Piše: Lidija Pavlović-Grgić

Predstojnica Školskih sestara franjevki Krista Kralja Bosansko-hrvatske provincije Prečistog Srca Marijina s. Kata Karadža i njezina zamjenica s. Lidija Jurišić posjetile su od 7. do 22. svibnja Afriku kako bi upoznale život tamošnjih ljudi i hrvatskih misionara u Ruandi i Ugandi.

Put u nepoznato

„Nekoliko mjeseci razmišljala sam kako realizirati i krenuti na put u nepoznato. Pitala sam se kako će biti tamo gdje, kako sam iz kazivanja drugih čula, istodobno vlada bijeda i siromaštvo, ali također plemenitost i dobrota ljudi. I zato pred pozivom misionara fra Ivice Perića da dođemo u Afriku, u Ruandu, nisam mogla ostati ravnodušna. Unatoč brojnim planovima i obvezama u Provinciji osjećala sam da trebamo poći, otisnuti se na takav put i prihvatiti izazov. S. Lidija i ja krenule smo u Afriku osjetiti i osluhnuti život ljudi koji su u potrebi te tamo pokušati na dublji način osjetiti potrebe današnjeg afričkog čovjeka“, kazala je s. Kata koja je sa svojom zamjenicom boravila u samostanu franjevaca u Kivumuu. U Ruandi su još obišle Mbazi, kao i ugandska mjesta Kashekuro, Kinoni i Rwentobo.

„I jedna i druga zemlja obiluju prelijepim krajolicima i prirodnim ljepotama, ali su istodobno opterećene velikim siromaštvom i neimaštinom. Dolazeći iz svijeta koji obiluje vodom, strujom, hranom, gotovo da i ne pomišljaš da ima ljudi koji žeđaju za vodom, umiru od gladi, nemaju struje ni osnovnih uvjeta za život“, ispričala je redovnica koju su potresle slike siromaštva.

Vjera siromašnih

„Ne ostaje se ravnodušnim pred djetetom koje nema ono najpotrebnije nego prikuplja tek ostatke grana osušenih stabala te ih nosi kako bi mu poslužilo u skromnoj kućici. Ne ostaje se ravnodušnim gledajući ljude kako nose kanistar vode bilo na glavi bilo u rukama, ne znam koliko kilometara, da bi im poslužila kao najosnovnija potreba. Ne ostaje se ravnodušan pred ljudima kojima je potrebna materijalna, ali još više duhovna pomoć. U svemu tome nemoguće je ne postavljati mnoga pitanja, a ponajčešće ono: 'Zašto?' Zašto je taj čovjek tako siromašan, nemoćan i ostavljen? Kako protumačiti tako velike i gotovo nepremostive suprotnosti i nejednakosti u ljudskim životima – dok jedni obiluju i ne znaju što učiniti s bogatstvom drugi oskudijevaju i pate jer nemaju ni ono najpotrebnije. Međutim, unatoč brojnih poteškoća s kojima se susreću u ljudima se osjeća život. Oni žive, oni imaju vrijeme, oni se nadaju boljem sutra. Oni mole. Oni pjevajući mole ispunjenim srcima“, prenijela je s. Kata govoreći kako je u Africi doživjela toliko događaja koji su je dotaknuli i ostavili trag u dubini bića.

„Tko i na kraće vrijeme boravi među njima i osjeti život takvog čovjeka ne može, a da u sebi ne osjeti potrebu za promjenom ili barem postavlja pitanja koja ga ne ostavljaju ravnodušnim. To čovjeka mijenja, obraća i potiče da može puno više i bolje pomagati čovjeku u potrebi, vidjeti njegovu bijedu i vlastitim doprinosom pomoći da toga bude manje“, istaknula je s. Kata prisjetivši se u Africi i kako je Sv. Franjo obraćenje doživio preko susreta s gubavcem.

Biće s dostojanstvom

„Preko tog susreta on je osjetio da i u najvećem bijedniku postoji dostojanstvo, da je i on ljudsko biće s istim dostojanstvom a iznad svega da je Božje stvorenje koje Bog voli i ljubi. I od tada se u Franji nešto promijenilo, započeo je drugačiji život, život služenja i predanja za druge tj. za one rubne. Gledajući ljudsku bijedu njegov život se potpuno promijenio posvećujući se siromašnima i s njima dijeleći svakodnevicu. Po primjeru Sv. Franje to upravo čine naši misionari i misionarke u dalekim zemljama. Franjevački duh šire i naše sestre franjevke Splitske provincije Presvetog Srca Isusova i braća franjevci iz Bosne kao i druge redovničke zajednice prisutne u Africi. Njihova žrtva ima smisla jer predano vrše zapovijed ljubavi te svojom prisutnošću i marljivošću pomažu čovjeku u potrebi“, posvjedočila je s. Kata koja se skupa sa s. Lidijom susrela i sa sestrama Splitske provincije presvetog Srca Isusova s. Mirabilis Višić i s. Mislavom Prkić, kao i sa sestrama Kćeri Božje Ljubavi, među kojima je i Hrvatica s. Bogdana Markić, te salezijancem don Dankom Litrićem.

Iskustva misionara

Prenijela je kako se snažno osjeća što misionari i misionarke znače za duhovnu i materijalnu pomoć siromašnim ljudima u ovom dijelu svijeta. „Bog ih je poslao za glasnike nade koja budi radost u čovjeku kada ga susretne. Oni su doista navjestitelji Radosne vijesti. Siromašan čovjek nema što pružiti osim ruke i osmijeha, a to je našem čovjeku potrebno. Oni primjećuju čovjeka koji prolazi pored njih te ga srdačno pozdravljaju. Njihova ispaćena lica i izgladnjelo tijelo ne odaju razočaranje, nego bude nadu u bolje sutra“, kazala je redovnica posvjedočivši i kako boravak među ljudima u Africi mijenja osobu.

„Zasigurno da osoba koja provede neko vrijeme s ljudima i među ljudima u tolikoj potrebi ne može ostati ravnodušna. Iako možda nije u mogućnosti činiti neke posebne promjene ono što može jest da u samoj sebi osjeti promjenu i to je već puno. Doživljaj osobne, vlastite promjene može pozitivno djelovati i na bližnje. Dobije se drugi pogled na sve, drukčije se gleda na svijet i sve oko sebe. Kao da se otvore oči te se na drugi način gleda. Svaki čovjek ima svoje dostojanstvo i stoga to dostojanstvo treba čovjeku priznati jer ga je kao čovjek vrijedan. Čovjek koji vidi takvo stanje ne može ne biti zahvalan za sve što ima, počinje sve gledati kao dar, dar od Boga. Ako sa zahvalnošću prihvaća sve što imamo onda se učvršćuje naša vjera i budi nada za bolje sutra“, smatra s. Kata kojoj je posjet Africi donio i neke nove poticaje.

Zov misija

„U meni se budi želja da mi, sestre franjevke, budemo otvorene za nove poticaje i izazove te, ako je to Božja volja, hrabro krenemo u nepoznato polje rada Afrike. Na svakome od nas je da molimo za ljude koji će se odvažiti i predano služiti svima onima kojima je naša pomoć potrebna“, izjavila je franjevka kazavši da je iz kratkog osobnog iskustva boravka spoznala kako je prisutnost misionara i misionarki u Africi nužna.

„Na nama je da imamo na umu biblijske riječi: 'Žetve je mnogo, a radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju' (Mt 9,37-38). Budemo li molile i pouzdavale se u Božju Riječ, bez oklijevanja ćemo poći u nepoznato s odjekom odziva: 'Evo me, mene pošalji.' Nije li to na kraju i franjevačko služenje da cijeli svijet bude na neki način naš samostan? Stoga, pođimo po svem svijetu propovijedati evanđelje svemu stvorenju (usp. Mk 16,15). Hoćemo li ove riječi 'pođite' shvatiti ozbiljno ovisi o svakoj od nas! Važno je moliti za radnike koji će biti spremni poći na široku njivu Gospodnju. Vrijedi odvažiti se i odgovoriti na upućeni poziv svojom raspoloživošću“, navela je s. Kata.

 Isusovim stopama

Podsjetila je kako su misije nešto silno važno za onoga što sluša glas Duha Svetoga, koji tihim glasom govori „dođi“ i „idi“, kao što kaže papa Franjo u apostolskoj pobudnici Radost Evanđelja, onaj koji nasljeduje Isusa ne može ne postati misionar, i zna da Isus „kroči s njim, govori s njim, diše s njim, radi s njim. Osjeća Isusa živog uza se usred misionarske zauzetosti“.

„Dao Bog da u tom duhu budemo ispunjene i spremno se dadnemo Bogu na raspolaganje i mi, sestre franjevke Bosansko-hrvatske provincije Prečistog Srca Marijina. U zahvalnosti Bogu za milosne trenutke provedene u Africi molim da svim misionarima i misionarkama Gospodin udijeli snage da mogu nastaviti širiti Radosnu vijest i nasljedovati stope Gospodina našega Isusa Krista. Hvala fra Ivici Periću na pozivu u Afriku i bratskoj raspoloživosti tijekom boravka. Mir i dobro!“, rekla je na kraju s. Kata.

Molit ćemo za odlazak u misije

„Sam poziv u misije nije me ostavio ravnodušnom, a ni sestre moje Provincije. Dugogodišnje djelovanje naših sestara Splitske provincije u Kongu, fra Ivice Perića, misionara i misionarki iz naših krajeva drugih redovničkih zajednica svjedoče da je potrebno biti s ljudima koji nas doista trebaju. Potrebna im je naša nazočnost, a onda i pomoć u svakom pogledu. Zato ću sestre u Provinciji pozvati na molitvu Duhu Svetomu za raspoloživost pozivu u misije i potaknuti ih na otvorenost za ovu veliku potrebu. Molit ćemo da nas dragi Bog osnaži za nove korake te da budemo spremne odvažiti se poći među ljude afričkog kontinenta. Ukoliko se pokaže da je to realno ostvarivo, vjerujem da ćemo biti otvorene za nove iskorake. Želimo sve staviti u Božje ruke. Neka nas zaista Krist vodi i ravna našim planovima i našim životima“, iznijela je predstojnica Školskih sestara franjevki Bosansko-hrvatske provincije Prečistog srca Marijina.

Dojmovi koji dirnu i oduševe

I nakon povratka, kako ističe s. Kata, dojmovi su ostali svježi, a mnogo je i dirljivih i onih s predznakom oduševljenja. „Žalosno je vidjeti da ljudi nemaju ono najosnovnije za život kao što su voda, struja, hrana i sl. S druge strane, oduševile su me otvorenost i radost za vrijeme euharistijskog slavlja, kao i molitveni stav afričkog čovjeka. On moli predano i sa svojim ispruženim rukama daje svega sebe hvaleći Boga u svemu onome što čini i što jest. Također, oduševio me njihov stav prema životu, njihova otvorenost za život. Iako se osjeti materijalna oskudica, oni su otvoreni životu“, otkrila je s. Kata.