja posjetio na dva tjedna te se upoznao sa župom koja ima jednu filijalu, te na svom teritoriju i školu – od vrtića do sedmoga razreda osnovne škole, jer u Tanzaniji osnovnoškolsko obrazovanje traje sedam godina.

„U toj školi bit ću menadžer – ne mogu biti ravnatelj jer nemam tu izobrazbu, ali sam 'glavni i odgovorni'. To će biti moja primarna dužnost. Kada sam bio tamo, vidio sam da to nije boravak u smislu da djeca spavaju u školi – nego dnevni boravak, ali u Tanzaniji uvijek ima 'ali'. Četvrti i sedmi razred zbog ispita spavaju u školi, i trenutno spavaju na podu. Što meni nikako ne ide u glavu i s čime se ne mirim. Tako da sada pokušavam nešto skupiti jer nam treba – kako bismo napravili 25 kreveta na kat za dječake, 25 za djevojčice, po 20 ormarića i za jedne i za druge; nabavili madrace i sve ostalo što ide uz to – oko 15 000 eura, dakle samo da se za ta dva razreda osiguraju kreveti. Ne govorim o novim sanitarnim čvorovima… Onda je druga faza napraviti i internat – to je u planu, a koštalo bi oko 54 000 dolara. Vjerujem da ćemo uspjeti jer Bog uvijek pomaže“, optimističan je misionar koji se pita kako će mu biti među novim plemenom?

Naime, do sada je u tri župe 12 godina bio među plemenom Wamasai i to u: Ngorongoru, Nainokanoki i Mondoli juu – gdje je još uvijek. „Iako sam mijenjao župe pleme je bilo isto – njihovi običaji, kultura… Sada me čeka nova inkulturacija, jezik je isti – swahili s tim da su oni baš čistili swahili, jer recimo u ove tri dosadašnje župe uvijek sam morao ići s vjeroučiteljem koji je prevodio, budući da dosta starijih osoba nije govorilo swahili nego maasajski. A oni su slični kao hrvatski i mađarski“, šali se p. Mesić, i dodaje kako će sada biti lakše, jer će barem moći ići sam.

Bez straha
Saznali smo kako u njegovoj budućoj župi imaju i novicijat Družbe Duha Svetoga, koji je nekih 3 km udaljen od crkve, i u njemu su dva svećenika. „Moj dekret je – župnik u toj župi, upravitelj škole, duhovnik/ispovjednik u novicijatu, i učitelj novaka suvremenoj poljoprivredi i svemu ostalomu. Po povratku, bit će oproštaj s dosadašnjom župom i nakon toga idem u novu… No, ondje kako je Isus rekao: 'Lisice imaju jazbine i ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio' (Mt 8,20) – svećenik koji je ranije bio napravio je školu i crkvu – bio je jedan benediktinac koji ima 86 godina – živio je i dalje živi u srednjoj školi koja pripada biskupiji, gdje ima svoj stan, a uz to postoji i samostan u blizini. Onda izgleda kako ga 'nije bilo briga' za župni dvor. Nego je napravio kuću za redovnice koje su se trenutno povukle, ali bi se kao trebale vratiti, dok župnik spava u sakristiji.

Gradi se župna kuća s četiri sobe, ali to još uvijek nije ni u Roh bau. Nema ni vrata ni prozora, ni instalacija ni ičega… Ali bu'mo vidjeli, novicijat je blizu – a ima puno soba“, ipak radosno dodaje pater Mesić.

Korona…
Dotaknuli smo se i teme pandemije, koja je još uvijek „nezaobilazna“. „Dakle, 2020. do 17. ožujka govorili su kako nema korone i onda je Vlada zatvorila sve na tri mjeseca – samo toliko je kod nas trajao lockdown. U crkve se smjelo ići, obvezno s maskama, bez ograničenja – bili smo ipak malo liberalniji – maske, pranje ruku i to je bilo to. Da bi onda negdje krajem lipnja 2020. tanzanijski predsjednik – koji je preminuo 2021. – izjavio u njihovom parlamentu 'mi ne možemo ljudima zabraniti da se vjenčaju, da život teče dalje' i sve je otvorio. S tim da je pozvao na tjedan dana molitve i muslimane i kršćane.
Naravno, na početku nije bilo cijepljenja – dok je on bio na vlasti, nije se testiralo. Tako da – koliko je bilo korone – a bilo je – uopće se ne zna. I poslije njegove smrti počelo se s cijepljenjem i testiranjem, ali je do sada samo 3 % stanovništva cijepljeno“, ispričao nam je misionar koji je tri puta bio zaražen, kako kaže – sa svakim novim valom. „Jedan je bio posebno 'zabavan' jer sam taman trebao mljeti ljute feferone: svi su bježali iz kuće, a ja sam mljeo mlincem za kavu bez problema, jer nisam imao ni okusa ni mirisa“, simpatično je dodao, spomenuvši kako se začudio kada je na misama u Hrvatskoj čuo „pružite mir jedni drugima“, jer u Tanzaniji toga još uvijek nema.

Škola prioritet
Otkrio nam je kako mu je fino napokon ponovno bit u domovini, biti među prijateljima, među misionarima. „Nismo se vidjeli tri godine. Vrućine su ovdje, pa se navikavam jer sam u Tanzaniji uvijek u vječnom proljeću – temperature su od 8 do 25 stupnjeva“, kaže p. Mesić kojemu je na srcu ipak najviše projekt sa školom o kojemu smo najviše i razgovarali.

„Škola nam je primarni projekt jer te djevojčice i dječaci ne spavaju na madracima nego na tankim spužvama – ovisno kakvu je koji roditelj mogao osigurati za svoje dijete, a tamo je temperatura još niža od 4 do možda 20 stupnjeva. Tako da to želim što prije riješiti, negdje do listopada da pokrenem – odnesem majstoru materijal za izradu kreveta, kako bi u siječnju već na njima mogli spavati, jer im tada počinje školska godina. A onda, ako Bog da, od siječnja početi gradnju sanitarnoga čvora koji bi bio za 200 djece.

Također, problem je tamo što – to je brdovito područje – neka djeca moraju po 3-4 km prijeći, prvo uzbrdo pa nizbrdo. S tim da u kišnoj sezoni na mjestu gdje se ta dva brda spajaju teče rijeka od možda metar dubine i oni ju moraju prijeći, a mostova nema. I tako mokri dođu u školu. Stoga, planiram da svi budu u školi i ne idu doma. Po neke se ide autobusom 30 km, a koliko tamo imaju pješačiti i kakvi su tamo uvjeti – ne znam – bio sam samo dva tjedna. Imam u planu tu školu, koja je kao samo za dnevni boravak, pretvoriti u školu s internatom“, priznao nam je pater Mesić s velikim pouzdanjem u Boga, ali i u narod Crkve u Hrvata koji je uvijek imao osjećaj za sestru i brata u potrebi, pa se nadamo i pozivamo da tako bude i ovaj put. A hoće, jer Gospa sve vodi i pute zna…